Kako žive stanovnici sela u Hercegovini u koje se može doći samo preko Hrvatske

Dok u “debeli” sumrak napuštamo Crniće, selo smješteno u jednoj općini i državi koje u stvarnosti živi u drugoj općini i državi, mira nam ne daje želja Slavka Rozića, zadnjeg u nizu sugovornika koje smo sreli tog popodneva: “Prenesi našu sudbinu i naše živote ovdje!“. Ubitačna formulacija s obzirom na odgovor dotičnog sugovornika koji na upit kako se živi, kaže: “Jadno”, a zatim nastavlja:

Vidjeli ste cestu kojom ste došli, mi je više nismo u stanju popraviti, a zaboravljeni smo odozgo, odozdo, od svakoga. Selo će živjeti dok je još nas nekolicina ovdje, deset, petnaest godina, a onda će se ‘ugasiti’. O nama nitko ne vodi računa. Zapravo za nas 80 posto Čapljinaca ne zna. Znalo mi se dogoditi kad odem nešto tražiti u Čapljinu i kažem da sam iz Crnića da oni, kao s nokta, odgovore – idite vi u Stolac?! Ovdje smo ja i žena sami, troje djece je otišlo. Tako je i kod drugih. Znači, moja generacija, nas pet, šest i gotovo. Trenutačno je naseljeno devet kuća, a pamtim kad je u dvije kuće bilo ljudi koliko je sada u cijelom selu“, priča niz polje zagledani Slavko, a zatim, nakon kraće stanke, nastavlja:

Raj na zemlji koji to nije

Nemamo nikakvih uvjeta, baš nikakvih. Kad pogledate Crniće iz daljine, rekli biste kako je to raj na zemlji, ali je ovdje teško živjeti. Gdje god odeš, nisi nigdje prispio. Ničiji si, nisi ovamo, nisi tamo. Ja uzgajam povrće, jednom sam ga pokušao prevesti u Čapljinu, na veletržnicu, hajde, hrvatski graničari nekako bi me pustili, ali onaj naš šef carine ne da. Ja mu kažem – tako i tako, a on meni – kupi helikopter. To je naša sudbina. To stanje traje i kao da se ne može riješiti, a ja mislim kako se sve može riješiti. Bio sam u HVO-u pet godina, osjećam se kao Hercegovac, ali ne možeš glavom kroza zid. Godinama se nisam prijavljivao u Hrvatsku, ali kad su djeca trebala u školu, nemaš izbora, moraš, kako ja, tako i ostali. Nemaš izbora, za to ti za Crniće vrijedi ona latinska – veni, vidi, abii – dođoh, vidjeh, odoh“.

Tako smo se rastali od Crnića, a moramo primijetiti kako je susret počeo posve drugačije. Dočekalo nas je troje mještana, ispostaviti će se, Crnića i Pruda – Dado Klarić, Iva Pejar i Jure Planinić. Sjedili su na zidiću i ćaskali, bila je to idilična slika hercegovačkoga sela sedamdesetih godina, kad su se ljudi družili, razgovarali… Čim smo se počeli raspitivati o granici, Jure odskoči dva, tri koraka prema masliniku uz šaljiv komentar: “Sad sam na svome, u Crnićima!“.

Jurin život od ljubavi

U Crnićima je lijepo“, započinje Jure priču nakon upoznavanja: “Samo što nam je cesta loša. Katastrofa. Desetak je kuća, gotovo svi smo prijavljeni u Hrvatskoj, kod rodbine. Do matične općine Čapljine imamo 15, 16 kilometara, a moramo proći kroz Metković do kojega je sedam kilometara i tako se mi izgubimo u putu. Struju plaćamo u Čapljini, a vodu i telefon u Metkoviću. Od kada je ove granice iz BiH nam nikada nije došao nitko da nas pita kako bismo i što bismo, čak nam je i ovo malo ceste što je sada izrovljeno napravljeno iz Metkovića. Tijelom smo u jednoj državi, a živimo u drugoj. Nije to sve baš tako bajno kako izgleda, evo, recimo, povrće možete voziti na tržnicu u Metkoviću bez problema, imamo prijavljen OPG, ali janje ne možete prevesti preko granice. Moglo se dok Hrvatska nije ušla u EU, sad ne daju, ako vas uhvati kontrola na putu, slijedi “debela” kazna pa se ti onda češi“.

Uglavnom, Jure je stjecajem okolnosti svoje stado od sedamdesetak “brava” sveo na dvije koze i konja kojeg drži iz hobija.
Samo da ga vidin prid kućon“, veli Jure koji se uvelike, zahvaljujući susjedima Pruđanima, služi ikavicom. “Ja sam s hrvatske strane”, kaže nam Iva Pejar pa nastavlja: “Koze su mi tu, u Bosni i Hercegovini, ha, ha, ha…, pa sam ih došla vidit. Njima granica ne smeta, odaju di ‘oće. Sve je kod nas isto k’o i prije, samo sad znamo da je cesta granica. Njihov svećenik dolazi svake druge nedjelje držati misu, ja im čistim crkvu, meni je dao ključ“, veli Iva pa na upit ima li ona problema s prodajom jarića, uz osmijeh, dodaje da nema:

Ja s jarićima mogu u Metković“. Treći član trija koji nas je dočekao na ulazu u Crniće Dado Klarić, Brotnjak koji sada živi kod nećakinje u Prudu, odnosno južno od puteljka, brine se o povećem stadu koza, kaže kako nema problema.
Svaki dan napasam stado u Hercegovini. Ne znaju koze što je granica“, kaže Dado.

Preko granice…

Dok smo ćaskali o graničnim “problemima” i Jurinom odgovoru “da živi od ljubavi”, na upit što radi, je li zaposlen, zapazivši živost na raskrižju, priključila se i gospođa Slavica. Ima petero djece, sva su u Splitu. Kao i kod ostalih Crnićana, školovali su se u Prudu i Metkoviću, odnosno Hrvatskoj.

Nema perspektive za posao ni u Metkoviću, ni Čapljini, pa su djeca otišla dalje“, naglašava Slavica, a zatim iznosi želje:
Da nam cestu poprave, teško ljudi do nas dolaze, te uličnu rasvjetu. Imamo dvije žarulje, ne rade dvije godine. Ja sam službeniku koji popisuje struju govorila da u električnom kaže da dođu popraviti. Kad je došao drugi put veli: ‘Ne mogu preko granice’. Mislim se, kako ti možeš s novcem, a oni ne mogu sa žaruljama. Ne znam kome se obratiti za tu rasvjetu, redovito plaćamo, a rasvjeta ne radi“, žali se gospođa Slavica s kojom smo se uputili posjetiti najstariju Crnićanku, njezinu svekrvu, 92-godišnju Danicu Planinić. Poput snahe, i Danica ima iste želje – popravak rasvjete i ceste. “Sve je dobro, samo da ima reda. Trebalo bi cestu napraviti. Sve dok je u Crnićima ijedna čovjek, treba se za njega pobrinuti“, smatra gospođa Danica, rođenjem Vrgorčana, koja je jedno vrijeme s mužem živjela u Imotskom.

Muž je vodio staklarsku radionicu dvadeset godina, a onda mu nešto došlo – hoće u Crniće. Tako smo došli, on se zaposlio u Metkoviću, zaradio mirovinu, pa sam i ja tako ostala prijavljena u Metkoviću. Da nije Metkovića, niti bismo imali lijekova, ni pelena. Stvarno, Metković se brine za nas, ali stid me je zvati moju doktoricu kad ne može izići po ovakvoj cesti. Ne mogu reći ništa loše o Čapljini, ja tamo nisam išla, kako je muž radio dolje, ostali smo vezani uz Metković“, kaže baka Danica.

Najviše veze s matičnom općinom među Crnićanima ima Željko Rozić, član novog boćarskog prvaka BiH Čapljine. On nam je i objasnio toponime – prema sjeverozapadu je visoravan Garišta, ravno prema sjeveru Velika Mitruša, zbog vremenskih mijena i Čapljincima poznat toponim. Prema istoku je Gabela s kojom ih je nekada povezivao konjski put, a južno od naselja je močvarno polje, sve do Gabela Polja i Metkovića, koji su praktično spojeni. U selo vidi samo jedan “slijepi put” i to je to – pitomo, ubavo seoce Crnići, ni tamo ni ovamo, ni gore ni dolje – veni, vidi, abii.

(Večernji List)

Komentiraj: