Izumirući Hrvati Posavine: “Postoji li itko drugi osim Mostara?”

Iako je zagazila u 80. godinu, Mara Begić bez većih se problema uspinjala asfaltom koji uzbrdicom vodi ka njezinoj kući u Modranu, selu udaljenom šest kilometara od Dervente iz kojeg korijene vuče i “srebrni Vatreni” Vedran Ćorluka, jednom od 20-ak hrvatskih sela na području Općine Derventa u Republici Srpskoj.

Općine smještene na obroncima planina Motajice, Vučjaka i Krnine, koju s Hrvatskom dijeli prirodna 10 km duga granica na rijeci Savi i koja je prije rata u Bosni i Hercegovini bila većinski hrvatska. No, rat je učinio svoje i Hrvati su danas u ovom kraju debelo u manjini, politički i društveno gledano praktički nebitan čimbenik u bilo kakvom odlučivanju.

Mara Begić jedna je od rijetkih koja se prije 15 godina odlučila vratiti na svoje ognjište i na njemu provesti ostatak života, piše Jutarnji.hr.

Što me dočekalo? Ništa. Samo četiri zida. Sve ostalo bilo je opljačkano, prozori, vrata, parket, pločice, kada…, o namještaju da ne pričam. Nije bilo ni krova. I crijep su odnijeli. Ali, bila sam odlučna vratiti se, prijavila se na natječaj za donaciju i kuća mi je obnovljena, priča starica koju su novinari susreli dok se laganom cestovnom uzbrdicom kretala prema svojoj kući iz posjeta susjedi otprilike njezinih godina koji živi 100-tinjak metara niže.

Nas dvije smo jedine u ovom dijelu sela koje cijele godine živimo ovdje. Ima nekih koji dođu svakih 15 dana za vikend, pa se onda vrate svojom kućama u Hrvatsku, ali nitko od njih ne planira se ovdje za stalno vraćati. Ja ih i razumijem, jer što će ovdje, posebno mlađi svijet, kada nema posla. Moja mirovina nije nešto prevelika, ali pokrijem se s njom, malo pomogne i familija, pa preživim svaki mjesec, priča Mara, koja, kaže, u nabavu mora ići u Derventu.

Mara Begić

Mara Begić

Pozovem taksi, pa u šoping, smije se žena, a onda “napada” kolegu fotoreportera.

Što me slikaš? Pusti kraju! Ja sam stara, za slikanje sam bila kad sam bila mlađa. Radila sam kao kuharica tu na 6., tu sam i mirovinu zaradila, izvijestila je Mara, dodavši i kako je njoj dobro i nitko je ne dira.

U gostionici se skupljaju svi

A, 6., koji nam Mara spomenula, zapravo je gostionica u Modranu, smještena na magistralnoj cesti Derventa – Doboj. Ime joj je njezin vlasnik, Hrvat, dao još prije rata, jer se nalazi točno na 6. kilometru kada od Dervente krenete prema Doboju. I danas radi pod istim imenom, iako njom upravlja drugi vlasnik, Srbin.

Gazda kuće, Hrvat povratnik i bivši vlasnik gostionice odlučio ju je dati u najam, čega se prihvatio jedan Srbin i sada on vodi lokal u kojem se, pričaju u Derventi, uvijek dobro jelo, pa tako i danas.

Ma, ovdje vam je to sve normalno. Tu se skupljamo svi. Hrvati, Srbi, Bošnjaci… Sve nacionalnosti. I nema nikakvih problema. Doduše, i nemamo baš preveliki izbor, jer je u blizini još samo jedan sličan lokal. On se zove 12., jer je na 12. kilometru ceste Derventa – Doboj, upoznajr s ugostiteljskom ponudom ovog kraja Marko Grubišić, koji upravo sa svojim kumom i susjedom Ivanom Jerkovićem završava ispijanje kave u 6., pa se spremaju kući, u selo Bunar.

Još jedno hrvatsko selo na derventskoj općini, smješteno odmah pokraj poznatoga franjevačkoga samostana i župe sv. Marka evanđelista na Plehanu, gdje su danas trojica fratara koji vode brigu o župi i pastvi. Htjeli smo i s njima popričati o tome kako žive Hrvati u Republici Srpskoj, no naišli smo na “zatvorena vrata Crkve“.

Ivan Jerković

Ivan Jerković

Prema radnom naslovu koji ste iznijeli u vašem javljanju zaključujemo da je tema reportaže izvan našeg opisa djelovanja. Za ozbiljan govor o toj temi za vašu reportažu preporučujemo vam da se obratite ustanovama civilnog društva koje predstavljaju Hrvate u Republici Srpskoj na bilo koji način, te druge institucije koje se bave socijalno političkim djelovanjem. Sa željom da vas u vašoj misiji Gospodin vodi pravim putem prema iskrenim kršćanskim ciljevima, srdačno vas pozdravljamo, odgovorio je Jutarnjem listu fra Franjo Dalibor Stjepanović, vikar i ekonom samostana.

Lijep krajolik, nema ljudi

Sad ćemo vas mi malo provesti da vidite kako je ovdje mirno i tiho, kako je lijep krajolik, ali i kako nema ljudi, osim nas nekoliko, rekoše Marko i Ivan prije nego što se krenulo za njima vozeći se prema Bunaru dijelom obnovljenom cestom, a onda onom koja je asfaltirana prije više od 30 godina, što se pod kotačima itekako osjeti.

Evo, na ovih par kilometara od magistrale do nas ima 13 kuća u kojima netko živi cijele godine. To je oko 20 ljudi. Ovdje, u Bunaru, konkretno ima nas 12-ero koji smo tu cijele godine, pričaju Marko i Ivan. Prvi je umirovljeni hrvatski policajac i sa 55 godina najmlađi stanovnik Bunara, gdje se prije deset godina vratio nakon što je umirovljen.

Tu sam sa suprugom Katom i punicom Anom. Djeca su nam u Hrvatskoj, a mi smo se odlučili vratiti i nije nam žao zbog toga, kaže Marko, dok okolo trče njegovi psi čuvari Luna i Joy.

Ima okolo po šumama puno čagljeva, a kako mi uzgajamo ovce i svinje, Luna i Joy paze da im se štogod ružno ne dogodi noću, objašnjava Marko dok hodamo opustjelom ulicom u njihovu selu, koje je prije rata imalo oko 500 stanovnika.

Na području naše mjesne zajednice, koja broji 8-9 sela, prije rata živjelo je oko 5.000 ljudi, a danas nas je možda 70. Evo ovo je zgrada MZ-a u kojoj je isključena električna energija, a sve ovo okolo nekad je bilo izgrađeno, kaže Marko, na što se uključuje i kum mu Ivan. Njemu je 65 godina i vratio se prije dvije godine u obnovljenu kuću.

Selo Modran kod Dervente

Napuštene kuće u selu Modran kod Dervente

Kuća mi je obnovljena iz donacije Hrvatske i Japana, kao uostalom i druge kuće koje su obnovljene. Sve je to išlo iz donacija koje su dolazile uz Hrvatske i drugih država, ništa nije iz Federacije ili Republike Srpske, kojoj sada teritorijalno pripadamo. Evo, tu pokraj MZ-a bila je mini robna kuća, skladište građevinskog materijala, pošta, dom zdravlja, klesarija… Sve je to u ratu srušeno i nikad nije obnovljeno, govori Ivan, a pokraj ostaju nijemi svjedoci vremena iz prve polovice 90-ih godina.

Brojni su objekti ostali neobnovljeni, devastirani, opljačkani…

Njihovi vlasnici nikad nisu ni tražili obnovu, a neki, koji su u međuvremenu stekli nekretninu u Hrvatskoj ili drugoj državi u kojoj su se nastanili, na to i nemaju pravo.

Osnovnu infrastrukturu imamo. Doduše, javnu rasvjetu smo sami riješili skupljajući novac po Zagrebu. Skupili smo 28.000 kuna i razvukli mrežu, a onda nam je država rekla da je to ilegalno, jer nismo imali građevinsku dozvolu, pa je sve završilo na sudu, ali je na kraju sve legalizirano. Dobili smo i vodu prije dvije godine zahvaljujući angažmanu bivšeg gvardijana plehanskoga samostana fra Mirka Filipovića, koji se inače ovih 15 godina najviše angažirao na pomaganju hrvatskom narodu u ovom kraju. Pomogla je tu i Hrvatska, a nešto malo i Republika Srpska, no općenito od nje kao povratnici nismo dobili gotovo ništa. No, to i ne čudi, jer ništa nismo dobili ni od hrvatskih političkih predstavnika u BiH. Za njih kao da i ne postojimo i u tom smislu smo zapostavljeni u odnosu na Hercegovinu. Imamo, doduše, kao svoje predstavnike u Općini, jer je trenutno predsjednik Općinske skupštine Marijan Kljajić, ali on nikad nije bio ovdje kod nas, nikad nas nije pitao treba li nam što, kaže Marko, a Ivan dodaje:

Kako će i doći, kad ne živi ovdje.

Obojica ističu paradoks prema kojem u općinskim strukturama sjede ljudi koji realno ne žive u Derventi, nego u Hrvatskoj.

Ne može on znati kako mi živimo kada ga nema s nama. Dok je ovdje bio fra Mirko, Crkva je plaćala da nam se čisti snijeg na cesti, a kada su došli njegovi nasljednici, za to odjednom više nije bilo para. Onda smo tražili od Općine, pa su prošle zime poslali ralice, a ove eto već dva puta, no najviše to radimo sami, kažu Mirko i Ivan, a novinari ih pitaju kako onda tumače odlične odnose Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji se očito ne reflektiraju i na bolji život Hrvata u Republici Srpskoj.

Fra Mirko Filipović

Fra Mirko Filipović

Koji Čović? Pa, mi za njega ne postojimo, kao ni cijela bosanska Posavina. Eto ni Komšić nije ništa bolji, a on čini mi se i ne podnosi Hrvate. Mi smo ovdje zaboravljeni i prepušteni sebi. Plenković i Hrvatska su OK, ali ovi domaći su teški promašaj, stava je Ivan, koji brzo skače na životnije teme, jer mu se o politici i političarima ne priča. Najveća je radost kada im dođu djeca i unučad.

Kradu im šumu

Bio bih najsretniji da ovdje čujem dječji plač. Na žalost, to se vjerojatno više nikad neće dogoditi. Doduše, ima u selu Zelenike jedan mladi bračni par, kojima se prošle godine mjeseci rodilo dijete, koje je sada najmlađi Hrvat u Općini, ali i jedino takvo, iako mislimo da bi ih bilo i više kada bi se sve strukture vlasti oko toga malo potrudile, istaknuo je Ivan.

Životno gledano, najveći problem im je krađa drva iz njihovih šuma. Kažu da to traje već 20 godina, a vlasti ne čine ništa da to spriječe. Bilo je i neugodnih situacija.

Bio bih najsretniji da ovdje čujem dječji plač.

Po našim šumama se masovno sijeku i odvoze drva, pa onda preprodaju. Na povratnike se zbog toga potezalo i oružje, pa neki više i ne idu u svoje šume, jer se boje. I meni su prijetili u mojoj šumi, a onda sam ja ispao kriv što sam ih našao da mi kradu. Policija je tražila da dokažem da sam vlasnik, kazao je Marko, dok Ivan pokazuje na dolinu.

Tamo dolje su sela Majevac i Trnjani koja se prije rata nisu vidjela od šuma. Danas tih šuma više nema, kao što je sve manje i nas Hrvata, zaključio je sugovornik, a njegove riječi prisnažila je Markova supruga Kata.

Kako tko umre, tako se kućna vrata zaključaju i kroz njih više nitko ne prolazi, sjetno će Kata.

Napuštena i nova kuća u selu Modran kod Dervente

Da je tomu tako, potvrdio  je i već spomenuti fra Mirko Filipović, kazavši nam kako već godinama u svom godišnjem izvješću Biskupiji u Sarajevo ispunjava samo Maticu umrlih, dok Matica krštenih ostaje prazna. Ovaj je svećenik rođen u Derventi, a djetinjstvo je proveo na Plehanu. Završio je teologiju u Sarajevu, a onda i kroatistiku u Zagrebu. Poratno vrijeme dočekao je u Visokom, gdje je predavao hrvatski jezik i književnost na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i bio glavni urednik revije Svjetlo riječi. No, 2003. godine javlja mu se želja za povratkom u rodni kraj i nadbiskup Vinko Puljić odobrava mu odlazak na Plehan.

Mislio sam ostati tri godine, a evo me i danas tu. Na Plehanu sam bio do 2016., od čega devet godina gvardijan, kada sam premješten za župnika Župe sv. Franje Asiškog u Žeravac, koji također pripada Općini Derventa. Kako je ovdje bila i još uvijek je specifična situacija, paralelno s pastoralnim radom nastojao sam organizirati i društveni život, pa smo osnovali jednu malu udrugu koju smo nazvali Feniks, za pomoć ljudima koji traže način kako doći do obnove kuće i drugih stvari. Imali smo dosta uspješnih projekata, a onda sam pozvan i da obnovim rad HKD Napredak u Derventi, što sam i učinio, pa sam i danas predsjednik ovog ogranka, referirao je ukratko fra Mirko svoj put unazad 15 godina, primivši nas u Hrvatskom domu u Derventi, zgradi koja je prije 2. svjetskog rata bila u vlasništvu Napretka i to je opet postala nakon što su im je vratile vlasti Republike Srpske.

Riječ je o velikom objektu, koji su raznim donacijama uspjeli potpuno obnoviti nakon potpune devastacije. Jedino još nisu obnovili ulazne stepenice.

Unazad dvije godine ne možemo dobiti ništa gdje god da se javimo za neku donaciju. Predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović dočekali smo ovdje prošle godine i ja sam se bojao da će polomiti štikle ulazeći u zgradu, kazao je fra Mirko, kojeg su nam pohvalili i Marko i Ivan.

Puno je pomogao ovdašnjem svijetu. Dok je bio gvardijan držao je 400 koza, pa je u to uključio i 15-ak obitelji koje su ga pratile u poslu i bilo je to dobro. S vremenom se taj broj smanjio, a njegovim odlaskom s Plehana sve je ukinuto, ispričali su nam Mirko i Ivan.

Povratak Hrvata u derventski kraj bio je prožet brojnim izazovima i problemima s kojima su se prvi od njih spremno hvatali u koštac, a fra Mirko je bio jedan od njih.

U ratu je ovo bila najopustošenija općina u BiH, kada gledamo porušene kuće i objekte. Totalno devastirana. Ali, ne toliko u borbama koliko sustavnim rušenjem, pljačkanjem i miniranjem kuća nakon odlaska Hrvata. Neke su rušene čak i nakon Daytonskog sporazuma. Po selima nije ostao nijedan kokošinjac, jedino pušnice nisu dirali iz nekog vračanja. To je bila organizirana ekonomija, rušilo se, odvozilo, preprodavalo… Trebalo je puno volje i ljubavi za povratak na potpuno razrušeno, nabujalo grmljem i šipražjem područje tijekom 6-7 godina. Moji roditelji su od puta do ulaza u kuću čitav dan krčili, ali su bili entuzijasti koji su četiri godine živjeli bez struje. Ništa bolja nije bila ni društvena situacija, pa je trebalo puno rada da se situacija normalizira, prisjetio se fra Mirko prvih godina po povratku Hrvata u svoj zavičaj, gdje su nekad činili većinu stanovništva.

I Čović se oprostio od Gregurevića: Hvala što si živio za našu Posavinu

Iz Hrvatske stiže kuknjava

Hrvati su bili relativno većinski narod u Općini Derventa sve do 1991. iako su jugoslavenske vlasti 1954. godine sedam sela s većinskim hrvatskim življem premjestile u Općinu Doboj. No, 1991. taj je odnos otišao na stranu Srba za nekih 1.200 stanovnika zbog tadašnjeg zakona o prijavi i odjavi prebivališta i brojnih ekonomskih migracija Hrvata. Možda da je to na kraju i presudilo da Derventa po Daytonskom sporazumu pripadne Republici Srpskoj. Uglavnom, nakon Brčkog na području Dervente živjelo je najviše Hrvata u bosanskoj Posavini. No, to se stanje vjerojatno više nikada neće vratiti, kazao je sugovornik, koji drži da na području Dervente danas realno živi oko 800 Hrvata, što je vjerojatno najviše Hrvata na jednom mjestu u Republici Srpskoj, ali u usporedbi s predratnih 22.000 to je gotovo na razini statističke greške.

U mojoj župi, u četiri sela živi 90-ak ljudi. Vratili su se stari ljudi, a mladi nemaju razloga ni motiva da to čine. Dijete koje se rodilo u izbjeglištvu sada ima 25 godina, a slušajući vijesti iz Hrvatske, gdje je najviše naših zemljaka, vidimo da situacija nije bajna ni tamo gdje su sada. Iz Hrvatske stalno dolazi kuknjava, besperspektivnost, pa što onda očekivati ovdje!? Da napusti nešto što nema perspektivu i vrati se u rodni kraj gdje je još gore? To je čisto ekonomska strana priče, istaknuo je fra Mirko, koji ističe kako u nacionalnom smislu nemaju nikakvih problema.

Vratili su se stari ljudi, a mladi nemaju razloga ni motiva da to čine.

To je i logično. Kada imate odnos da je jedan element nadmoćan, a drugi beznačajan, onda i ne može biti nikakvih trvenja, pa pričamo kako je situacija mirna. Nitko nas ne progoni i provocira, ali nema ni razloga to činiti, jer nemamo nikakav utjecaj i nismo nikakav čimbenik, kazao je fra Mirko Filipović, kojega pitamo kako on gleda na “ljubav” između Čovića i Dodika.

Postoji li što osim Mostara?

Čović treba odgovarati na ta pitanja, to su njihove stvari i njihova razmišljanja, a ja na to ne mogu nikako utjecati. Što se tiče Hrvatske i njezine reakcije, to je odraz i problema s kojima se Hrvatska bori u svojoj zemlji, pa se onda za Bosnu zanimaju kada su ovdje neki incidenti, a i tada se ide u Mostar. Postoji li itko drugi osim Mostara? Možda i ne postoji. Nema sustavnog djelovanja na cijelom terenu, pa da se vidi različitost stavova, perspektiva, procjena… i da se na osnovi toga donose odluke. Toga nema. Odluke se donose tako da se netko zaleti u Mostar i pokupi informacije od onih istih koje će možda poslije napadati i tako to ide u krug, kaže fra Mirko, ali i dodatno pojašnjava.

No, možda je i to logično, jer u Hercegovini ima ljudi, društvo na neki način normalno funkcionira, a ovdje je sve svedeno na ostatke ostataka. No, s druge strane, moglo bi se to i obrnuti. Ima ona Isusova priča o dobrom pastiru, koji je krenuo tražiti izgubljenu ovčicu, a ostavio drugih stotinu dok ovu ne izbavi. Dakle, ako je jedan dio naroda u gabuli, onda se prema njemu treba ulagati više energije da se pomogne, ispravi… jer ovdje nije bilo malo naroda. Izuzmemo li Mostar, u Posavini je živjelo više Hrvata nego u Hercegovini. Ljudima se ovdje nije dogodilo nešto zato što su oni to htjeli. Ovdje su sve crkve porušene do temelja, pa bi onda trebalo uložiti energiju da ih se podigne, jer su to znakovi pored puta, kako je rekao Andrić. Više novca dobiju neki za krečenje, nego za obnovu kuće ili crkve i to onda čovjeka razočara, istaknuo je fratar, koji se žali kako ne mogu dobiti novac ni za zaštitu jedne nekropole stećaka na groblju u župi Cer koja je napisana na bosančici i na grobu piše da je podignuta u doba cara Sulejmana Veličanstvenog.

No, možda je i to logično, jer u Hercegovini ima ljudi, društvo na neki način normalno funkcionira, a ovdje je sve svedeno na ostatke ostataka.

To bi trebalo zaštititi, jer će ih ljudi u suprotnome srušiti. Ne znaju što je to. Htjeli bismo to malo ograditi, napisati što je, ali ne možeš dobiti ništa, istaknuo je fra Mirko, koji potvrđuje kako su za sve što se obnavljalo sami morali pokretati inicijative, tražiti, moliti…

Prije rata na Plehanu nije bilo vode, jer je to najviša točka na općini, no pokrenuli smo akciju preko Feniksa i dobili novac, a tek nakon toga su se malo uključili Općina i država. Uglavnom, osnovna infrastruktura je riješena. Ima, doduše, još nekih kuća koje su bez električne energije, ali one su daleko od naseljenog mjesta i nije jednostavno do njih sprovesti električne vodove. Nemaju ni sva sela vodu, ali tako je i s nekim srpskim selima. Problemi nisu jednoznačni, jer je i položaj naselja specifičan, ali sada se nešto i na tome radi uz pomoć Općine i preko europskih fondova. Ipak, ima još puno ljudi koji su zainteresirani da se vrate kada bi im se obnovile kuće, kada bi se otvorila neka radna mjesta. Ne bih ja tako lako dizao ruke od ovoga kraja, ali da bismo došli do nekih ozbiljnih pomaka, na tome bi se moralo puno ozbiljnije raditi, zaključio je bosanski fratar.

Vučić: Hrvati u BiH su pogriješili kao Srbi na Kosovu, nisu zahtijevali svoj entitet

(Jutarnji.hr)


14 komentara

  • Pa Mostar je stolni grad druga Gage u kojem on stoluje i zašto bi postojalo išta van stolnoga grada Mostar. Pa pitajte bilo kojega člana partije HDZ?

  • Adz je sve učinio da žrtvuje hrvate srednje i sjeverne BiH i da vama u ercegovini bude koliko toliko dobro a za hrvate posavine bas briga i zaboli ih kufer rvatine iz z. Hercegovine. Sramota. Između ostaloga i zbog toga je STJEPAN KLJUIĆ napustio i odjebo adz kisele njuške 1993. i rekao tada proročke riječi VRIJEME ĆE POKAZATI TKO JE U PRAVU JA ILI VI .. Da da vidio je on da se sve radi za hercegovce hrvate a bosance tko šiša dva posto. Sramota adz kiselih njuška.

  • Ovo vec postaje preseravanje. Ljudi odlaze iz daleko uredjenije Htvatske a nece li iz vukojebine kakva je bih. U sva tri svoja dijela, samo sto druga dva prijece non-eu papiri.
    I prije rata su bjezali koji imaju priliku pa taman i u sloveniju.
    A danas pogotovo.
    Eto dragan se izborio za mostar, pa zasto ljudi odlaze?

  • STA VISE FRKCETE NA HERCEGOVINU U NJOJ NIKAD NIJE BILO NI SRBA NI MUSLIMANA A TI BOSANSKI HRVATA JE DOSTA STO SE NISU BRANILI STOLJECIMA PA BI OSTALI I SAD GORE I OVI STO SU DOSLI VAMO NECE DA SE VRATE KAD IM JE OVDE BOLJE NE BLEBECITE VISE NA HERCEGOVINU.

    • Prijatelju možda nisi svjestan ali HDZ je žrtvovao sve Hrvate u BiH. Samo što su oni po kratkom postupku a naša agonija će traaaajati dosta dugo.

  • Za splitsko crveni – istarski sindrom:: pajdo dojdi kad su njijove feste: Plehan udruga, kola, nosnja, muzika, sve je u dijaspori!! Ima i tisucu na festi! Kad sargija svira oko trista u kolu! Pa ti izvoli proseci Njemackom, Svicom, Austrijom pa vidi kolko i je !! I ne seruckaj protiv Hercegovaca i Hercegovine! Lipi kaze tekst: dojdu svaki petnes dana. Rade u Hrvackoj! Uzivaju penziju stecenu , de ti bolje procitaj!! A HERCEGOVINA I TEBE PRIMILA!

  • Izgleda da svi pričaju onako kako im je trenutno.Oni koji su uz HDZ i Čovića,te se dobro uhljebili,ne daju da zrnce prašine padne na dragog vođu a kamoli da ga se blati.Ovi drugi koji su u “gabuli” i životare od danas do sutra,naravno da su ogorčeni i pun im je k…c priča o tobožnjem zajedništvu Hrvata,od laprdanja o navodnoj ugroženosti se ne živi.Briga političara što običan narod se “rastrga” kako zaraditi koru kruha za obitelj,dok oni samo smišljaju kako izvući što više love i koristi za sebe dok su još tu gdje jesu.Pogledajte ih samo po Mostaru ,uglađeni,odijela i kravate,torbice preko ramena kao modni dodatak,sunčane naočale koje kriju “tobožnju zabrinutost” za svoj narod.Radni dan im počinje kad oni žele,problem im je gdje marendati ili ručati,a kad to sve ispune onda zivkaju žrtve sa svojih pametnih telefona u fazonu “trebali bi popiti kavu” da ne bi išla u eter priča jer ko zna ko ih nedaj Bože prisluškuje.I na kraju priče,lako je biti Hrvat oko Mostara do Gruda,Posavina i ostali dijelovi BiH gdje nekad bijahu također Hrvati nisu vođama bitni,daleko su im,a i nemaju im što donijeti od tamo,ionako su sve stavili u Mostar.Što ćeš narode,možda je u Posavini “Oče naš” drugačiji nego ovdje kod nas u Hercegovini…

  • Nisu Hercegovci krivi Posavini ,niti obrnuto.
    Obični ljudi životare,nemaju pomoci od države .
    Stranački možda kao i svugdje.zato nemojte krivit sve ljude ili narod .
    Svako žito ima kukolja .
    Hercegovina uvjek svakome kriva ,a nastrada uvjek sirotinja.

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.