Kao 13-godišnjak bez znanja roditelja krenuo je s hercegovačkom djecom prema Slavoniji. Ondje je pronašao novi dom, obitelj i život koji je obilježio generacije njegovih potomaka.
Ovogodišnje Vinkovačke jeseni posvećene su doseljavanju različitih naroda u Slavoniju, a među najvažnijim povijesnim događajima ističe se humanitarna akcija spašavanja gladne hercegovačke djece 1917. godine, koju je predvodio fra Didak Buntić.
Prema službenim podacima, vlakovima je u Slavoniju, Srijem i druge plodne krajeve tada prevezeno više od 12.000 djece, dok pojedini izvori navode da ih je bilo i do 17.000. Oko četiri tisuće njih trajno je ostalo živjeti u Slavoniji, gdje su pronašli novi dom i priliku za bolji život.
Bez znanja roditelja krenuo prema Slavoniji
Među njima je bio i Nikola Sušac, rođen u mjestu Cerno kraj Ljubuškog, koji je tada imao samo 13 godina.
Bio je jedno od šestero djece u obitelji Mate i Mare Sušac, a bez znanja roditelja i fratara priključio se skupini djece koja je odlazila prema Slavoniji. Njegov odlazak primijećen je tek po dolasku u okolicu Zemuna.
Napustio je bez pitanja svoje roditelje. Priključio se grupi ljudi koju je vidio i otišao skroz do Zemuna, prisjetio se njegov sin Antun Sušac Peičić, koji i danas živi u Cerni.
Od teškog rada do novog doma
Prve mjesece Nikola je proveo radeći na jednom salašu u okolici Zemuna, nakon čega je premješten u Bapsku, gdje je nekoliko godina živio kod obitelji Kovačić.
Iako nije pohađao školu, uz pomoć vršnjaka naučio je čitati i pisati. Radio je na poljoprivrednim poslovima u zamjenu za smještaj i hranu, a s obitelji Kovačić ostao je povezan do kraja života.
Kasnije je, posredstvom svećenika, stigao u Cernu, gdje su ga u svoj dom primili Antun i Franca Peičić, bračni par bez djece. Nikola je radio na njihovom gospodarstvu, stekao njihovo povjerenje te ubrzo postao ravnopravan član obitelji.
Posvojenje i novi život
Nekoliko mjeseci prije ženidbe s Mandom Kumburić 1930. godine, obitelj Peičić službeno ga je posvojila, uz suglasnost njegovih bioloških roditelja iz Hercegovine.
Time je Nikola postao njihov zakonski nasljednik te svom prezimenu dodao i prezime Peičić.
Sa suprugom je dobio dvije kćeri, Janju i Francu, te sina Antuna, a djeci je dao imena svojih posvojitelja kao znak zahvalnosti ljudima koji su mu pružili novi početak.
Hercegovac i Šokac u isto vrijeme
Iako je cijeli život proveo u Slavoniji, Nikola nikada nije prekidao veze s rodnim krajem. Redovito je održavao kontakte s obitelji u Hercegovini i svojoj djeci prenosio ljubav prema zavičaju.
Moj otac je u Hercegovini imao dva brata i tri sestre. Ovdje je prihvatio šokački način života. Ljudi su ga prihvaćali i poštovali kao svoga, a Hercegovci su ga također smatrali svojim. I ja sam danas i Hercegovac i Šokac u isto vrijeme, ispričao je njegov sin Antun.
Prisjetio se i posljednjeg očevog posjeta Hercegovini, nekoliko godina prije njegove smrti.
Pitao sam ga bi li jednog dana želio biti pokopan u Hercegovini. Nakon kraće šutnje rekao je kako je najljepše dane proveo ovdje i da ovdje pripada.
Nikola Sušac Peičić preminuo je 1986. godine, a njegova supruga Manda deset godina poslije.
Njegova životna priča ostala je trajno svjedočanstvo humanitarne akcije koja je prije više od stoljeća spasila tisuće hercegovačke djece od gladi. Za mnoge od njih vlak koji ih je odveo u Slavoniju nije značio samo spas od ratnih i poratnih nedaća, nego i početak potpuno novog života, piše portal Vinkovačke jeseni.
(www.jabuka.tv | Foto: Vinkovačke jeseni)
