Jesu li Rimljani bili “krvnici” našega naroda? Profesor Marušić razjasnio ključne dvojbe

Postavljanje putokaza u obliku rimskog legionara u središtu Širokog Brijega, koji prolaznike usmjerava prema nadolazećem festivalu “Rimski dani u Mokrom”, a koji će se održati 1. i 2. kolovoza, izazvalo je podjele i intenzivnu raspravu lokalne javnosti.

Dok veliki dio građana i organizatora u manifestaciji vidi hvalevrijedan kulturno–turistički projekt utemeljen na povijesnoj baštini, poput ranokršćanske bazilike u Mokrom, te slavi zajedništvo volontera, kritičari festival doživljavaju posve drukčije.

U internetskim su se raspravama pojavili komentari koji manifestaciju nazivaju “slavljenjem okupatora i krvnika“, povlačeći paralele s progonima kršćana i rušenjem ilirskih gradova, dok pojedinci smatraju da se time zanemaruje bliža, lokalna povijest 20. stoljeća.

Kako bismo razjasnili povijesni kontekst, dinamiku odnosa antičkog Rima i domaćega stanovništva na ovom području te opravdanost ovakvih rekonstrukcija, razgovarali smo s Markom Marušićem, širokobriješkim profesorom povijesti, koji je za portal Jabuka.tv razložio ključne nedoumice koje prate ovu temu.

Dio javnosti festival “Rimski dani” tumači isključivo kao “slavljenje okupatora”. Kakav je zapravo bio suživot i proces romanizacije domaćih ilirskih plemena, Delmata i Daorsa, na širem području Hercegovine nakon završetka sukoba s Rimom?

Teza da su Rimljani bili “krvnici” nema veze s povijesnom istinom. Iliri su se Rimu opirali dugo, kroz niz ratova koji su se s prekidima vodili više od dva stoljeća, no nakon što su sukobi završili, započeo je dug proces romanizacije. Domaće ilirsko stanovništvo nije nestalo niti je istrijebljeno, ono je postupno preuzimalo rimsko pravo, jezik, običaje i način života, a mnogi Iliri služili su i u rimskoj vojsci. Štoviše, Iliri nisu htjeli rušiti tekovine rimske civilizacije, naprotiv, čuvali su ih i s njima se stopili. To potvrđuje i genetika, današnje je stanovništvo većinski slavensko, dok manji dio čine ilirski, romanski i drugi slojevi. Riječ je, dakle, o slojevitom naseljavanju kroz tisućljeća, a ne o jednom “okupatoru”.

Treba pritom biti pošten i reći da je narav ratovanja u antici bila brutalna, i to bez iznimke. Takvi su bili rimski legionari, ali jednako tako i Avari, Goti ili Slaveni. Riječ je o ratovima, a brutalnost tada nije bila osobina jednog naroda, nego obilježje samoga vremena. Mjeriti antičke vojske mjerilima današnjeg morala jednostavno nema smisla. Uostalom, ako baš tako želimo gledati, onda su i sami Hrvati bili “okupatori” kada su, pod navodnicima, došli na ove prostore protiv Avara.

U raspravama se često spominje ranokršćanska bazilika u Mokrom. Možete li pojasniti njezino datiranje i podrijetlo, jesu li je izgradili Rimljani, romanizirano domaće stanovništvo ili netko treći, te tko ju je u konačnici srušio, s obzirom na to da se za njezino uništenje krivi i Rimljane i Avare?

Bazilika u Mokrom datira u 5., odnosno 6. stoljeće, dakle u vrijeme kada je kršćanstvo već bilo općeprihvaćeno unutar Rimskog Carstva. To je ključno za razumijevanje čitave polemike. Tvrdnja da su “Rimljani srušili ilirske krstionice” jednostavno nema smisla, jer je u 5. i 6. stoljeću Carstvo već odavno kršćansko. Baziliku nisu gradili neki poganski Rimljani protiv Ilira, nego upravo romanizirano, pokršteno domaće stanovništvo i tadašnje crkvene vlasti. Riječ je o iznimno vrijednom lokalitetu, po tipu građevine slična je tek onoj u Cimu, a u blizini takvog objekta baš i nema. Njezino se uništenje pak nikako ne može pripisati Rimljanima. Razaranja na ovim prostorima vežu se uz avarsko-slavenske provale s kraja 6. i početka 7. stoljeća; upravo su Avari i s njima pridošli Slaveni početkom 7. stoljeća razorili i Salonu, sjedište tadašnje nadbiskupije, a u ruševinama ovakvih građevina nerijetko se pronalaze avarski vršci strijela i kopalja.

Pojedinci navode tezu da su se Hrvati borili zajedno s rimskim legionarima protiv Ostrogota u 5. i 6. stoljeću te da se spominju u kronikama kralja Totile. Ima li ta teorija uporište?

Ovdje treba biti vrlo oprezan i jasno razlikovati povijesnu znanost od pseudopovijesti. Prema službenoj historiografiji, a to potvrđuju i pisani izvori i genetika, Hrvati na ove prostore dolaze tek u 7. stoljeću. Ključni je izvor bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji opisuje kako je car Heraklije početkom 7. stoljeća pozvao Hrvate iz Bijele Hrvatske da se bore protiv bezbožnih Avara.

Kada su Hrvati, i sami dio šireg slavenskog vala, stigli na ove prostore, ovdje ih je dočekalo romanizirano provincijsko stanovništvo drevnih, dijelom i ilirskih korijena, uz preostale tragove ranijih doseljenika iz vremena velikih seoba te druge slavenske skupine. Svi su se oni postupno stopili s brojnijim pridošlicama. Upravo zato Slavene koji su, zajedno s Avarima, u to doba razarali antičke gradove ne treba automatski poistovjećivati s Hrvatima. Hrvati su, prema Porfirogenetu, zasebna skupina koja se izdvaja i dolazi nešto kasnije.

Ostrogoti i njihov kralj Totila pripadaju, međutim, 6. stoljeću, dakle razdoblju prije dolaska Hrvata. Kronološki, Hrvati se stoga nisu mogli boriti rame uz rame s rimskim legionarima protiv Ostrogota, jer ih na ovim prostorima tada još nije bilo. Teze o hrvatskim plemenima koja su navodno tisućama godina ranije stigla iz Perzije, ili o autohtonom hrvatstvu Delmata i Daorsa, spadaju u domenu pseudopovijesti, a ne ozbiljne znanosti. Genetska istraživanja Dragana Primorca i Damira Marjanovića jasno pokazuju slavensku okosnicu, otprilike dvije trećine, današnjeg stanovništva. To, s druge strane, ne isključuje mogućnost da pojedine obitelji nose i starije, predslavenske linije. Upravo zato pojednostavljena priča da smo svi “drevni Iliri” jednostavno ne stoji.

>> Pročitajte i: Povratak u prošlost: Pogledajte što donose ovogodišnji Rimski dani

Česta točka spoticanja jest odnos Rima prema kršćanstvu: od uloge Poncija Pilata i ranih progona do Milanskog edikta Konstantina Velikog 313. godine. Kako znanost gleda na ulogu Rimskog Carstva u širenju i opstanku kršćanstva na prostorima antičke Dalmacije i Hercegovine?

Rimsko je Carstvo u tom kontekstu odigralo dvojaku ulogu. S jedne strane, sve do Milanskog edikta cara Konstantina 313. godine kršćanstvo je bilo progonjeno, a najokrutniji su progonitelji bili Neron i, kasnije, Dioklecijan. S druge strane, upravo su rimski vojnici i trgovci bili ti koji su kršćanstvo donijeli i proširili na ove prostore. Sveti Pavao već u Poslanici Rimljanima izrijekom spominje Ilirik kao područje do kojega je doprla evanđeoska poruka. Dolaskom Konstantina progoni prestaju, a potom, za cara Teodozija, kršćanstvo postaje i jedina dopuštena vjera: Solunskim ediktom iz 380. godine nicejsko se kršćanstvo proglašava jedinom dopuštenom religijom u Carstvu, a poganski se kultovi ukidaju. U to se doba, 395. godine, Carstvo konačno dijeli na Istočno i Zapadno. Dakle, iako je Poncije Pilat kao rimski upravitelj odobrio razapinjanje, a rani su kršćani stoljećima proganjani, paradoksalno je upravo Rimsko Carstvo bilo institucionalni okvir unutar kojega je kršćanstvo opstalo i doprlo do naših krajeva.

Spomenuli ste dolazak Hrvata u 7. stoljeću. Kako je teklo njihovo pokrštavanje i prvi doticaji sa Svetom Stolicom, te na koje se povijesne izvore u svemu tome oslanjamo?

Prvi službeni doticaj Hrvata sa Svetom Stolicom obično se smješta u 641. godinu. Tada papa Ivan IV., i sam Dalmatinac, podrijetlom iz salonitanskoga kraja, šalje opata Martina u Dalmaciju i Istru s velikim sredstvima kako bi otkupio kršćanske zarobljenike koje su odveli barbari te u Rim prenio kosti dalmatinskih mučenika, prije svega svetoga Venancija, Dujma, Anastazija i Maura. Te su relikvije pohranjene u kapeli svetoga Venancija uz lateransku krstionicu, gdje ih i danas prikazuje mozaik, a čitav je događaj zabilježen u Liber Pontificalisu. Riječ je, dakle, o povijesno posve utvrđenoj epizodi.

Uz to ide i tradicija o samom pokrštavanju. Prema Konstantinu Porfirogenetu, car Heraklije doveo je svećenike iz Rima koji su pokrstili Hrvate, a Hrvati su potom, prema tom izvoru, sklopili svojevrsni zavjet u ime svetoga Petra, obećanje da neće voditi osvajačke ratove protiv tuđih zemalja, u zamjenu za zaštitu. To je idealiziran prikaz koji Hrvate predstavlja kao miroljubiv narod. Tu, međutim, valja biti precizan: to obećanje Porfirogenet ne pripisuje poimence Ivanu IV., nego “papi iz Heraklijeva doba”, i historiografija taj zavjet uzima s dozom opreza, kao tradiciju, a ne kao dokument. Drugim riječima, otkup zarobljenika i prijenos relikvija posao je Ivana IV., dok je obećanje o miroljubivosti dio Porfirogenetove predaje; riječ je o dvjema različitim stvarima koje se lako pobrkaju.

Što se izvora tiče, za ovo se najranije razdoblje oslanjamo na nekoliko njih, svaki sa svojim vrijednostima i ograničenjima. Porfirogenetov spis “De administrando imperio” iz 10. stoljeća temeljni je, premda kasan i mjestimično legendaran izvor. “Historia Salonitana” splitskoga arhiđakona Tome iz 13. stoljeća donosi mnoštvo podataka o dolasku Hrvata i o hrvatskim vladarima, od Trpimira i Branimira do Tomislava i Zvonimira, no valja znati da Toma zastupa takozvanu gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata, koju suvremena znanost ne prihvaća, pa ga treba čitati kritički. Napokon, o hrvatskim se knezovima govori i u suvremenim franačkim ljetopisima. Anali Franačkoga Kraljevstva tako spominju Ljudevita Posavskoga i njegov ustanak protiv franačke vlasti početkom 9. stoljeća. Upravo ti međusobno neovisni izvori, bizantski, domaći i franački, zajedno daju sliku ranoga hrvatskog razdoblja.

Kritičari smatraju da bi prednost trebalo dati “domaćim temama” iz bliže povijesti 20. stoljeća, poput žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Umanjuje li održavanje antičkog festivala značaj novije lokalne povijesti ili festivali ovog tipa imaju drukčiju ulogu?

Ne bih to postavljao kao “ili-ili”. Živimo u vremenu sloboda i ljudi imaju pravo organizirati događanja na bilo koju temu, a Rimski dani su, po mome osobnom mišljenju, izrazito pozitivna priča. Time se nipošto ne umanjuje značaj bliže povijesti 20. stoljeća, te teme itekako zaslužuju svoje mjesto i svoje manifestacije, i nadam se da će ih biti sve više. No povijesni festival ovoga tipa ima drukčiju, prije svega edukativnu i turističku ulogu. On oživljava razdoblje koje je na ovom području ostavilo konkretan materijalni trag, od bazilike do rimskih cesta, i čini ga opipljivim, osobito mladima. Antika i 20. stoljeće nisu konkurenti, nego dva sloja iste, bogate povijesti ovoga kraja. Uostalom, kada bi netko na sličan način poželio obraditi i temu dolaska Hrvata, i to bi bilo izvrsno.

Iz perspektive povjesničara i pedagoga, na koji način manifestacije poput “Rimskih dana” doprinose popularizaciji arheoloških lokaliteta u Širokom Brijegu, i kako balansirati između zabavnog sadržaja i povijesne točnosti?

Ovakve manifestacije neprocjenjivo doprinose popularizaciji arheološke baštine. Utvrda na Gradini iznad Mokarskoga polja, bazilika, tragovi rimskih cesta, za većinu ljudi sve to ostaje apstraktan podatak iz udžbenika sve dok ga se ne oživi i ne pretvori u doživljaj. Festival radi upravo to: dovodi ljude na sam lokalitet i budi znatiželju. Što se tiče ravnoteže između zabave i povijesne točnosti, tu je uloga nas povjesničara i pedagoga da damo okvir i kontekst. A moram reći, ljudi koji se ozbiljno bave ovakvim manifestacijama i koji su bili na sličnim događanjima u Hrvatskoj i drugdje kažu da nigdje nisu osjetili takvu razinu organiziranosti kao u Mokrom. Prašina, bale sijena, autentičan ugođaj, sve je to samo pridonijelo dojmu.

Rekonstrukcija ne mora biti muzejski precizna da bi bila vrijedna, dovoljno je da probudi interes koji onda vodi do ozbiljnijeg upoznavanja povijesti, zaključio je Marušić za portal Jabuka.tv.

Više od festivala: kapital za cijelu regiju

Ostavimo li polemike po strani, ostaje činjenica koju je teško osporiti: “Rimski dani u Mokrom“, koji se ove godine održavaju 1. i 2. kolovoza, izrasli su iz lokalne inicijative u prepoznatljiv kulturno–povijesni brend koji nadilazi granice Mokrog, pa i samog Širokog Brijega.

Iza svakog izdanja stoje mjeseci priprema i nesebičan rad brojnih volontera te vještih mokarskih majstora. Zahvaljujući tomu, manifestacija svake godine privlači sve više posjetitelja iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske i šire.

Dok je prošle godine festival prema procjenama organizatora dosezao i do 10.000 dnevnih posjetitelja, ove godine taj broj može samo rasti.

Tako velik odaziv izravno pokreće i lokalno gospodarstvo.

Kako doznaje portal Jabuka.tv, organizatori su ove godine povezali stotine turista s iznajmljivačima u Širokom Brijegu, Mostaru i okolici.

Kada se tomu doda da je prošlogodišnji broj zona sadržaja više nego udvostručen, jasno je da nas u Mokrom očekuje pravi spektakl, o čemu ćemo detaljnije izvještavati narednih dana.

>> Pročitajte i: Obiteljska zona: Rimski dani u Mokrom donose bogat program za djecu i cijelu obitelj

Upravo se u tom gospodarskom i društvenom zamahu krije i najveća vrijednost festivala.

Dok pojedini znatno veći gradovi, unatoč daleko većoj financijskoj i logističkoj potpori, nisu uspjeli stvoriti sličnu manifestaciju, jedna je manja hercegovačka sredina uspjela oživjeti vlastitu antičku baštinu i čvrsto je pozicionirati na turističkoj karti regije.

Rimski dani u Mokrom danas su najbolji primjer kako se iz zajedništva, entuzijazma i bogate povijesti može izgraditi događaj na koji je cijeli kraj s pravom ponosan, i koji, sasvim sigurno, tek treba doseći svoj puni potencijal.

(www.jabuka.tv)