U pograničnom selu Gorica između Imotskog i Gruda, gdje se tradicija još uvijek čuva s jednakim poštovanjem kao i obiteljsko nasljeđe, Iva Boban Nukina čuva tajne jela koje je othranilo generacije Hercegovaca.
Ono što se nekad jelo zbog siromaštva i neimaštine, danas je postalo vrhunski gastronomski užitak za kojim žude oni koji su rodni kraj zamijenili svjetskim metropolama.
Iva s ponosom ističe kako autentičnost divljeg zelja leži u poznavanju prirode, a ne u tržišnim trendovima koji često zamagljuju pravu vrijednost ove samonikle delicije.
Divlje zelje je obična trava, raste po njivama kao i sve ostale, samo triba znati koja je jestiva, koja nije, odrješito započinje Iva, objašnjavajući kako se u hercegovačkoj “mišanci” moraju naći koromač, šurlin, kokošja volja i divlji bob.
Što je više različitih trava, to je jelo ukusnije, ali put do stola je dug i zahtjevan. Današnje generacije teško mogu zamisliti proces koji uključuje tribljenje, čišćenje i mukotrpno pranje.
Triba dosta potrošit vode, jer je prljavo, raste po zemlji. Opereš ga lipo, sitno izrežeš. A prije toga staviš kuvati suvo meso, vodu i krumpire, opisuje Iva tradicionalni postupak.
Tajna savršene čorbe je u laganoj vatri i strpljenju. Najbolji temelj daju suha rebra i kvalitetan špek, a jelo se mora krčkati dok se svi okusi ne prožmu.
Pa triba ga kuvati sat vrimena, jer ima tu raznih trava koje su malo tvrđe i imaju veći korijen i ovi, uglavnom da se dobro skuva, što se go bolje skuva, lipše je, kaže sugovornica, dodajući da se na kraju krumpir “satare” kako bi se dobila željena gustoća.
Iako se jelo uz kruh, za potpuni doživljaj nezaobilazna je pura: Vruća pura i divlje zelje, to je bila lipota. I popije se malo vina i uživaj.
Od sirotinjskog preživljavanja do gospodskog stola
Iako je danas postalo stvar prestiža, divlje zelje je nekada bilo jedini način da se preživi zima i rano proljeće. Iva se prisjeća vremena kada je priroda diktirala jelovnik, a ljudi su bili neraskidivo vezani uz zemlju.
Škripavca i koramača, to se može u svaka doba godine naći, ove tvrđe trave. Sad na primjer ima šurlina, ali on je bacio cvit, ne valja, nije za skuvati. Možeš naći divlji bob pri strani gore, pri brdu. Ljudi su ostali živi od divljeg zelja, priča Iva bez ikakvog uljepšavanja.
Danas je situacija potpuno drugačija, a nostalgija je ovo jelo pretvorila u simbol doma.
Sad kad naši dođu iz svita, sritni su ako ima divljega zelja. Danas je gospodsko, primjećuje Iva, ističući kako se s ovim jelom vežu i brojne narodne mudrosti.
Izreka “Beri zelje pokraj sebe” nekada je bila savjet curama da se ne udaju daleko, dok su se uz bukaru vina ponavljale lekcije o ljekovitosti i umjerenosti: “Bolesna se pita, a zdravu se daje” i legendarna “Ni začina priko načina.”
Iva upozorava na razliku između onoga što se prodaje na tržnicama i onoga što raste pod hercegovačkim brdom, prenosi Dnevno.hr.
Prema njezinim riječima, prava receptura i autentičnost ne mogu se lako kopirati.
Nema to nikakve veze s ovim našim ovdje ispod brda, nema, svašta oni toga beru, umišaju. Ljudi pojedu, dobro do Boga, zaključuje ona.
(www.jabuka.tv | Foto: snimka zaslona)
Jel ovo ona stara komunjara šta je mulja sa državljanstvima?
19;50
Je , to je on što kaže “kuva”