Jedna od najtrofejnijih hrvatskih sportašica, Blanka Vlašić, danas prvenstveno živi jednu sasvim drugačiju ulogu – onu majke. U emotivnom i iskrenom razgovoru Blanka je progovorila o izazovima roditeljstva, odnosu s ocem-trenerom, pritisku slave i napadajima panike koji su je zadesili u ključnim sportskim trenucima.
U svijetu u kojem sve češće djecu učimo da mogu postati sve što požele, Blanka nudi prizemljeniju perspektivu.
Ja sam isto tako jako protiv toga da možeš što god. Ja nisam mogla biti balerina da sam se okrenula na glavu. Pitanje je što mi djetetu postavljamo kao uspjeh. Ako roditelj smatra da je uspjeh samo biti na vrhu, onda će i dijete to misliti. Mi smo ti koji od početka kreiramo kriterije – ističe Vlašić.
U tom duhu, najvažnija lekcija koju želi prenijeti sinu Mondu nije kako pobijediti, već kako ostati čovjek.
Radije bih da netko kaže: ‘Pogledaj tu sportašicu, nije osvojila medalju, ali vidi kako dostojanstveno podnosi poraz’. To što je izgubila neće je spriječiti da idući tjedan opet izađe na teren i pokuša – kaže Blanka.
Blanka Vlašić u Ljubuškom: “Gospodin mi je progovorio oduzevši mi ono najdraže”
Djeca bez prave konkurencije
Danas joj je, kao i većini roditelja, izazov pratiti ritam modernog djetinjstva. Primjećuje da djeci sve više nedostaje ono što ona naziva zdravom kompetitivnošću.
Mi smo na školskim odmorima igrali laštik, graničara, bacali loptu, izbacivali višak energije. Danas mi se čini da djeca tu svoju prirodnu energiju izbacuju kroz ekrane – i to u potpuno krivom smjeru – upozorava.
Pitanje tehnologije i društvenih mreža već sada joj izaziva nelagodu.
Kad dopustiti mobitel? Sva djeca ga imaju i onda i tvoje dođe i kaže: ‘Što ja da radim?’. Meni je već sad muka kad pomislim da će moje dijete jednog dana otići van igrati se. Mi smo dolazili doma izgrebani, poderani, ali to je bio dio normalnog odrastanja. Danas mi se čini da je ta cijela kultura nestala – priznaje.
Odnos s ocem-trenerom: Težak, ali dragocjen
Blanka je godinama trenirala pod budnim okom oca Joška Vlašića, bivšeg sportaša i trenera. I dok mnogi osporavaju roditeljski angažman u profesionalnom sportu djece, ona ga vidi kao svoju prednost.
Kad bih došla u dvoranu, tata je jednim pogledom znao kakvog sam raspoloženja i što može od mene taj dan očekivati. Najteže je onima koji se odluče za isti sport kao roditelj – svi ih uspoređuju. Treba jaka obiteljska dinamika da se to izdrži – objašnjava.
Kao i svaki tinejdžer, i ona je imala svoje buntovne faze.
Što god je tata htio, ja sam htjela suprotno. Ali roditelji su mi dali dobre temelje. Koliko god me pubertet valjao, uvijek sam se vraćala toj unutarnjoj luci – prisjeća se.
Iako ju javnost pamti kao energičnu, strastvenu sportašicu, Blanka otkriva i svoju nježniju, umjetničku stranu.
Neki su pisali dnevnike, ja sam pisala pjesme. U našoj obitelji smo svi voljeli pisati. To mi je bio način da izrazim emocije – otkriva.
Napadaji panike: Tijelo zna prije uma
Iza zlatnih medalja i rekorda, Blanka krije i manje poznatu priču – onu o paničnim napadajima koji su je zatekli uoči Olimpijskih igara u Riju 2016. godine.
Prije leta u Rio doživjela sam napad panike. Nisam znala što mi je – srce mi je htjelo iskočiti iz grudi. Psiholog mi je rekao da idem prema nečemu što je za mene ogroman izazov i da tijelo to zna prije mene – priznaje.
Iako je naučila kontrolirati emocije u sportu, taj trenutak je pokazao da ni najveći nisu imuni na unutarnje borbe.
Majčinstvo kao nova olimpijada
Danas, s odmakom od profesionalne karijere, Blanka najveću odgovornost osjeća upravo u ulozi majke.
Ne zavidim nikome tko je roditelj. Meni je to najteža životna zadaća. Puno teža od ijednog treninga ili natjecanja – kaže za IN magazin.
Majčinstvo je nova životna disciplina u kojoj Blanka Vlašić ne nosi broj na prsima, već u srcu – i medalje joj više nisu zlatne, već svakodnevne i nevidljive, utkane u osmijeh njezina sina.
(www.jabuka.tv)
