Ponekad se najdublje promjene ne događaju u onome što vidimo, nego u načinu na koji gledamo. Ova kratka priča govori o djevojci kojoj se život preokrenuo jednim darom i o cijeni koju ponekad platimo kad zaboravimo odakle smo krenuli.
Bila jednom jedna djevojka koja nije vidjela. Zbog toga je u sebi nosila tešku ljutnju, ne prema svijetu, nego prema sebi. Mrzila je vlastitu sudbinu, vlastite granice, vlastiti mrak.
Postojala je samo jedna osoba prema kojoj nije osjećala gorčinu: njezin dečko. Bio je uz nju uvijek.
Nije je sažalijevao, nije je ispravljao, nije je pokušavao “popraviti”. Samo je bio tu – strpljivo, tiho i vjerno.
Djevojka mu je znala reći: Kad bih barem mogla vidjeti svijet… udala bih se za tebe.
Jednog dana dogodilo se ono što se činilo kao čudo: netko joj je donirao oči. Nakon operacije djevojka je napokon mogla vidjeti. Vidjela je svjetlo, boje, lica, ulice, nebo – i prvi put jasno vidjela i njega.
Dečko ju je tada upitao: Sada kad vidiš svijet… hoćeš li se udati za mene?
Djevojka je zadrhtala od šoka. Jer tek tada je shvatila nešto što ranije nije znala: njezin dečko je bio slijep.
I u tom trenutku, umjesto da se sjeti svega što je bio za nju, umjesto da se sjeti svoje rečenice, njezino srce se zatvorilo. Odbila ga je.
Dečko se okrenuo i otišao, slomljen. Kasnije joj je napisao kratko pismo. U njemu je stajalo samo: Samo čuvaj moje oči, draga.
Pouka priče
Kad nam se okolnosti promijene, ponekad se promijeni i naš pogled – i metaforički i doslovno. Neki tada zaborave tko ih je volio kad nisu imali ništa, tko je ostao kad je bilo teško, tko je bio uz njih bez uvjeta.
Ova priča ne nudi samo jednu pouku. Ona nas može podsjetiti na više stvari:
- da ne donosimo velike odluke u prvom naletu novoga života
- da zahvalnost nije osjećaj, nego izbor
- da ljubav nije uvijek u onome što dobijemo, nego u onome što smo spremni davati i nositi zajedno.
Klikni za više inspirativnih priča
(www.jabuka.tv)
