Fratri iz Hercegovine se smiju i šale: Nevjerojatne zgode iz samostanskog života

Iza samostanskih zidova krije se više smijeha nego što mislite! Fra Ivan Dugandžić u knjizi “Fratri se šale i smiju” otkriva urnebesne zgode franjevaca, od zaboravljivih fratara do duhovitih pripovjedača, koje će vas nasmijati i razveseliti.

Mnogi ljudi misle da je život iza samostanskih zidova smrtno ozbiljan, bez imalo šale i smijeha. Istina je posve suprotna, veli poznati hercegovački franjevac, bibličar i umirovljeni profesor zagrebačkog KBF-a fra Ivan Dugandžić, koji je nedavno objavio knjigu “Fratri se šale i smiju”, u kojoj prikupio na desetke duhovitih situacija iz fratarskog života te kroz likove svoje braće fratara opisuje njihove stvarne zgode i nezgode.

Bezazlene šale i radosni smijeh u samostanu

Rijetko gdje ima toliko bezazlene šale i radosnoga smijeha kao upravo po samostanima i redovničkim kućama, u ovom slučaju među fratrima. A predmet i povod međusobnog zadirkivanja, smijeha i šale može biti vrlo različit. Jednom su to braća koja svojim nespretnim ponašanjem stvaraju smiješne zgode koje ne mogu proći bez komentara i smijeha onih koji se, zajedno s njima, nađu u takvim zgodama.

Drugi put je to neki zaboravljivi brat koji svojom zaboravljivosti i sebe i druga znade dovesti u nezavidnu priliku koju je opet najbolje okrenuti na šalu, veli fra Ivan, dodajući kako su tu i fratri koji imaju potrebu dugoga i opetovanoga pripovijedanja neznatnih stvari, što drugima nije lako uvijek iznova slušati, piše Večernji.hr.

Gnjavatori i humor među fratrima

Takvi su među fratrima poznati kao gnjavatori, a od njihove se gnjavaže treba znati zaštititi. To najbolje uspijeva zdravim humorom onoj braći koja za to imaju smisla. Ne smijemo zaboraviti ni one fratre koji sve uzimaju odveć ozbiljno ili previše drže do sebe, zbog čega su također nerijetko predmet šale i smijeha drugih.

I napokon, u samostanu ne manjka ni onih koji se svjesno znaju našaliti na svoj račun i druge slatko nasmijati. Takvi su pravi dar Božji i svi uživaju u njihovu društvu, priča fra Ivan o fratarskom životu, dodajući kako je u njegovih više od šezdeset godina franjevačkog života imao prigodu živjeti i raditi s mnogima od tih zanimljivih i originalnih fratara koji su ostali upamćeni najviše po svojim vlastitim šalama na njihov račun.

Svjedoci šaljivih zgoda

Dobar dio pošalica koje su našle mjesta na stranicama knjige nastao je upravo u to vrijeme. Svjedočio sam im osobno iz neposredne blizine, nekada kao izravan sudionik u razgovoru koji je urodio šalom za pamćenje, a nekada kao promatrač sa strane kojemu ta šala nije promaknula. Manji broj tih zanimljivih priča čuo sam od drugih fratara, upamtio ih i potom tko zna koliko puta u različitim prigodama pripovijedao, kako bih nasmijao slušatelje.

Zahvalan sam Bogu što mi je dao dar zanimljiva pripovijedanja, a ja sam se tim darom rado i često služio. Zato su neke od tih zgoda i ostale upamćene, kaže fra Ivan, navodeći kao svjedoka fra Svetozara Kraljevića, donedavnog gvardijana samostana u zagrebačkoj Dubravi, a sada župnog vikara i bolničkog kapelana u Mostaru, za kojega se veže priličan broj šaljivih zgoda.

Fra Svetozar Kraljević – zaboravljivi humorist

Fra Svetozar Kraljević je među fratrima posebno poznat kao zaboravljiv čovjek, čega je on sam itekako svjestan i spreman prihvatiti šalu na tu temu. Iz te njegove zaboravljivosti nerijetko su nastajale bezazlene šaljive zgode kojima su se fratri od srca smijali, a fra Svetozar se nije ljutio.

Meni je to bio poticaj da ih upamtim i u zgodnim prigodama drugima pripovijedam. Upitan jednom od svojega prijatelja fra Slavka Solde, je li istinito sve to što se o njemu priča, fra Svetozar iskreno je odgovorio: ‘Bilo je tu nešto, a onda to ode na doradu fra Ivanu Dugandžiću i on to pusti u opticaj, kaže fra Ivan Dugandžić i navodi zgodu kada je fra Svetozar išao zajedno s fra Lukom Sušcem u blagoslov kuća u Gornjim Radišićima, jer su dobili dionice jedan do drugoga.

Kad je fra Luka završio svoje i upravo kanio poći na Humac, zovu ga iz jedne kuće koja je pripadala fra Svetozaru da dođe blagosloviti. Fra Luka pomalo nervozno pita: „Zar nije fra Svetozar bio u vas?“

Jest, velečasni, bio je, ali nije blagoslovio, uzvraća žena koja ga je zvala. O čemu je riječ? Kada je fra Svetozar došao, ponudili su ga da malo sjedne i s njima popije kavu, što je on i prihvatio. Tako su se, uz kavu zapričali, a onda se fra Svetozar sjetio da ima još dosta kuća za posjetiti, ustao pozdravio se s ukućanima i otišao dalje. Ni oni se nisu odmah sjetili da kuću nije blagoslovio, već tek kasnije.

Poznato je da fra Sveto svakog sugovornika pažljivo i zamišljeno sluša, ma koliko on dugo govorio. Tako je jednom zgodom razgovarao sa svojim školskim kolegom i dobrim prijateljem fra Jozom Grubišićem, koji mu pripovijeda o svome zetu i njegovim problemima. Fra Svetozar, zadubljen u svoje misli, dugo sluša fra Jozinu priču, ubacujući po koje kratko potpitanje, a onda nakon nekog vremena posve ozbiljno pita: „Fra Jozo, je li taj tvoj zet oženjen?“

Najpoznatije fra Svetine zgode

Guranje automobila koji nije htio upaliti

Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća fra Svetozar bio je kapelan na Humcu. U to vrijeme u samostanu bila su samo četiri automobila, a svake nedjelje desetak misa na filijalama. Zato se moralo kombinirati s prijevozom. Primjerice, ona tko je imao misu na Zvirićima povezao bi onoga tko je imao misu u Hardomilju. Ostavio bi ga tamo i produžio dalje.

Te nedjelje fra Svetozar je trebao ići Fićom na Zviriće i povesti fra Ivana Landeku (Brku) na Hardomilje. No, na samom startu ispriječio se problem. Fićo neće nikako upaliti. Treba ga gurati, ne bi li upalio. Brko i fra Ivan Dugandžić preuzimaju ulogu guranja, a fra Svetozar je za upravljačem. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, Fićo je ipak upalio.

I umjesto da stane i poveze Brku, fra Svetozar je sav usmjeren samo na svoj cilj i nastavlja voziti. Fra Ivan i Brko uzalud su mu mahali rukama, on ništa nije vidio, pa je Brko morao potražiti drugi prijevoz.

Noć pred zaključanim samostanom

Poznat je slučaj kada se fra Svetozar zatekao usred noći ispred zaključanog samostana u Konjicu. Naime, dok je bio ondje na službi, rado bi dolazio u Međugorje pomoći fratrima u ispovjedaonici ili slaveći misu.

Jednom je zaboravio ponijeti ključ od konjičkog samostana i kada se prilično kasno u noć vratio, a fratri već bili pozaspali, nije mu ostalo ništa drugo nego buditi nekoga od njih bacajući kamenčiće u prozor.

Ali nevolja je bila u tome što je dugo bacao kamenčiće i čudio se kako ne može probuditi fratra za kojega je mislio da je u toj sobi, dok konačno nije shvatio da gađa prozor svoje vlastite sobe!

Zaboravljanje automobila na kolodvoru

A iz vremena fra Svetinih konjičkih dana potječe i priča o vožnji fra Martina Planinića koji je također bio član samostana u Konjicu. Fra Svetozar išao je nekim poslom u Bijelo Polje, a Martin je trebao nekim svojim poslom u Jablanicu koja je na pola puta do Bijelog Polja.

Dakle, povest će ga i ostaviti u Jablanici, a on će produžiti u Bijelo Polje. Fra Martin poznat je po tome što kao suvozač brzo zaspi. Tako se dogodilo i ovaj put, a budući da je fra Svetozar zaboravio da Martin treba izaći u Jablanici, dovezao ga je do Bijeloga Polja.

Kada je zaustavio automobil i Martin se probudio, nastao je problem. Nakon što je shvatio gdje se nalazi, Martin je odlučno tražio da ga fra Svetozar vrati u Jablanicu.

Fra Svetozar je, osjećajući se krivim, pristao na to, ali scenarij se opet ponovio. Fra Martin je opet zaspao, a fra Svetozar se zaustavio tek pred samostanom u Konjicu. Tako su obojica, nakon nekoliko sati vožnje, bili na početku svojega puta.

Fra Zlatko Sivrić – veseli pjevač ganga

 

Prisjeća se tako fra Zlatka Sivrića (ili fra Zlate, kako su ga zvali), koji je bio veseo čovjek i društvene naravi, a osobito je volio pjevati gange i imao je društvo svojih gangaša, koji bi zapjevali u svakoj prigodi, pa čak i nakon sprovoda. Vjernici su jako voljeli.

Fra Zlatko imao je tako vrlo širok krug prijatelja i to ne samo među katolicima nego i među inovjercima. Jedan od njih bio je i vozač kamiona u boksitnome poduzeću iz Mostara, Hasa Duranić, koji je fra Zlatu češće posjećivao.

Kada je umro papa Ivan Pavao XXIII., dugo su mrtvački zvonila sva crkvena zvona, pa tako i ona na Širokome Brijegu. Hasa je upravo tada svojim kamionom vozio iz Mostara prema Crnim Lokvama i slušao tu zvonjavu koja ne prestaje.

Zaustavi kamion i pita nekog čovjeka, tko je umro. Ovaj, znajući da je Hasa musliman, ne želi mu pobliže objašnjavati, već jednostavno kaže: Najvažniji čovjek u našoj Crkvi.

Hasa zaključio da to mora biti fra Zlato koji je za njega bio pojam katoličkog svećenika. Stigavši kamionom do Kočerina, zaustavlja se i oprezno ide prema crkvi, pred kojom susreće župnika Radovana.

Nakon prilično suzdržanoga pozdrava, pita oprezno gdje je fra Zlato. Nakon što mu je fra Radovan rekao da je u svojoj sobi i da će se obradovati njegovu dolasku, Hasa s neskrivenim izrazom olakšice govori: Hvala Alahu da nije njemu zvonilo!

Fra Vojislav Mikulić – zaboravljivi župnik

 

Fra Vojislav Mikulić ili fra Vojo, kako su ga zvali, bio je, veli Dugandžić, u svoje vrijeme utjelovljenje rastresena i zaboravljiva fratra. Pedesetih je godina prošlog stoljeća fra Vojo živio u samostanu u Mostaru, gdje je uređivao samostansku knjižnicu.

Sobu je imao na dugome samostanskom hodniku s desetak soba, od kojih je svaka imala svoj broj. No zaboravljiv, kakav je bio, fra Vojislav nikako nije mogao upamtiti broj svoje sobe, pa je na svoja vrata stavio neku malu pločicu kao znak raspoznavanja.

No fratri, željni šale i smijeha, nerijetko bi tu pločicu premjestili na vrata nekog drugog fratra.

Ulazeći bez kucanja na vrata na kojima je bila pločica, fra Vojislav ostao bi zatečen kad bi vidio toga fratra unutar i obično bi ljutito reagirao: “Što ti radiš u mojoj sobi?”

A kad je u poratno vrijeme bio župnik u Grljevićima, na vjenčanje mu je došao mladi par. Kako tada još nije bilo crkve, svi su se obredi održavali u maloj kapelici.

U taj mali prostor, uz mladence i njihove kumove, natiskala se rodbina i prijatelji. U toj gužvi zamijenili su mjesto mladoženja i kum.

Kad je došao trenutak izricanja vjenčane privole, fra Vojo je zaboravio tko je mladoženja, a tko kum, pa pita kuma: „Uzimaš li ovdje nazočnu I. za svoju zakonitu ženu…? Ovaj zbunjen, želi objasniti da nije on mladoženja, međutim fra Vojo ga odmah prekida: “Nema nikakva suvišna razgovora, samo odgovaraj s da ili ne!” Malo je nedostajalo da se dogodi neželjeno vjenčanje, zahvaljujući fra Vojinoj zaboravljivosti.

Fra Bogdan Ćubela – snažan i djetinjasto jednostavan

Lika fra Bogdana Ćubele fratri se sjećaju kao posebna i neponovljiva, s jedne strane djetinjasto jednostavna i priprosta i vrlo osjetljive savjesti, što je katkad graničilo s pravom skrupuloznosti, a s druge da je katkada u govoru nerijetko znao rabiti vulgarne narodne izraze, koji bi, kako veli fra Ivan, u ustima svakoga drugoga fratra zvučale sablažnjivo, ali ne i u njega, barem ne onima koji su ga dobro poznavali.

Fra Bogdo je nakon Drugoga svjetskog rata kao mlad svećenik bio na službi u Duvnu. U to su vrijeme komunistički žbiri na različite načine izrugivali vjeru i provocirali svećenike, ne bi li ih mogli za nešto optužiti i strpati u zatvor. Fra Bogdo je bio snažne tjelesne građe, što se u duvanjskom kraju posebno cijenilo.

Dobro je bacao kamena s ramena i bio jako dobar rvač. U narodu se s ponosom pričalo kako u Duvnu nema jačeg od njega, što komunistima nije bilo pravo i smišljali su kako fratra osramotiti u očima naroda koji ga je volio i poštivao. Jedne nedjelje, upravo pred početak glavne, pučke mise koju je trebao slaviti baš fra Bogdan, pred crkvom se pojavi jedan od njihovih provokatora. Bio je također snažan čovjek i tražio da se porva s Ćubelom – kako su ga komunisti zvali – da ga pobijedi i tako pred njegovim pukom izvrgne ruglu. Fra Bogdo je bez oklijevanja prihvatio izazov.

Njih dvojica uhvatila su se u koštac i nosaju se pred crkvom dok narod pristiže na misu. Već je vrijeme da počne misa, pa mu oni koji još nisu ušli u crkvu govore: „Velečasni, zakasnit ćete na oltar!“ „Hajdete vi u crkvu! Eto i mene, čim se obračunam s ovom kurvom“, uzvraća im fra Bogdan.

Fra Ljudevit Rupčić – erudita i polemičar

Erudita i intelektualca fra Ljudevita Rupčića, Dugandžić se sjeća po oštroumnosti i pronicljivosti, s vrlo naglašenim smislom za humor, ali i kao vještog i zajedljivog polemičara, koji je rado ulazio u osjetljive rasprave.

Tako je jedne godine mostarsko-duvanjski biskup Pavao Žanić držao krizmu na Humcu. Iako je znao lijepo i zanimljivo propovijedati, taj put mu je propovijed bila vrlo gruba i teško probavljiva.

Komentirajući to poslije uz kavu, govorim drugim fratrima: Braćo, kako ste doživjeli biskupovu propovijed na krizmi? Ja bih od biskupa u ovakvim prigodama očekivao da u propovijedi Boga slavi, a narod Božji hrabri. Međutim, on je propovijedao tako kao da Bogu naređuje, a narodu prijeti.

Fra Ljudevit će na to: To ti je u stilu: ja sam ti ovdje umjesto pokojnog Boga.

Fra Drago Stojić – marljivi vrtlar s humorom

Za fra Dragu Stojića pak kaže kako je bio škrt i opor na riječima, ali da je u nekim okolnostima znao reagirati s priličnom dozom humora, čak i sarkazma.

Bio je vrlo marljiv pa je, uza svoje svećeničke obveze, rado obrađivao samostanski vrt, u kojemu je posebnu brigu posvećivao uzgoju različitih vrsta povrća koje je uvijek bilo za primjer, a on je bio ponosan na to.

I u samostanu na Humcu fra Drago marljivo je radio u samostanskom vrtu, premda je tada bio prevali sedamdesetu godinu života. Pomagao mu je brat fra Mijo Križanac, koji je bio tridesetak godina mlađi od njega i nekoliko mladih dvadesetogodišnjaka novaka.

Dakle, tri naraštaja na zajedničkom poslu. Naišle dvije gospođe muslimanke iz Ljubuškoga, stale pored zida od vrta i dive se posebno rajčicama, kako su stabljike visoko izrasle i kako nose velike i zrele plodove.

Fra Drago to opazio, pa mu drago i nudi ih da im ubere rajčica da ponesu, što one s oduševljenjem prihvaćaju. Dok on bere rajčice, jedna od njih ga pita: Molim vas, tko obrađuje tako velik vrt?

Sve ja sa svojom braćom, odgovara s neskrivenim ponosom fra Drago, pokazujući rukom na fra Miju i novake.

Ćuli braća, a tolika razlika u godinama?, ne može muslimanka shvatiti kako mogu biti braća tolikom dobnom razlikom.

Babo mi se dvaput ženio!, uzvraća fra Drago posve kratko i duhovito, umjesto da im dugo i široko tumači kako su svi fratri međusobno braća, bez obzira na razliku u godinama.

Fra Šito Ćorić i fra Lucijan Kordić – zaborav i humor

Poznati franjevac i psiholog fra Šito Ćorić ispričao je fra Ivanu Dugandžiću zgodu s fra Lucijanom Kordićem, koji je bio prilično zaboravljiv.

Jednom su fra Šito i fra Lucijan bili zajedno na objedu kod zajedničkog prijatelja, no fra Lucijan morao je zbog neke obveze ranije otići. Pozdravio se i izašao. Nije prošla ni minuta, a netko zvoni na vratima. Domaćica istrči otvoriti, a onda se čuje malo tiši razgovor:

Oprosti, gospođo Marija, ali tu mi je ostao šešir.

Pater Lucijane, oprostite, ali eto vam ga na glavi.

O hvala, hvala. Ipak, dakle, nisam zaboravan. Doviđenja, ‘đenja!, odgovori fra Lucijan.

Fra Berislav Kutle i fra Mariofil Perić – vozačke zgode

Dugandžić se prisjetio i kako je sredinom sedamdesetih fra Berislav Kutle s Humca premješten u Basel u Švicarskoj, a Fićo koji je dotad vozio, pripao je fra Mariofilu Periću koji je bio vrlo loš vozač.

Kad god bi se odnekud vratio, na Fići je bila neka nova ogrebotina. Upitan, zašto to, odgovorio bi: Kutle ga rašćova (razmazio), pa ne možeš na kraj s njim.

Fra Ante Bašić – mladomisnik u Radišićima

 

Samostan i župa na Humcu dobili su novog kapelana u osobi vrlo simpatičnoga mladomisnika fra Ante Bašića koji je bio sitna rasta i još k tomu mršav.

Bio je prava suprotnost fra Mariofilu koji je bio kao od brda odvaljen. Fra Ante trebao je upravo od njega preuzeti skrb za najveću filijalu u župi, Gornje Radišiće.

U nedjelju fra Mariofil povede fra Antu u Radišiće i na kraju mise će ga malo pobliže predstaviti vjernicima. Stane uza nj ispred oltara i veli:

Dragi vjernici, dok su vaši stari davali redovinu, vidite kakve ste fratre imali– pokazuje na sebe.

A evo vidite šta vam je sada došlo. Ako želite imati pravoga fratra, znate što vam je činiti.

U selu gdje je držao vjeronauk fra Mariofil bi, poslije vjeronauka, često navraćao u jednu obitelj gdje je bilo dobra pršuta i vina. Redovito bi mu se u tome pridružila domaćica iz te kuće.

Zajedno bi mezili i pili. No jednom dođe fra Mariofil, ona po običaju posluži pršut i vino, ali samo gleda sa strane, dok Mariofil sam jede i pije.

Što je s tobom pa ništa ni ne jedeš i ne piješ, pita je pomalo zabrinuto.

Moj fra Mariofile, zaboli me nedavno pa odoh dokturu, a on mi zabrani i pršut i vino. Što sam mezila, mezila sam. S time je gotovo, odgovara tugaljivo žena.

Dobro, ti si, eto, nadrljala, nemoj ti po đavlu kazat’ za mene!, uzvratio joj je u svojemu stilu fra Mariofil.

Fra Zrinko Čuvalo – kapelan u Međugorju

Poznavatelji međugorskog fenomena sjetit će se fra Zrinka Čuvala, koji je bio prvi svećenik kojemu su djeca dojavila vijest da im se ukazala Gospa, jer ondašnjeg župnika fra Joze Zovka nije bilo prva tri dana u Međugorju.

Kad su u Međugorju počela Gospina ukazanja, fra Zrinko Čuvalo bio je kapelan u toj župi. Komunistička vlast u Općini u Čitluku, po direktivi iz Sarajeva, činila je sve da to uguši.

Najveći problem bila im je večernja misa i okupljanje velikog broja ljudi na njoj. Radili su snažan pritisak da se s tim prestane, ali fratri nisu popuštali.

Kad prijetnje nisu uspjele, pokušali su s uvjeravanjem. Poslali su Matu Bencuna, koji je i sam potjecao iz Međugorja, da o tome razgovara s fratrima. Da bi bio što uvjerljiviji, Mate naglašava kako je nekoć i on išao na misu, ali je ona uvijek bila izjutra, a ne uvečer.

Odakle sad najednom večernja misa? – pita se Mate u čudu.

A fra Zrinko mu u svome stilu odgovara:

Mate, duše ti, nije Isus s učenicima slavio posljednji doručak već posljednju večeru!

Fra Franjo Ćavar – sakristan i legenda mostarskog samostana

Osim svećenika, fra Ivan Dugandžić prisjetio se i dogodovština fratara braće laika, poput fra Franje Ćavara – Franca, koji je bio prava legenda mostarskog samostana, gdje je proveo kudikamo najveći dio svojega života.

Prije dolaska u franjevački red, bio je profesionalni brijač u Posušju. Postavši brat laik, nije prestao raditi ni svoj prijašnji brijački posao. U samostanu je imao svoju malu frizersku radnju, gdje bi rado šišao fratre koji bi ga to zamolili.

No njegovo glavno radno mjesto bila je sakristija. U svako doba dana i noći bio je spreman ministrirati na misi, ako je koji fratar došao s putovanja, a još nije slavio svetu misu. Upravo je uživao u tome.

Kao sakristan na svako je misi kupio milostinju i kasnije razvrstavao i brojio taj novac. Imao je takvo iskustvo s tim poslom da je znao, dok je novac bio još na hrpi na stolu, vrlo precizno procijeniti koliko ga ima. Zato nije nikakvo čudo da mu je milostinja često bila na pameti.

Jednom je, zajedno s drugim fratrima na televiziji gledao neku važnu nogometnu utakmicu. Golem nogometni stadion bio je dupkom pun gledatelja. Dok drugi fratri komentiraju sastave momčadi i predviđaju ishod utakmice, Franc u svome stilu govori:

E, da je ovdje pokupiti milostinju!

Vrijednost knjige “Fratri se šale i smiju”

Već odavno pojedini su mi fratri govorili kako bi bilo šteta da sve te šaljive zgode ostanu zaboravljene s odlaskom onih koji su dotične fratre osobno poznavali, s njima živjeli i izravno u svemu tome sudjelovali.

Mnogi su me poticali da to zapišem i objavim, kako bi se i mlađi naraštaji fratara mogli nasmijati zanimljivim dogodovštinama svoje starije braće od kojih većine više i nema na životu. Zauzet drugim obvezama, dugo sam to odgađao, očekujući da dođu prikladnija vremena. No ona nisu dolazila, jer obveza i posla nikad nije manjkalo.

Ne mogu ni sada reći da se u tome pogledu nešto bitno promijenilo, osim što je polagano u meni sazrela odluka da to ipak učinim. Napokon sam prionuo tomu poslu koji sam dugo odgađao, pa čitatelju nudim lijep broj šaljivih zgoda iz fratarskog života koje mogu nasmijati i barem za kratko razbiti katkada i odveć ozbiljnu svakodnevicu života, kaže fra Ivan Dugandžić o svojoj knjizi “Fratri se šale i smiju”, koja je izašla u nakladi Naših ognjišta iz Tomislavgrada.

(www.jabuka.tv)