Branimir Johnny Štulić slavi 70. rođendan, a ovo je njegova priča o životu i hitovima

Branimir Johnny Štulić danas je napunio 70 godina. On je jedan od onih umjetnika koje ne treba objašnjavati različitim generacijama.

Dovoljno je reći Johnny i grupa Azra pa je odmah jasno sve. Branimir Štulić rođen je 11. travnja 1953. godine u Skoplju. Kako je njegov otac bio vojno lice, često su se selili iz grada u grad.

Spletom okolnosti, oficir podrijetlom iz Dalmatinske zagore sina Branimira dobio je u Skoplju, a zatim se cijela obitelj šezdesetih “skrasila” u jednom sigetskom neboderu.

Godine 1964. Štulić je prvi put čuo Beatlese, a upravo će taj bend predodrediti Štulićev glazbeni put. Svoj prvi intervju dao je za časopis Polet, u siječnju 1980.:

Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam, rekao je tada Johnny.

Odrastanje uz figuru autoritativnog oca po mnogočemu je utjecala i na njegov razvoj, ali i na razvoj njegova glazbena izričaja. Kaže kako je želio biti bolji od svoga oca.

Ja sam izrastao na duhu borbe u obitelji. To je bila jedna vojna obitelj u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu. Vjerujem da u tim obiteljima ima dosta ‘ratničkog’ duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno jesu li bila moralna, ideološka ili bilo koja druga.

Život prosječnog socijalističkog mladića u Jugoslaviji u to vrijeme bio je prilično predvidljiv, tako je Štulić maturirao 1972. godine s vrlo dobrim uspjehom, a prije upisa na fakultet, želio je završiti vojni rok, no od njega je vrlo brzo odustao, piše glazba.hr.

Započeo je studij filozofije, a nedugo zatim prebacio se na studij sociologije. Knjigu je ubrzo zamijenio mikrofonom, a ostalo je povijest.

Godine 1979. izlazi prvi Azrin singl “Balkan – A šta da radim”. U roku godinu dana izašao je jedan od najboljih jugoslavenskih rock albuma – “Azra”, a nakon njega i dvostruki album “Sunčana strana ulice”.

Legendarnih sedam koncerta u zagrebačkom Kulušiću održani su 1981. godine, a snimka jednog nalazi se na trostrukom albumu “Ravno do dna”. Iduće godine izlazi dvostruki album “Filigranski pločnici”.

Godine 1984. bend je u privremenoj hibernaciji zbog Branimirova odlaska u Nizozemsku, gdje svoje pjesme prevodi na engleski jezik. Nakon tri godine, nekolicinu obrada i novih naslova pretvaraju u album “Između krajnosti”, a nakon njega uslijedit će i album “Zadovoljština”.

Branimir Štulić je objavio i dva solo albuma “Balegari ne vjeruju sreći” i “Balkanska rapsodija”. Preveo je i Homerovu “Ilijadu” kojoj je dao naziv “Božanska Ilijada”.

Ipak, nakon odlaska u Nizozemsku početkom 90-ih, Štulić je sve više vremena provodio u tužakanju diskografske kuće, a sve manje su njegove pjesme podsjećale na zlatno doba Azre.

No, Štulićev značaj za hrvatsku i jugoslavensku rock glazbu je ogroman. Stoga su svi silni članci, analize, intervjui…, objavljeni u posljednjih 25-30 godina, kojima se pokušavalo ‘objasniti’ Johnnyja, ipak ostali u sjeni najplodnijeg Štulićeva autorskog doba.

Upravo su Štulićeve i Azrine pjesme bile prve koje su brojni naučili svirati na gitari.

“Balkan”, Lijepe žene prolaze kroz grad”, “A, šta da radim”, “Užas je moja furka”, “Jablan”, “Ako znaš bilo što”, “Tople usne žene”, “Kao i jučer”, “Jesi li sama večeras”, “Meni se, dušo, od tebe ne rastaje” i mnoge druge njegove pjesme nezaobilazan su repertoar većine generacija.

Bilo da su ih naučili svirati kao prve na gitari ili su ih bezbroj puta preslušavali, te pjesme odgajale su generacije rock publike.

(www.jabuka.tv)