Blagdan Velike Gospe: Kako je umrla Blažena Djevica Marija

Novi zavjet gotovo uopće ne govori o posljednjim danima Isusove majke, Blažene Djevice Marije, pa se o Marijinu kraju života i smrti govori uglavnom kroz vizije pojedinih kršćanskih mistika, poput Anne Katharine Emmerich, katoličke blaženice, čije su vizije objavljene u knjizi „Život Blažene Djevice Marije“, koja je dobila crkveni imprimatur, a na hrvatskom ju je otisnula „Naklada sv. Antuna“ iz Zagreba.

Bl. Anne Katherine Emmerich navodi kako je nakon Kristove smrti Djevica Marija iz Jeruzalema otišla živjeti u Efez, grad u današnjoj Turskoj, gdje je i umrla 13 godina i dva mjeseca nakon Kristova uzašašća.

„Blažena Djevica Marija u svojoj je kući kod Efeza živjela sama s mlađom osobom, svojom sluškinjom, koja je donosila ono malo što su trebale za hranu, piše Večernji list BiH.

Živjele su uistinu tiho i u dubokom miru. U kući nije bilo nikakva muškarca. Katkad bi ih pohodio neki apostol ili učenik na putovanju. Najčešće je k Djevici Mariji dolazio apostol Ivan, koji ni u Jeruzalemu, niti ovdje kod Efeza nije bio neprekidno u Marijinoj blizini“, navodi Emmerich.

 

Smrt nakon devetog sata

Kada je osjetila da joj se smrt približava Blažena Djevica Marija, navodi Emmerich, molila je da joj se ispuni Kristovo obećanje iz Lazarove kuće dan prije njegova uzašašća. „Isus je tada, kad je zavapila da nakon njegova uzašašća ne živi više dugo u ovoj dolini suza, općenito reče koje ona duhovne poslove još do svoga svršetka treba obaviti na zemlji.

Tada joj objavi da će na njezinu molitvu apostoli i više učenika biti uz nju u času njezine smrti, te što im treba reći i kako da ih blagoslovi“, piše ona navodeći da, kada je Djevica Marija počela s molbom za dolazak apostola k njoj, oni su kroz ukazanja po različitim predjelima svijeta, gdje su naučavali, bili pozivani u Efez. „Apostoli i učenici većinom su dolazili izmoreni. Imali su u rukama duge štapove s kukama i gumbima različitih vrsta, koji su označavali položaj. Svoje vunene, bijele, duge ogrtače nosili su djelomično prevučene preko glave, kao kapuljače.

Ispod njih su imali duge, bijele, vunene rubine. Te bi komade odjeće kod hoda visoko zataknuli za pojas. Neki su sa strane nosili kesu obješenu za pojas. Pridošli izgrliše već nazočne nježno te zaplakaše od radosti i žalosti što se opet vide, i to takvim tužnim povodom. Tad odložiše štapove, ogrtače, pojase i kese, nato im bijela haljina padne sve do nogu.

Opašu se širokim, slovima obilježenim pojasima, koje su nosili sa sobom. Operu im noge te oni pristupiše k Marijinoj postelji i pozdraviše je sa strahopoštovanjem.

Ona je s njima mogla progovoriti još samo nekoliko riječi“, navodi Emmerich u svojoj viziji, koju Crkva tretira kao i sve ostale privatne objave, u koje vjernici (za razliku od službene objave) ne moraju vjerovati. “Blažena Djevica počivala je tiho i kao na samrti u svojoj sobi. Bila je posve, čak i preko ruku umotana u bijelu spavaćicu.

Veo iznad njezine glave bio je u poprečnim naborima zavrnut na čelu, a kad je govorila s muškarcima, spuštala ga je preko lica. Uvečer, kad Blažena Djevica spozna da joj se bliži kraj, htjede prema Isusovoj volji blagosloviti prisutne apostole, učenike i žene, te se od njih oprostiti. Njezina soba za spavanje bila je otvorena prema svim stranama, Marija je sjedila bjelasajući se kao osvijetljena, uspravno na svojoj postelji.

Blažena Djevica se pomoli i blagoslovi svakoga s ukriž položenim rukama, dodirujući mu čelo. Govorila je onda još svima i općenito učinila kako joj to Isus bijaše naložio u Betaniji“, piše ona, dodajući da su muškarci nakon toga otišli ponovno u prednji dio kuće te se počeli pripremati za bogoslužje.

„Kad je Petar dovršio svetu žrtvu, posvetio je i primio tijelo Gospodnje, podijelio ga je apostolima i učenicima. Blažena Djevica nije mogla vidjeti oltar, ali je za vrijeme svetog čina sjedila uspravna na svojoj postelji, stalno u dubokoj pobožnosti.

Nakon što se Petar pričestio, podijelio je i svim ostalim apostolima Presveti Sakrament, a tad odnese Blaženoj Djevici svetu pričest i posljednje pomazanje. Kod primanja Presvetog Sakramenta u Mariju uđe sjaj, nakon čega ona padne nauznak kao u zanosu i više ne progovori“, navodi Emmerich.

 

„Nakon obreda, apostoli i učenici opet se okupe oko postelje Blažene Djevice da mole. Marijino lice procvalo je i bilo nasmiješeno kao za njezine mladosti. Oči je s pobožnom radošću upravila prema nebu. Njezina duša kao maleni, beskrajno čist svijetli lik ruku ispruženih uvis izlazi iz njezina tijela i lebdi uvis po zraci svjetlosti.

Dva anđeoska zbora u oblacima skupiše se ispred njezine duše i odvojiše je od sveta tijela, koje u času razdvajaju, prekriživši ruke na prsima, opet padne na ležaj. Njezina duša je po svjetlucavoj cesti uzašla u nebeski Jeruzalem sve do prijestolja Presvetog Trojstva… To su promatrali Petar i Ivan, jer su upravili svoja lica uvis. Ostali su klečali prignuti do zemlje.

Sve je bilo puno svjetlosti i sjaja. Bilo je kao kod Kristova Uzašašća. ..

Marijina smrt bila je nakon devetog sata, kad i Gospodin bijaše umro“, navodi Emmerich, opisujući kako su žene položile pokrovac preko Marijina tijela, umotale se i zastrle koprenom te klečale i sjedile uza nj, a apostoli su otišli pripremiti grobnu špilju, za koju kaže da nije bila prostrana kao Kristova. Nekoliko žena pripravile su Marijino tijelo za ukop. Prale su Marijino tijelo te u novu haljinu, umotale u platna i povoje s posebnim strahom i poštovanjem.

 

Trak svjetla od neba do pećine

„Položiše sveto tijelo u lijes koji stajaše sa strane poput krevetića, staviše na prsa vijenac od bijelog, crvenog i nebeskoplavog cvijeća kao znak djevičanstva. Tad uđoše unutra svi apostoli, učenici i ostali nazočni da bi još jednom vidjeli drago sveto lice, prije no bude pokriveno.

Kleknuše uz mnogo suza tiho oko Blažene Djevice pa dotaknuše Marijine ruke omotane na prsima, opraštajući se, nakon čega otiđoše. Sada se i pobožne žene zadnji put oprostiše te staviše poklopac iznad lijesa koji omotaše na oba kraja i u sredini sivim povojima. Potom lijes položiše na nosiljku, a Petar i Ivan ga na ramenima iznesoše iz kuće“, navodi Emerich, opisujući kako je te noći više apostola i svetih žena molilo i pjevalo u malom vrtu ispred grobnice.

„Uto se širok trak svjetla spusti od neba do pećine i ugledahu njemu aureolu od tri kruga koju nošahu anđeli i duhovi koji okruživaše pojavu našega Gospodina i blistave Marijine duše.

Lik Isusa Krista sa svijetlim zrakama iz rana lebdio je ispred nje… Duša Blažene Djevice, koja je išla za Isusovim likom, prolebdjevši kraj njega uđe kroz stijenu u grob, i ubrzo zatim, sjedinjena sa svojim preobraženim tijelom, puno jasnija i sjajnija izađe iz njega te krene s Gospodinom i čitavom slavom gore u nebeski Jeruzalem, nakon čega sav sjaj opet potone, a tiho zvjezdano nebo pokrije kraj“, navodi ona, opisujući kako su se nakon toga događaja apostoli i učenici vratili kući, objedovali i ostali u molitvi, a žene su otišle na počinak.

No, tada je stigao apostol Toma, koji nije uspio doći na vrijeme i oprostiti se od Djevice Marije.


Toma je plakao kao dijete

„Toma se rasplače kao dijete kad čuje za Marijinu smrt. Učenici gostima opraše noge i malo ih okrijepiše. U međuvremenu su se žene probudile i ustale, a kad su se one povukle, odvedoše Tomu i Jonatana na mjesto gdje je umrla Blažena Djevica…

Sada su, međutim, Toma i Jonatan željeli poći do groba Blažene Djevice, a apostoli upališe svjetiljke pričvršćene na motkama te svi pođoše s njima po Marijinom križnom putu do njezina groba. Ne razgovarahu mnogo, zadržavahu se kratko kod spomenika na postajama, spominjahu se Gospodinova križnog puta i samilosne ljubavi Njegove Majke, koja je ovdje postavila ove spomenike i tako ih često zalijevala svojim suzama“, kazuje Emmerich, opisujući kako su, kada su stigli do grobnice, svi se bacili na koljena, a Toma je pojurio s Jonatanom prema ulazu špilje. Ivan ih je slijedio.

„Dvojica učenika saviju grmlje ispred ulaza unatrag te oni uđoše i sa strahopoštovanjem plaho kleknuše ispred odra Blažene Djevice. Onda se Ivan približi laganom lijesu nalik na košaru, koji je malo izlazio iznad odra, razriješi tri sive vrpce koje su zatvarale poklopac te ih stavi nastranu. Tad osvijetliše lijes iznutra te vidješe, duboko potreseni, kako mrtvačka platna, u potpunom obliku kao bijahu umotani, leže pred njima prazna.

Preko lica i grudi bijahu otvoreni, povoji za ruke bijahu lagano odmotani, no ipak još u omotnom obliku, kakvi su ležali, ali preobraženo tijelo Marijino više ne bijaše na zemlji.

Oni podignutih ruku u čudu pogledaše uvis kao da im je sveto tijelo tek sada nestalo s vidika, a Ivan iz špilje povika onima vani: „Dođite i divite se, Marija više nije ovdje!“, navodi Emmerich, opisujući kako su nakon toga svi, dvoje po dvoje, ulazili u usku špilju i gledali u čudu gdje prazna mrtvačka platna leže ispred njih „Izišavši, kleknuše svi na zemlju, gledajući uvis prema nebu s uzdignutim rukama, zaplakaše i pomoliše se, hvališe Boga i njegovu preobraženu Majku, njihovu dragu, vjernu Majku, poput odane djece nekim slatkim riječima koje im Duh položi u usta.

Tad se prisjetiše i spomenuše onog oblaka, svjetlosti koji su odmah poslije pokopa na putu kući ugledali iz daljine koji se spustio na grobni brežuljak, a onda odletio uvis. A Ivan uze mrtvačka platna Blažene Djevice s velikim poštovanjem iz lijesa, preklopi ih i uredno smota pa ih uze k sebi.

Onda opet poklopi lijes i ponovno ga zaveže vrpcama. Tada napustiše grobnu špilju, čiji ulaz opet zatvoriše grmljem“, kazuje bl. Anna Katharina Emmerich, dodajući da su poslije Marijin stan u kući apostoli uredili u crkvu.

(Večernji list Bih)

4 komentara

  • Mi kao kršćani nismo dužni vjerovati u privatne objave,tim više što o ovom u Svetom Pismu ne piše ništa.Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom,a na koji način,manje je važno.Neka nas sve blagoslovi!

  • naslov ovog članka bez obzira na tekst mi je prilično neugodan i loše izveden, čuj Gospa ‘umrla’ ona nije umrla već je uznesena na nebo, i košto ovaj iznad veli nama koji vjerujemo u to nije bitna uopće sad neka historiografsko filozofska dubokoumna analiza kako je se to dogodilo, već samo jeli vjerujemo u to ili ne vjerujemo, nema tu sredine niti onih koji ‘srednje’ razmišljaju i vjeruju, zato je naslov totalno smiješan, nama koji vjerujemo

Komentiraj: