U današnje vrijeme, kada smo svjedoci svakojakih migracija ljudi, ne možemo ne primijetiti da je u toj rijeci ljudi velik broj mladih. Svjedoci smo da ni naši prostori nisu imuni na takve migracije.
Iz naših krajeva sve više mladih ljudi, samostalno ili s cijelom obitelji, napuštaju svoje domove i idu u neki drugi, nepoznati, novi svijet, u potrazi za poslom, a samim tim i boljim uvjetima za život. I svi se pitamo, pa što se to događa? Zar je uistinu tako loše ovdje gdje jesmo? Je li to neki novi trend? Ima li potrebe za takvim drastičnim potezima?
Ima još uvijek pozitivnih primjera, u što nas je uvjerio jedan mladi ramski čovjek, koji unatoč svim životnim usponima i padovima, odolijeva ovome (ne)vremenu i svim životnim izazovima, piše Rama-prozor.info.
Vozeći se vijugavom, snijegom i ledom okovanom cestom, prema rumbočkoj planini Zahum, dolazimo do spomen obilježja Divi Grabovčevoj.
Tu susrećemo našega junaka. Mlad, crn i vitak momak, s osmijehom – velikim „kao kuća“ – srdačno nas pozdravlja. Dok se lagano kroz snijeg krećemo prema njegovome domu, Franjo nas upoznaje sa svojom stvarnošću, poslom i svojim životom.
Da, riječ je o Franji Jakovljeviću, mladiću koji na Zahumu sa svojom obitelji drži stado koje broji preko 320 ovaca.
„Probao sam ja raditi i u Njemačkoj, ali nije to za mene, kratko da, ali dok se ti snađeš i još ako nemaš nekoga svoga da te uputi, gotov si. Bio sam mjesec i pol dana na radu tamo. Ali brate, više ne; nikada ni da sam kruha gladan“ – Franjine su riječi.
Ono što je radio njegov pokojni otac i čime se bavio, to danas uz pomoć ostatka obitelji, uglavnom Franjo iznese na svojim ramenima. Da stočarstvo nije nimalo lagan posao, uvjerili smo se i sami. Na planini sa svoja dva brata, majkom i sestrom radi i živi mukotrpan posao stočarstva.
A Franjo nastavlja u razgovoru: „Nema tu prijatelju ni sveca, ni nedjelje, ni blagdana, ništa, samo obaveza iz dana u dan. I sve je to dobro u ove dane dok ne dođe vrijeme da se ovce janje. E onda ima puno više posla i obaveza dok se ti janjci i ovce ne puste na ispašu.“
Na pitanje proizvode li ovčji sir, odgovara:
„Ne, znam da se može zaraditi dobro na siru, ali gubimo onda na kvaliteti mesa, a isto tako ne stignemo, ali ako nađemo kvalitetnoga radnika za čuvanje ovaca, sigurno ćemo početi raditi i sir.“
I dok obilazimo hranilišta njegovih ovaca pokazuje nam kako on to radi: „Evo bacim ovcama sijeno i slobodan sam do idućega bacanja. Hladno je, zima i ovce uzimaju vrlo malo vode.“
Pa opustiš li se ikada, imaš li vremena samo za sebe – pitali smo ga.
„Itekako, posebno mi je drago kada uzmem svoj motor, KTM-ov kroser, i s prijateljima odemo preko planina. To je nešto neopisivo, vjerujte mi. Ne znam kako da dočaram tu ljepotu“ – odgovara nam.
A može li se od ovoga posla živjeti?
„Naravno da može, nije to lagan posao, ali recite mi koji jest. Ovdje si sam svoj gazda i ti određuješ sebi kada započinješ i kada završavaš s poslom.“
Lijepu poruku poslao je Franjo mladima:
„Samo neka se ne boje posla, nikakva posla, neka rade i imat’ će sigurno. Ako nema drugoga izlaza nego ići vani, neka se pripaze, ali to je kruh većini i tvrđi i gori od ovoga moga.“
I dok radi svoj posao, ostajemo zatečeni prizorima ljepote ove pitome planine. Okružen ljepotom starih ramskih kuća, koje su, nažalost, većinom u propadanju, bjelinom snijega i utrtim tragovima svojih životinja, Franjo se opušta u igri sa svojim mladim psima, kao da nas i nema.
„Nema te stvari, posla i zemlje radi koje bih se odrekao ove ljepote i svoje rodne grude.“ – kaže Franjo.
Zaista, pozitivno razmišljanje ovoga mladoga čovjeka. Jedan je od onih primjera mladih ljudi koji pokazuje kako se voli posao koji učiš od djetinjstva, kako se nikada ne treba predavati i bojati bilo kojega posla, kako se voli svoj kraj, svi njegovi ljudi i sve njegove ljepote, piše Rama-prozor.info.
(www.jabuka.tv)
