Uzmete bocu vina u ruke, okrenete je i ondje je, udubljenje u dnu, ponekad plitko, ponekad toliko duboko da u njega stane cijeli palac.
Gotovo svatko ima svoju teoriju. Najčešća je da proizvođač tako “krade” volumen i prodaje manje vina za istu cijenu. Druga je da dublje dno znači skuplje i bolje vino.
Obje su netočne. A pravi odgovor je zapravo zanimljiviji.
Kako se to uopće zove
Udubljenje na dnu boce ima svoje ime. Na engleskom se zove punt ili kick–up, u francuskoj tradiciji piqûre. U našim se krajevima najčešće jednostavno kaže “udubljenje na dnu boce“.
Nije ukras ni slučajnost. Nastalo je iz potrebe, i to nekoliko različitih, koje su se kroz stoljeća naslagale jedna na drugu.
Počelo je od ručnog puhanja stakla
Prije industrijske proizvodnje boce su se puhale ručno. Majstor bi gotovu bocu odvojio od šipke kojom ju je držao, a na dnu bi ostao neravan ostatak stakla, pontil.
Boca s takvim ostatkom ne bi stajala ravno, a oštri bi rub grebao stol i lako bi se odlomio. Rješenje je bilo elegantno: dno se utisnulo prema unutra, tako da neravnina završi iznad podloge.
Boca odjednom stoji stabilno i ne oštećuje ništa ispod sebe.
Kad je proizvodnja postala strojna, taj razlog je nestao, ali oblik je ostao, jer se u međuvremenu pokazao korisnim iz drugih razloga.
Udubljenje daje bocu koja izdrži pritisak
Ovo je najvažniji tehnički razlog i odnosi se prije svega na pjenušce i šampanjce.
U boci pjenušca vlada tlak nekoliko puta veći od atmosferskog, usporedivo s tlakom u automobilskoj gumi. Ravno dno bilo bi najslabija točka takve boce i pucalo bi.
Zakrivljena, prema unutra utisnuta ploha raspoređuje pritisak po cijeloj površini umjesto da ga koncentrira na jedno mjesto. Isti princip poznat je iz graditeljstva: luk i kupola nose puno veći teret nego ravna ploča iste debljine.
Zato boce pjenušaca gotovo bez iznimke imaju izrazito duboko dno, dok kod mirnih vina ono može biti gotovo neprimjetno.
Taloži se sve na jedno mjesto
Kod vina koja duže odležavaju, posebno crnih, s vremenom se stvara talog. Prstenasto udubljenje na dnu boce funkcionira kao mali kanal u koji se talog skuplja i u kojem ostaje kad bocu pažljivo uspravite ili točite.
To olakšava i dekantiranje, pretakanje vina u vrč, gdje se želi zaustaviti prije nego što talog krene za vinom.
Uzmete li ikad u ruke sommeliera ili iskusnog konobara, primijetit ćete da bocu često drži tako da mu palac ulazi u udubljenje, a prsti obuhvaćaju dno.
To je stabilan i kontroliran hvat, koji omogućuje precizno točenje jednom rukom, bez drhtanja i bez kapanja niz vrat boce.
Marketing
Postoji i peti razlog o kojem se rjeđe govori otvoreno. Duboko dno čini bocu vizualno većom, težom i “ozbiljnijom” nego što jest.
Istraživanja ponašanja potrošača dosljedno pokazuju da težina i dojam masivnosti ambalaže podižu očekivanu vrijednost proizvoda. Dio proizvođača to svjesno koristi.
Zato treba biti jasan: dubina udubljenja nije pokazatelj kvalitete vina. Postoje izvrsna vina u bocama s gotovo ravnim dnom i posve prosječna vina u bocama teškim kao uteg.
I ne, boca ne sadrži manje vina, obujam je propisan i otisnut na etiketi, najčešće 0,75 l. Udubljenje je uračunato u dizajn boce, ne oduzeto od sadržaja.
Mali test za policu u trgovini
Sljedeći put kad budete u trgovini, uzmite tri boce: jedan pjenušac, jednu žilavku i jednu blatinu. Okrenite ih i usporedite dna.
Razlika koju ćete vidjeti nije stvar mode. To je fizika, povijest zanata i pomalo psihologija kupca, sve u jednom detalju pokraj kojeg svakodnevno prolazimo, a rijetko ga primijetimo.
(www.jabuka.tv | Foto: Pexels)
