Život sezonskog radnika: ”Šest mjeseci radiš, a od toga živiš svih 12”

Dalmacija se probudila iz zimskog sna i odmah uletjela u ljeto. Proljeća, kao ni prijašnjih godina, nije ni bilo, turisti već počinju dolaziti, sezona je pred vratima i sezonci su opet na svojim radnim mjestima na obali.

Završne pripreme u punom su jeku, što dovodi do neizbježnog suživota kupača i bagera, ali što je – tu je. Sezonski radnici također su tek počeli s poslom, najviše zatječemo domaćih ljudi koji rade sezonske poslove u turizmu, ali i ponekog Slavonca ili Slavonku s dugogodišnjim iskustvom sezonskog rada u Dalmaciji.

Sezona sve dulja

Razgovarali smo s nekima od njih na potezu od Trogira, koji je pun ekskurzija i turističkih tura, do Makarske, čije se plaže polako popunjavaju, a na rivi se sve rjeđe čuje hrvatski jezik. Pa kako je biti sezonac u Hrvatskoj? 
David Tunjić konobar je u pizzeriji na trogirskoj rivi već sedam turističkih sezona. Došao je kao 18-godišnjak iz Donjeg Novog Sela kod Vinkovaca, ali s godinama postao je pravi Dalmatinac.


 Završio sam školu, radio u jednom kafiću kod nas, ali nije bila neka lova i što ću, torbu na rame i ajmo. Krenuo sam naslijepo, posla nisam imao pa što bude. Išao sam od vrata do vrata i pitao “triba” li konobar kome i tako sam došao i ovdje.

Sjećam se, bilo je to potkraj ožujka, da mi je gazda rekao da dođem 1. travnja i počnem raditi. Eto, tako je počelo. Zakucao sam, on me primio i tu sam i ostao. Radim sezonski. Ove godine počeo sam 1. ožujka pa dokad bude, a očekujemo bar do 1. studenoga. Sezona je ipak sve dulja. Zimi ne radim ništa, doma sam, kaže David, piše Večernji.hr.

Pronašao ljubav svog života

A dom mu je posljednjih nekoliko godina upravo u Trogiru. Naime, nakon prvih sezona kada se zimi vraćao u Slavoniju, danas mu se životna situacija potpuno promijenila. Ne samo što je u Trogiru pronašao posao, na poslu je pronašao i ljubav svog života pa se oženio kolegicom s kojom zajedno radi i više se ne vraća u svoje Vinkovce, osim nekoliko puta godišnje kada ide k svojima. Oženio se, ima i dijete te se skrasio u gradu svoje supruge.

Na početku sam nakon sezone odlazio u Slavoniju, ali sad sam se ovdje udomaćio, tu mi je žena, imamo dijete, riješili smo stan, tako da je sve to dobro ispalo, ističe David. Ipak, priznaje, prelazak iz ravne i mirne Slavonije u Dalmaciju, gdje zimi brije bura i nema nigdje nikoga, a ljeti prži sunce i grad vrvi poput mravinjaka, bio je svojevrsni kulturološki šok. Kaže da se najviše bojao samoće, s obzirom na to da nije došao s djevojkom ili prijateljima nego je u avanturu, koja se pokazala kao avantura života, krenuo sam.


Imao sam 18 godina, nisam poznavao nikoga, bio sam u novoj sredini i to mi je u početku bio mali problem. Ne znaš kakvi su ti kolege, kakav ti je gazda i na sve paziš, ali na kraju, bar što se mene tiče, shvatio sam da radim s odličnim ljudima i odlično sam se uklopio, priča David Tunjić.

Imao je sreću, odmah je našao dobar posao, a i on se pokazao dobrim radnikom.
 Gazda rješava svim sezonskim radnicima smještaj u Trogiru, ali ja u Kaštelima imam tetu, maminu sestru, pa sam u početku bio kod nje. Sad s obitelji živim u stanu u Trogiru, sve nam je blizu, govori.
Na ključno pitanje, može li se cijele godine živjeti od sezone, s obzirom na to da su i David i supruga sezonci, odgovara da može.

Nas dvoje možemo, ali to ovisi o tome kakvi su ljudi, koliko troše i koliko im treba. Nama je dosta za naše potrebe i potrebe našeg djeteta, kaže David.

Žele svoj novac

Dodaje kako ljeti kada se radi zahvaljujući susretljivosti gazde dijete ne mora u vrtić jer David radi jednu smjenu, a supruga drugu.

Gazda nam je rekao da nema problema ako onaj tko čuva dijete malo zakasni u drugu smjenu dok ne dođe kući onaj iz prve smjene. Ili recimo umjesto u 16 sati iziđem 10 minuta ranije i dođem kući da supruga stigne u svoju smjenu, a ja preuzmem dijete. Gazda nam je odličan, uvijek nam izlazi ususret, zadovoljan je David.
Tvrdi da nikada nije razmišljao o odlasku iz Hrvatske, ni prije nego što je zasnovao obitelj, a pogotovo ne razmišlja o tome sada.

Da odemo u inozemstvo, sve što bismo ondje zaradili, ondje bismo i potrošili i zapravo bi sve bilo isto, a ovdje smo među svojima. U Trogiru je zimi malo pusto, čim padne mrak nema života, ali da se i na to naviknuti. To je tako kao i u svakom drugom gradu na moru. Zato supruga i ja odemo malo k njezinima na selo i maloga vodimo van kad god se može. Družimo se s prijateljima i to je to. Ljeti je druga stvar. Radiš i čuvaš dijete i tako iz dana u dan. Ne žalim se, ispričao je David Tunjić.

Toni Ćaleta je iz Stobreča i svaki dan putuje na posao u Trogir gdje je u jednom restoranu pizza-majstor. 
Mogao sam živjeti u Trogiru, ali nisam htio. Ionako bih svaki dan bio u Splitu, ovdje nema provoda. Putovat ću i kad počne sezona. Nije daleko, 35 kilometara, priča Toni. Iako je mlad, ima već puno radnog iskustva.
– Počeo sam raditi prije četiri godine, a na novom poslu sam mjesec dana. Iako je to sezonski posao, radim cijelu godinu. Kad sezona prođe, nađem nešto drugo, radio sam zimi u Splitu za neke restorane, catering…

U Trogir me privukao bivši šef, razlog što sam tu je ljudski faktor. Šef me pozvao, ja sam došao – kaže 21-godišnji Toni.  Rano sam počeo raditi, sa 17 godina. Ne da mi se tražiti novac od svojih, a u ugostiteljstvu posla ima. Završio sam za kuhara i radim već četvrtu sezonu, uglavnom u Splitu i na omiškom području, ističe Toni koji ima i inozemnog radnog iskustva. Jednu turističku sezonu radio je u Španjolskoj.

Nakon što sam ovdje stekao malo iskustva, otišao sam u Španjolsku vidjeti kako je tamo. Zadržao sam se tri mjeseca, jednu sezonu. Bilo je dobro što se tiče društvenog života. Imao sam i dobar smještaj, hranu, sve, ali jako se puno radilo za ne baš veliki novac. Ja i nisam išao zbog novca, nego baš da vidim kako je. Da sam tražio neki bolje plaćen posao, vjerojatno bih ga našao, kaže Toni.

Otišao bi ponovno, kaže, ali ne zauvijek.
Najveća je razlika, napominje Toni, što je u Španjolskoj radio i 16 sati dnevno, a u Hrvatskoj radi normalno, sedam-osam sati.

Kada s istim ljudima na poslu provodiš 15-16 sati dnevno, stvaraju se različiti odnosi koji ovise od dana do dana. Nekada svi pomažemo jedni drugima, a nekad se i posvadimo. Poslije kažeš “bilo pa prošlo”, idemo dalje, treba raditi, priča Toni Ćaleta. S obzirom na to da svi govore o visokim plaćama koje imaju kuhari, pitamo Tonija je li zadovoljan svojom.

Trenutačno ne radim kao kuhar nego kao pizza-majstor. Imam dobru plaću, zadovoljan sam. Meni je dovoljno, kaže Toni Ćaleta.

Ante Mrkonjić je iz Splita, a sezonski radi u jednom trogirskom baru. Ima 19 godina i upravo je završio pomorsku školu u Splitu, a ovo je prva sezona u kojoj je ušao u svijet rada.

Tek sam počeo, ima dva tjedna, i ide mi dobro. Svaki dan putujem iz Splita u Trogir zajedno s prijateljem pa dijelimo putne troškove. Uvjeti na poslu su dobri, kaže Ante. Posao nije dobio preko zavoda za zapošljavanje niti se javljao na natječaj.

Nitko se neće obogatiti…

Prijatelj mi je kuhar i zvao me hoću li doći konobariti. Prihvatio sam i evo me tu. Nikad prije nisam konobario, ovo mi je zapravo prvo radno iskustvo, priča Ante koji je pronašao posao u struci, a odlučio se za sezonski rad dok čeka ukrcaj na brod.

Moram riješiti brevete, plovidbene dozvole. Na brod bih trebao otići u ožujku 2019. Imam još 10 mjeseci, zato sam i počeo raditi. Da nešto zaradim dok čekam. Navigavat ću na strancu. Zbog toga sam išao u školu, želim ploviti, priča Ante. Kaže da to što nema konobarskog iskustva i nije velika prepreka, snašao se dobro.

Prijašnji konobari pokazali su mi kako treba raditi. U desetak dana pohvatao sam konce, zadovoljan je Ante. Poslužio je i nas i uvjerili smo se da je tajne zanata već dobro svladao.
Sezonci nisu samo zaposlenici ili “šljakeri”, sezonski rade i brojni vlasnici tvrtki na obali.

Ivan Mračević iz Makarske vlasnik je obrta za turizam i na makarskoj rivi iznajmljuje “Žutu podmornicu”. Na radnome mjestu, štandu na rivi ispred kojega je vezana “Yellow Submarine”, zatječemo gazdu. Još se sezona nije zahuktala pa se svi poslovi obavljaju u krugu obitelji, bez zaposlenika.

Radimo sezonski od 1. svibnja do 31. listopada. Ove godine kada smo krenuli, za Praznik rada, bilo je nešto turista i posla, a onda je stalo i sad, da budem iskren, više-manje nema se baš zašto stajati cijeli dan na suncu na rivi, ali kad već plaćaš sve to što moraš plaćati, naravno da onda stojiš tu i u svibnju i pokušavaš bar nešto zaraditi, nema kod Ivana previše filozofije. Prvi turisti su došli i raditi se mora kakva god zarada bila.

Tijekom sezone radimo tri zaposlenika i ja. Svi naši radnici su iz Makarske, a oni kod nas rade u srpnju, kolovozu i rujnu. Nažalost, sad nema potrebe jer nas je dovoljno dvoje, a tu smo sestra i ja. Što se tiče zaposlenika, to su uglavnom studenti, tako da im dobro dođe sezonski posao ljeti kad nemaju obveze na fakultetu, govori nam mladi makarski poduzetnik.

Njegova podmornica privlači pozornost, osobito najmlađih. Vožnja stoji 75 kuna i traje 30 minuta. 
Idemo oko poluotoka Svetog Petra. Dolje je kabina u staklu, gosti sjede i gledaju. Malo podmornica izroni pa turisti iziđu na palubu i razgledaju panoramu… Mi smo ovdje i turistički vodiči, a dajemo informacije i za trajekt. Tu smo na rivi pa ljudi misle da sve znamo, kaže nam Ivan Mračević.
Na pitanje kako živjeti i raditi od biznisa koji je sezonski, kaže da ne zna ni sam što bi nam na to rekao.

Može se, ali nećete zaraditi milijune, to je sigurno. Zaradi se za neku pristojnu plaću, jer sve košta. Evo, nova podmornica košta 130.000 eura, a to vam u praksi znači velik kredit koji treba vraćati. Kad platiš sve što trebaš platiti, ostane nešto, ali to nije velika lova. Izvučeš plaću i to je to. Sve bi bilo puno bolje kad bi sezona dulje trajala. 


Turistička zajednica i grad Makarska trude se produljiti turističku sezonu i goste privoljeti da dolaze u predsezoni i posezoni, ali kod nas je to jako teško. Nije tako samo u Makarskoj ili Dalmaciji, nema gostiju ni u Istri, govori Ivan Mračević kojemu je 35 godina, a već četiri godine je u tom poslu

Meni je sad lijepo jer radim onako kako hoću i sam sebi sam šef. Obveze su dosta velike. Kredit, plus davanja, plus porez, plus ovo i ono i tako ono što zaradiš pomalo nestane, ali dođe opet nova sezona pa ajmo sve ponovno, opisuje nam Ivan Mračević svakodnevicu sezonskih poduzetnika.
Marina Mihić prodaje prirodne sapune i kozmetiku na štandu na makarskoj plaži.

Nisam ja vlasnica, imam ugovor s proizvođačima i prodajem njihove proizvode u svom trgovačkom obrtu. Inače sam iz Nove Gradiške, ali ljeti sam Makaranka. Moj je tata davno prije imao štandove i uvijek smo držali ručni rad. Prije smo imali drvenariju, drvene suvenire i ostalo, a sad sam ja uzela kozmetiku i sapune jedne obiteljske firme koja djeluje od 1974. godine. To im je obiteljsko nasljeđe, radi treća generacija. U toj kozmetici nema parabena, silikona, mineralnih ulja. Sve je potpuno prirodno. Gosti je vrlo dobro prihvaćaju, pogotovo Skandinavci, kaže Marina Mihić, prava trgovkinja.

U Makarskoj je od 1. svibnja i ostat će do kraja listopada, točno pola godine. Smještena je u blizini plaže. Iako je Makarska turistički grad ljeti prepun gostiju, zahvaljujući tome što već godinama dolazi nije joj problem naći smještaj. I nju pitamo može li se živjeti cijele godine, a raditi šest mjeseci.

Pa nije jednostavno, ali trudimo se. Prije sam držala trgovinu u Splitu, u Matoševoj ulici, radila sam i zimi, ali odustala sam i zadržala samo ovaj sezonski posao u Makarskoj. Imam zaposlenu i jednu gospođu koja radi godišnje oko pet mjeseci. Imam sreću i s njom, mnogi poslodavci se žale da je teško naći radnika, a ja s njom već dugo radim i dobro je poznajem. Moj je otac ovdje došao još 1986. godine, puno ljudi ovdje znam i oni mene znaju i nemam baš nikakvih problema. Da budem iskrena, u Makarskoj se osjećam kao kod kuće, kaže nam Marina Mihić, kontinentalka koja je zahvaljujući sezonskom poslu postala Dalmatinka.

(www.jabuka.tv) 

1 komentar

Komentiraj: