ZAŠTO HRVATI VOLE TURBOFOLK? O njemu se govori kao o glazbi ‘zemljaka’ i ‘seljačina’. Sasvim pogrešno

O turbofolku se govori kao o glazbi ‘zemljaka’ i ‘seljačina’. Sasvim pogrešno

Negdje u sumrak, našao sam se na Bačvicama, gdje se u plićaku ludirala grupica cura koje su mi izgledale kao starije srednjoškolke. Tinejdžerice su se uočljivo dobro zabavljale, a onda su u jednom trenutku – s napitnički podignutim rukama u vis – počele pjevati refren. Refren je – naravno – bio na perfektnom, ekavskom srpskom: “Duni duni vetre/najjače što znaš”.

Istu večer kad sam na Bačama čuo moje mlađahne sugrađanke kako pjevaju o suzama što “pokvase/moje obraze”, otvorio sam na You Tubeu videoklip te pjesme grupe Ministarke. Na klipu sam vidio cure postavljene na stejdžu kao da su gitarski bend, s frizurama koje kao da su ispale iz zlatne ere darkera, špicastim grudnjacima, zakovicama i lancima, koje podsjećaju na militarizirani “girl power”Madonne ili Lady Gage. Ni taj klip, ni bezobrazna razdraganost cura koje sam te večeri gledao nisu odavali onu sliku koju ljudi obično imaju o turbofolku. Umjesto zadriglih mačo tipova polukriminalne reputacije koji na pozornici gledaju golo žensko meso, vidio si neki čudni treš-feminizam za drske i buntovne adolescentice.

Lažni srpski identitet

Činjenicu da je muzika koju – kao stilski zastarjeli relikt 90-ih – i dalje zovemo turbofolk popularna među klincima, naravno, znao sam i prije toga. U Splitu, kao i dobrim dijelom u Zagrebu, klupska je scena prilično “narodnjakizirana”, a narodnjaci mnogo više nego u Zagrebu dominiraju i oglasnim prostorom. U bilo koje doba godine, grad je preplavljen jumbo plakatima srpskih muzičara. Neke od zvijezda (ili “zvijezda”) koje dominiraju splitskim oglasnim prostorima u Srbiji su do te mjere opskurne da me beogradska prijateljica – gledajući te kilometre splitskih plakata – uvjeravala da ti ljudi zapravo ne postoje i da mora riječ biti o lokalnim curama koje prodaju lažni srpski identitet. Pokušavao sam zamisliti taj scenarij o Luci ili Ani iz Omiša ili Drniša koja se za večernji nastup presvlači u šljašteći korzet i pod umjetničkim imenom Slađana ili Goga nastupa u prigradskim diskotekama, pa mi se nekako činilo da je ta travestija najbolja metafora naših ćiriličnih, prekounskih i prekodrinskih kavgi.

O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno. Još od prve rodonačelničke knjige o turbofolku koju je napisala moja beogradska kolegica, filmska kritičarka Ivana Kronja, o turbofolku se govori kao o “soundtracku nacionalizma 90-ih”. Moram priznati da u tu teoriju nikad nisam povjerovao. U vremenima kad su brojni rokeri od Bore ČorbeHoure do Beogradskog sindikata bili akteri nacionalizma činilo bi se licemjerno za nacionalizme kriviti pevaljke, a k tomu bi se činilo ideološki suštinski pogrešno jednu materijalističku, hedonističku i konzumersku glazbu povezivati s ideologijom kojoj je polazište bilo da će Srbi, ako treba, za svoj narod jesti i travu. O turbofolku se govorilo i još govori kao o glazbi “zemljaka” i “seljačina”, što se empirijski izravno sukobljavalo s onim što sam ja vidio kao stanje na terenu – dakle, da su emisijski centri “cajki” upravo veliki gradovi – isprva Zagreb, potom Osijek i Split. O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta.

Upravo zato što mi se već dugo čini da oko turbofolka u Hrvatskoj postoji cijelo brdo nepreciznosti, zabluda i poluistina – a dijelom i zato što sam u tom gomilanju sudjelovao – jako me razveselilo kad sam pročitao da je izišla prva sociološka knjiga o fenomenu turbofolka u Hrvatskoj. Ona se pojavila ovih dana, naslov joj je “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”, a autor joj je Riječanin Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog koji već desetljećima radi kao urednik u programu narodne kulture i običaja na HRT-u.

‘Kultura cajki’

Knjiga Pavlovskog izišla je kao svojevrsni nusproizvod dokumentarne TV serije koju je autor radio za HTV, i u kojoj je diljem Hrvatske, BiH i dijaspore intervjuirao izvođače, konzumente, vlasnike klubova, glazbene kritičare i diskografe. Pavlovsky u knjizi školski kronološki obrađuje kronologiju onog što danas zovemo kultura “cajki”. Pronalazi genezu muzičkog žanra u prvim srednjostrujaškim uspjesima Lepe Lukić 1964., prikazuje početke i prijelomnu ulogu Lepe Brene, ali i ulogu koju je zagrebački Jugoton imao u mužnji već tada lukrativnog žanra. Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poputBregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova.

Pavlovsky iscrpno u knjizi prikazuje i hibridne podžanrove i mikroscene. Do ove knjige – recimo – nisam znao za zasebni podžanr “katoličkih narodnjaka”. Pavlovsky svemu tome daje i komparativni kontekst, pa pokazuje da su hibridizacije koje narodnjak doživljava u eri od Bregovića do Ministarki zapravo slične procesima u drugim svjetskim etno-pop scenama. U knjizi, Pavlovsky opovrgava i nekoliko raširenih mitova o turbofolku. Budući da je njegova metodologija ona kvalitativne sociologije (intervjui), nije podastro statističke podatke, no intervjui iz knjige opovrgavaju mitove o tome da TF slušaju uvijek neki “oni” (doseljenici, kriminalci, muški, neobrazovani…). Pavlovsky se također pridružuje onim etnolozima koji niječu da je za popularnost narodnjaka bilo presudno to što su u poraću bili zabranjeno voće. Pokazuje da je njihova masovna slušanost već bila odavno etablirana u 70-ima i 80-ima. Na tom mjestu, međutim, ne ulazi dublje u ono što ja vidim kao zanimljivu ironiju. Naime, dok za trijumf “cajki” paranoična desnica krivi Jugoslaviju, realitet je drukčiji. Bum narodnjaka dogodio se nakon propasti socijalizma jer ga je potpirila gola tržišna ekonomija. Dok je u socijalizmu funkcionirala “dogovorna ekonomija” i elitistički model kulture, narodnjaci su bili u institucionalnoj zavjetrini dominantne rock-kulture koju su bildali subvencionirani klubovi, gitarijade i televizija. Kao u mnogim drugim aferama u životu, ispada da je i u muzici modernizacija u Hrvatskoj bila nametnuta “top-down” od diktature. Onog časa kad je narod dobio pravo da bira “što voli”, vratio se u predmodernu, bila ta predmoderna Franjo Tuđman, ili iscjelitelj Ante Pavlović, ili pravo da se ne cijepi, ili pravo da sluša cajke.

Dalmatinke u bijelom

Čim sam, međutim, ispisao prethodnu rečenicu, posao sam svjestan da i sam upadam u etablirani klišej po kojem turbofolk mora biti zaostao i regresivan. Problem je to što se nitko doista nije pozabavio time da provjeri je li to tako, pa dijelom ni sam Pavlovsky. On se iscrpno bavi kulturalnom analizom omraze koja u Hrvatskoj postoji oko narodnjaka, no ne bavi se i kulturalnom analizom scene, njezine ikonografije, poruka, vizuala, ideologije. Autor za to ima opravdanje, jer to nije ni bio cilj knjige. Ali, čini mi se da je zapravo propustio priliku.

U zemlji u kojoj je dominantna mediteranska estrada puna starih majki, sebedajnih maslina, Dalmatinki u bijelom te skrušenih i krotkih Penelopa, turbofolk scena nerijetko mi se čini kao invazija Amazonki koje odjevene kao dominatrix iz sado-mazo fantazija štiklom gaze krotke Balkance. Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte.”

(www.poskok.info)


9 komentara

  • Iskreno, imam kćer tih godina i više mi je stalo da se zabavlja na košarci, u glazbenoj školi, vozi bicikl, pjeva u klapi, putuje svijetom, skija … nego da joj do 4 ujutro netko pravi sina u ispovraćanom WC-u od diska.
    Mislim da ima puno boljih vidova zabave. To što se dešava je samo pokazatelj u kakvom nam se stanju društvo nalazi.

    • Ne može svačijoj kćeri biti da putuje svijetom,skija,pjeva u klapi, pa onda daj šta daš. Ne shvaćaju oni ozbiljno te riječi,to je njima samo zabava. Nisam ni ja za cajke, daleko od toga, ali nažalost,to je naša stvarnost.Ne možeš ih baš niti iščupati iz društva…

  • Iman sina osamles godina prija je slusa onu ludu muziku on kaze matalika muzika, sad mi je bas drago sto slusa mormalne narodne pjesme kosto su ace lukas, ceca, lijepa brena( kaze voli onu mile voli disko jer iđe u disko cesto u pik pater). Kaze sto vise slusa to bi zelijo postat pjevac svidja mu se kako pijeva sanda afrika.

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.