U subotu 6. veljače, u samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu nastavljen je molitveni program u prigodi 76. obljetnice jugokomunističkog ubojstva hercegovačkih franjevaca.
Molitva krunice uobičajeno je započela u 17:30, a zatim je u 18:00 uslijedila sv. misa zadušnica koju je predslavio zlatomisnik fra Dane Karačić.
Članovi Trećeg franjevačkog reda čitali su za vrijeme sv. mise i predvodili molitvu vjernika.Ove večer je pjevao zbor Sv. Ivana Krstitelja iz područne crkve u Knešpolju, pod ravnanjem Marka Salavarde.
Fra Dane je u svojoj propovijedi govorio kako su franjevci došli u Hercegovinu, siromašnu zemlju i što su sve uspjeli učiniti za jedno stoljeće unatoč siromaštvu i neimaštini, kako ih je vjera i Božja providnost u svemu tome vodila.
Istaknuo je sljedeće:
Nakon stotinu godina mogli su, s franjevačkom poniznosti ali i s ponosom, Gospodinu pokazati sve što su učinili. Cjelokupni njihov rad i djelovanje ravno je čudesima koja su se zbivala po apostolskom propovijedanju. Ljudskim mjerilima i prosudbama, imajući u vidu posvemašnje i potpuno siromaštvo u kojemu su živjeli, to što su fratri učinili u Hercegovini kroz jedno stoljeće ne može se ni izmjeriti ni do kraja shvatiti.
Samo Božja providnost, upornost i snažna vjera puka i fratara zajednički su mogli to ostvariti. Onda je 7. veljače 1945. zlo, apokaliptičkih razmjera, zahvatilo Široki Brijeg, poput tsunamija zahvatilo je cijelu Hercegovinu i sav hrvatski narod. Partizanski zlikovci uništili su na Širokome Brijegu sve što su mogli uništiti, zapalili sve što se moglo zapaliti i na koncu, bez suda i sudišta, hladnokrvno pobili njegove fratre, sveukupno njih trideset iz samostana na različitim mjestima. Zločin kakav povijest nije zapamtila.
Nema više Širokoga Brijega i svega onoga što se uza nj vezivalo, tako su mislili zločinci. Samo tjedan dana kasnije obezglavljena je naša Provincija. U Mostaru isti zlikovci ubili su provincijala, gvardijana i još petoricu braće. Gotovo da i nema župe, pogotovo ne kraja, u kojemu škrta hercegovačka zemlja nije natopljena nevinom krvlju naših mučenika – fratara.
Njih 66 svjedoka vjere od Širokoga Brijega do Bleiburga, svojom mučeničkom smrću, sa znanim i neznanim grobovima, posvetili su ovu zemlju i ovaj narod. Kao fratre slična je zla kob zahvatila cijelu Hercegovinu. Gotovo da nije bilo kuće u kojoj, na isti ili sličan način, nije stradao jedan ili više članova, i to uglavnom u cvijetu mladosti. Poput nevidljive magle tuga se uvukla u sve pore života u Hercegovini. Mučni, puni straha i neizvjesnosti bili su ti tegobni dani.
Činilo se da je sve bespovratno nestalo. Idejni začetnici i izvršitelji tih strašnih strašnih zločina mislili su da su konačno istrijebili one koji su smetali njihovu putu u “svijetlu budućnost”. Stoga su trijumfalno nastavili zlosilje nad nemoćnim i obespravljenim pukom. Međutim nisu znali da su na sličan način razmišljali i oni koji su, raspevši Isusa na križ, računali da su na Kalvariji zauvijek razapeli ne samo Isusa, nego i sve ono što je on naučavao i činio.
Ali svjetlo uskrsloga Krista zasjalo je još jače. I to se njegovim sljedbenicima ponavljalo kroz svu povijest. Tako je bilo i na Širokome Brijegu. Iz krvi njegovih fratara i ranjene crkve, iz pepela spaljene gimnazije i kulturnoga blaga, malo po malo nicao je novi Široki Brijeg. Ranjena crkva dobila je novi sjaj, gimnazija opet daje nove naraštaje đaka, a mladice novih duhovnih zvanja klijale su obilato po cijeloj Hercegovini.
Na večerašnjoj sv. misi dodijeljene su i nagrade za uzrast odrasli. Prva nagrada pripala je Željku Lekiću iz Drvara. Napravio je suhom olovkom crtež 66 križeva (spomenik) i 66 križeva (grobnica). Druga nagrada je otišla u ruke poznatog pjesnika Borislava Arapovića za ulomak iz neobjavljenog spjeva Crofrana pod naslovom “Lux in tenebris (Svjetlo u tami)”. Treću nagradu osvojio je Miro Čugura za slikarsko djelo “CCCV-LXVI” kojim je povezao 305. obljetnicu Sinjske alke i 66 pobijenih hercegovačkih franjevaca.
(Kristina Raguž/Vicepostulatura)
Laka im zemlja bila.P.U.M.B.
Lijepo je skrenuti sjecanja na žrtve.Pitamo se kako smo mi zivjeli u Yu.kako su prosli oni sto su zapjevali
,Vilu Velebita, ili Ustani Bane bili su neki zaduženi da to jave.Tko kome ?
TAKO JE JOSKANE!!
…,, MISLILI SU MNOGI DA NAS NECE BITI…!
Kad su partizani u Siroki dosli ne samo franjevce su ubili vec i svaka sesta osoba civilnog stanovnistva koja je bila u redu za streljanje bila je ubijena.Nedaj Boze da se ponivi.
Stravican zlocin, koji pokazuje da se zlocin treba osudit na pocetku da nebi doslo do tragedije.
STAS SUDIT I KOGA? RADE PO OPCINAMA NJIJOVI PRECI I MUPU!? O CEMU PISETE!!
Zalosno je da bar na istoj se obljetnici ne spominju zrtve civilne nakon završetka 2.sv rata.Bar navesti sto se desavalo ljudima sto nisu htjeli primjeniti dres,kapu,ideologiju.Zar nije tesko navesti da su cetnici istocne hercegovine mahom presli u partizane i sudjelovali u likvidacijama nasih djedova.Nasilno iseljavanje stanovnika iz sela u selo i ciscenje tkz od ustaša,domobrana ljudi su nevini ubijani bez sudenja iza njih ostale udovice i sirotinja.