Tjeskoba kod djece: 12 znakova na koje roditelji trebaju obratiti pažnju

Tjeskobu često nije lako prepoznati i može se javljati u oblicima koji ne nalikuju tjeskobi. Upravo zato, prepoznati da dijete osjeća tjeskobu nije lako.

U prepoznavanju dječje tjeskobe pomoći će idućih 12 rečenica koje djeca govore kada ih muči tjeskoba. Te rečenice ne znače nužno da je dijete tjeskobno, ali roditelje mogu upozoriti da postoji i ta mogućnost, piše zadovoljna.hr.

Tjeskoba zapravo ukazuje na to da osoba koja pati od ovog nimalo ugodnog osjećaja ima snažan, zdrav mozak koji je preaktivan i koji se ponaša prezaštitnički. Osjećaj tjeskobe nastaje u dijelu mozga zvanom amigdala zaduženom za to da nas upozorava na opasnosti kako bismo se uspjeli zaštiti i izbjeći moguće loše posljedice.

Amigdala djeluje instinktivno, pa ako joj se samo i učini da bi mogla postojati opasnost, prvo će djelovati, a onda razmišljati, a sve što nam je nepoznato, zbog čega se osjećamo neugodno, odvajanje od ljudi koji su nam važni, može se tumačiti kao opasnost.

Kada je amigdala nečime “izazvana”, počinje proizvoditi bujicu neurokemijskih spojeva kako bismo bili jači, brži, moćniji i fizičkiji sposobniji nositi se s prijetnjom. Ponekad amigdala može biti preaktivna i alarmirati na opasnost kada opasnost zapravo ne postoji. Ta pojava uzrokuje osjećaj poznat kao tjeskoba.

Djeci koja pate od tjeskobe može biti teško artikulirati kako se osjećaju i što im se događa. Bit će jasno da nešto nije u redu, ali vjerojatno neće biti toliko očito da se radi o tjeskobi. U prepoznavanju dječje tjeskobe pomoći će idućih 12 rečenica koje djeca govore kada ih muči tjeskoba. Naravno, ove rečenice ne znače nužno da je dijete tjeskobno, ali roditelje mogu upozoriti da postoji i ta mogućnost.

Obratite pažnju i na to kada točno dijete govori te stvari. Ukoliko ih izgovara uvijek u istom okruženju, prije ili poslije istog događaja te su praćene drugim simptomima tjeskobe (ubrzano kucanje srca, bol u trbuhu, izbjegavanje, vlažna koža, napetost, glavobolja), može biti riječ o tjeskobi.

1. Zlo mi je, kao da ću povratiti.
Tijekom tjeskobe, sve što nije neophodno za opstanak usporava se kako bismo sačuvali energiju za bijeg ili borbu. Krvotok se iz abdominalnih organa usmjerava prema mozgu i probava se usporava. To može izazvati osjećaj “leptirića” u trbuhu ili mučnine. Ovo je uobičajen dio tjeskobe i potpuno bezopasan, ali može izazvati vrlo nelagodan osjećaj.

Ukoliko čujete da vaše dijete govori da mu je zlo i da će povratiti prije ili poslije sličnih situacija (primjerice kada se treba odvojiti od vas jer ide u školu), a nema drugih znakova bolesti, budite otvoreni za mogućnost da se radi o tjeskobi.

Pomozite djetetu da razumije to što osjeća te mu objasnite odakle dolazi ta mučnina. Možete mu reći da ga na taj način mozak pokušava zaštititi te da postoji nešto jako korisno što mu može pomoći da se osjeća bolje: snažno, ujednačeno disanje. To će amigdali signalizirati da je s vama sve u redu te će prestati proizvoditi neurokemikalije.

Snažno, ujednačeno disanje najbolje je vježbati dok je dijete smireno jer u napadaju tjeskobe neće se moći usredotočiti na to. Djetetu možete reći da proba zamisliti da drži šalicu vrućeg kakaoa. Neka udiše miris kakoa brojeći do tri, zadrži ga do jedan i onda ga hladi brojeći do tri.

2. Nisam gladan.
Kada se probava uspori kako bi se energija čuvala za bijeg ili borbu, i potreba za hranom se smanjuje. To je samo privremeno i apetit će se vratiti kada tjeskoba popusti.

Ako prepoznamo da je riječ o tjeskobi, možemo djetetu nježno i suosjećajno reći nešto poput ‘Razumijem da sada nisi gladan. Ponekad, kada smo tjeskobni i napeti, nemamo apetiti. Hoćemo li zajedno naći način da se opustiš?’, savjetuje mag. psihologije Tatjana Gjurković iz Centra Proventus.

3. Boli me trbuh.

Mozak i abdomen blisko su povezani. Ono što se događa u mozgu može utjecati na abdomen i obrnuto. Tjeskoba može slati signale direktno iz mozga u abdomen i tako uzrokovati bol u trbuhu. Tjeskoba također može potaknuti pomicanje gastrointestinalnog trakta tako da uzrokuje bol. Abodimanlna bol bez ikakvog fizičkog uzroka uglavnom se pojavljuje oko pupka, a kada se pojavi najbolje je nastaviti raditi ono što ste radili i ne izbjegavati ono što izaziva tjeskobu.

Kada se dijete požali da ga boli trbuh, svakako je važno provjeriti da li je riječ o nekom drugom uzroku. No, ako se učestalo pojavljuje ta bol te ako primijetite da je dijete često napeto, tada je moguće da je riječ o tjeskobi. Priča ‘Kada je ljuta, macu boli trbuh’ koja je uobličena u terapeutsku slikovnicu pokazala se kao dobar način za povezivanje osjećaja koji je u pozadini bolova u trbuhu. Priča može poslužiti za početak razgovora o onome što dijete muči, kaže Gjurković.

4. Ne želim ići u školu.

Tjeskoba se ne čini uvijek racionalna, a to je zato jer nastaje u dijelu mozga vođenom instinktom. Ako mozak smatra da vam je ugrožen opstanak, neće trošiti puno vremena na biranje opcija – samo će željeti izbaviti vas iz te situacije.

Upravo zato dijete može odbijati odlazak u školu čak i onda kada ne postoje neki problemi sa školom, prijateljima i učiteljima. Kada se pojavi tjeskoba, ništa drugo neće biti važno i dijete će imati osjećaj da ga u školi čekaju nevolje, čak i kada ne može objasniti zašto je tako.

Ako prepoznamo da se nešto događa s djetetom vezano za školu i školsko okruženje, svakako je važno to uzeti u obzir i saznati o čemu se radi. Razgovor s učiteljem/icom je prvi korak u saznavanju što se s djetetom događa, ističe psihologinja.

5. Jako sam tužan, a ne znam zašto. (Ili samo odjednom počne jako plakati)
Kod velike tjeskobe, i tuga može biti velika. Tijekom napada tjeskobe, suze su znak da je mozak u znaku pripravnosti. Pustite dijete neka se isplače, a kada tjeskoba i tuga popuste, objasnite djetetu da je njegova tuga povezana s tjeskobom. Istraživanja su pokazala da plač može biti iscjeljujuć kada djetetu nitko ne predbacuje zato što plače i kada suze dovedu do saznanja zbog čega su se uopće pojavile.

U ovoj, kao i u drugim situacijama, važno je da iskažemo razumijevanje i suosjećanje. Kada se obraćamo na taj način prema djetetu, ono može početi razvijati razumijevanje i suosjećanje prema sebi. Na taj način razvija samo-njegujuće vještine, napominje Tatjana.

6. Ali što ako… Što ako… Što ako…
Propitkivanje o tome što bi se moglo dogoditi tipičan je znak tjeskobe kada previše razmišljamo o budućnosti. Tjeskoban mozak pokušat će što više nepoznanica pretvoriti u poznato. Pitajte dijete što misli da će se dogoditi. To će aktivirati prefronaltni korteks, dio mozga zadužen za racionalnije razmišljanje i smirivanje preintenzivnih emocija.

Uz razgovor o tome što dijete misli da će se dogoditi, kada postoji velika vjerojatnost da će nabrajati za njega strašne stvari, koje su možda za vas banalne, budite pažljivi kako mu na to odgovarate. Umjesto rečenica ‘To se sigurno neće dogoditi’, ‘Ne moraš se brinuti’ i slično, empatički reflektirajte ono što vam govori. Naposljetku možete s njim porazgovarati što bi moglo olakšati u toj situaciji npr. crtanje, pisanje, kratka meditacija, disanje i slično, savjetuje psihologinja.

7. Moram piškiti… Opet.
Povećana potreba za mokrenjem također je znak tjeskobe. Ta potreba može samam po sebi izazvati tjeskobu jer će se dijete brinuti da neće imati gdje otići na WC ako će morati (opet) piškiti.

Kada prepoznate da je odlazak na WC povezan s tjeskobnošću, razmislite što bi moglo u toj situaciji pomoći da se dijete opusti. Najjednostavniji načini su već spomenuti, poput disanja i fokusiranja pažnje na svoje tijelo i senzacije koje osjeća, dodaje Tatjana.

8. Ne mogu spavati.
Tjeskoban mozak može postati prezaposlen u bilo koje vrijeme, ali najčešće onda kada nema što drugo raditi. A u vrijeme odlaska u krevet nema ničeg drugog da odvrati dijete od tjeskobnih misli. Pomognite djetetu tako da mu kažete da u krevet uzme plišanu igračku i stisne se uz nju. Recite mu da u krevetu proba ostati mirno kako ne bi probudilo svog mekanog prijatelja. Neka se dijete pri tome isredotoči na disanje kako bi se lakše opustilo.

9. Bole me noge. Bole me ruke.
Za vrijeme tjeskobe, tijelo opskrbljuje mišiće “gorivom” kako bi bili spremni za borbu ili bijeg. To može izazvati osjećaj napetosti, klimavosti ili boli u nogama i rukama. Kako biste pomogli djetetu, pokažite mu vježbe opuštanja mišića. Počevši od stopala, recite djetetu da stisnu mišiće nekoliko sekundi, a zatim ih opuste. Polaganim tempom napravite istu vježbu za čitavo tijelo, mišić po mišić. Tako će dijete iskusiti kakav je to osjećaj biti opušten i taj osjećaj će mu se svidjeti.

10. Ali ne mogu to napraviti!
Kod tjeskobe se može javiti i potreba za perfekcionizmom. Tjeskoba se javlja kada mozak misli da nam prijeti neka nevolja, poniženje ili neuspjeh. Rješenje je u tome da objasnite djetetu da je u redu griješiti i doživjeti neuspjeh te da dijete dobije priliku to iskusiti. Kada ne napravi nešto kako se to od njega očekivalo, recite mu da je najvažnije ono što su naučili iz toga.

Također, pazite na to kako se vi nosite s vlastitim neuspjesima. Znate li se smijate na vlastite greške i neuspjehe? Možete li naučiti nešto iz tog iskustva bez da se stalno vraćate na neuspjeh? Djeca će uvijek bolje učiti iz onoga što vide nego iz onoga što im se kaže.

11. Želim ostati s tobom.
Strah od odvajanja javlja se zbog straha djeteta da će vam se nešto dogoditi dok ste razdvojeni. Tjeskoba će popustiti kada vide da vas nema, a da je i dalje sve u redu, pa što prije dijete ostavite samo, to će prije pronaći mir.

Mozak uči iz iskustva pa što više dijete ima iskustva s time da pronađe mir nakon rastanka s roditeljem, to će brže naučiti da će ubrzo nakon rastanka sve biti u redu. Kada se dijete uzruja zbog vašeg odlaska, dajte mu do znanja da razumijete koliko mu je teško. Važno je da dijete dobije potvrdu. Zatim zagrlite dijete i neka rastanak bude brz i bez oklijevanja. Ako roditelj oklijeva, i dijete će oklijevati.

Isto tako, ako vi vjerujete da će sve biti u redu, veća je vjerojatnost da će i dijete to vjerovati. Djeca trebaju osjetiti da roditelj ima samopuzdanja kako bi i sami vjerovali da mogu biti hrabri i nositi se s teškim stvarima.

12. Nitko se ne želi igrati sa mnom.

To može biti znak tjeskobnog djeteta koje se suzdržava i zbog čega teško pronalazi prijatelje. Djeca s tjeskobom će se suzdržavati od toga da se uključe u igru, barem sve dok se ne počnu osjećati sigurno u grupi. Kada mu nije jasno hoće li biti prihvaćeno ili ne (bez obzira na to koliko su druga djeca dobra i susretljiva), tjeskobno dijete će čekati dok ga netko ne pita želi li se igrati jer će mu se i najmanja mogućnost odbijanja ili nerazumijevanja činiti prevelikom.

Ako prepoznate da je djetetu teško uspostaviti kontakt s drugom djecom, možete razmisliti na koje sve načine biste mu mogli u tome pomoći. Jedan od načina koji može biti jest da zajedno s djetetom postavite lutkice koje će predstavljati drugu djecu i jednu lutkicu koja će predstavljati vaše dijete. Važno je da ponašanje koje vaše dijete nema, a poželjno je, postepeno uvodite.

Na primjer, prvo da vaše dijete pristupi drugom djetetu, možda onom koje je i samo plašljivije i opreznije. Zatim da se kratko poigraju pa da se dijete vrati vama. Zatim da se igraju malo više, itd. Promjene se događaju pomalo tako da u tom prikazu kako se dijete može povezati s prijateljima, prikažite mikro promjene.

Mikro promjene su izuzetno bitne da bi došlo do krajnjeg rezultata, a ako mi ne naglašavamo mikro promjene, vjerojatno ih i dijete neće zamjećivati. Kada primijetite da je dijete napravilo mikro promjenu, ohrabrite ga za to riječima poput ‘Vidjela sam koliko ti je bilo teško prići djevojčici i uspjela si u tome. Baš sam sretna zbog tebe!’, savjetuje psihoterapeutkinja Tatjana Gjurković iz Centra Proventus.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: