Tatjana Mićević-Đurić: Nasljeđe je ono što Mostar čini posebnim i prepoznatljivim

U ponedjeljak 20. ožujka u 19 sati u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača otvara se izložba pod nazivom “(Re)konstrukcija i destrukcija“, koju je organiziralo Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine (DPUmH). Izložba tematizira stanje kulturno-povijesnoga nasljeđa Mostara i odnos stanovništva i vlasti prema tom nasljeđu, a ostvarena je u sklopu projekta „(Re)konstrukcija i destrukcija: odnos prema kulturno-povijesnom nasljeđu Mostara 1995. – 2015.“ Predsjednica DPUmH-a i voditeljica toga projekta je povjesničarka umjetnosti Tatjana Mićević-Đurić, koja je za portal Jabuka.tv govorila o projektu, izložbi i stanju graditeljske baštine Mostara.

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine realiziralo je projekt “(Re)konstrukcija i destrukcija”, kojemu će svojevrsni zaključak biti izložba koja se otvara u ponedjeljak u “Kosači” u Mostaru. O čemu se radi, što će posjetitelji moći vidjeti?

Na izložbi ćemo izložiti 50 fotografija kojima kompariramo stanje 25 dobara graditeljskoga nasljeđa prije 1992. godine, odnosno prije obnove, s njihovim današnjim izgledom. Na projektu je radio tim DPUmH-a u sastavu: Beat Čolak, Maja Gagro, Valerija Soldo Rešetar i Dajana Šudić Karačić, a izbor dobara napravili smo prema vrsti degradacije koju predstavlja.
Zbog izuzetno velikoga broja oštećenih objekata, kao i zbog različitih oblika i stupnjeva degradacije, bilo je teško suziti izbor koji bi objektivno i potpuno prikazao načine degradiranja graditeljskoga nasljeđa kojima su objekti u Mostaru bili izloženi. Uglavnom, tijekom našega rada, terenskih istraživanja i analiza dobivenih rezultata, uobličile su se neke osnovne vrste degradacije dobara, iako se degradacija pojavljuje u raznovrsnim, u pravilu kombiniranim vidovima.
Pored fotografija na kojima zorno pokazujemo razorno djelovanje postojećega odnosa prema graditeljskome nasljeđu i gradu, prikazivat će se i film o graditeljskom nasljeđu Mostara, snimljen 1987. godine.

Zašto baš taj projekt?

To je projekt Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine, strukovne udruge čiji je osnovni cilj afirmacija povijesti umjetnosti kao struke koja je neophodna u brojnim segmentima djelovanja svake zajednice, a koja je u praksi poprilično zanemarena. Jedno od glavnih područja djelovanja povijesti umjetnosti upravo je baština, ono što je ostalo od prošlih vremena do naših dana i što zorno svjedoči o prošlosti.
Činjenica je da je kulturno-povijesno nasljeđe Mostara, Hercegovine i čitave BiH ozbiljno ugroženo i stradalo u ratnim razaranjima. Međutim, činjenica je također, i to upravo zbog nedovoljnoga angažiranja povjesničara umjetnosti, ali i drugih konzervatora na zaštiti stradaloga nasljeđa te izradi projekata obnove, da je stanje u oblasti kulturno-povijesnoga nasljeđa danas, skoro 25 godina nakon rata, još gore. U biti, vrlo su rijetki primjeri adekvatnih intervencija na objektima, ispravnoga odnosa prema povijesnim građevinama ili korektnoj prezentaciji i interpretaciji tijeka događanja posredstvom nasljeđa.
To je razlog tomu da se DPUmH odlučio pokrenuti ovaj projekt.

Foto: Dajana Šudić Karačić


Svakome je vidljivo da u Mostaru postoji niz zgrada koje su gotovo ruševine. Što činiti s njima, kako im pristupiti?

Istina. I to predstavlja veliki problem za koji treba pronaći najkvalitetnije rješenje. Količina ruševnih objekata je toliko velika, a oštećenja tako teška, da se ne možemo zavaravati kako ih se sve može obnoviti. Osim toga, i posljednjih dvadeset godina, kao i rat koji se dogodio, predstavljaju neraskidivi dio povijesti svakoga od tih objekata i čitavoga grada, a povijest ne treba brisati.
Međutim, prezentacija toga dijela povijesti u kontekstu trenutnoga stanja objekata i čitavoga grada predstavlja veliki izazov za urbaniste, konzervatore i arhitekte. Prije svega, treba razlikovati najmanje dvije skupine objekata: prvu, koja obuhvaća građevine više oblikovne vrijednosti i povijesnoga značenja, i drugu, u koju spadaju objekti vernakularne arhitekture koja nosi ambijentalne vrijednosti. Pristup tim dvjema grupama ne može i ne treba biti isti.
Vernakularnu arhitekturu, odnosno, ambijentalnu vrijednost možemo čuvati samo zadržavanjem temeljnih elemenata urbanističkoga koncepta – građevnom linijom, visinama, zadanim gabaritima objekata, njihovim međusobnim odnosima i odnosom prema ulici i okolnome prostoru, bez određivanja materijala, oblika ili drugih elemenata. Nažalost, ogromna je šteta učinjena upravo u oblasti očuvanja ambijenta jer, budući da je riječ uglavnom o privatnim stambenim objektima, koji su i prije devedesetih pretrpjeli značajne promjene i degradaciju, veliki broj ih je srušen i “obnovljen” u sasvim novom obliku i često u potpunosti strano urbanističkome konceptu koji je dosad označavao te prostore.

Što je s važnijim objektima?

Slučaj s važnijim objektima, onima koji nose određeni stupanj spomeničke vrijednosti, mnogo je složeniji. Većinom je riječ o monumentalnim građevinama, relativno velikih gabarita koje su zapaljene i visokoga su stupnja oštećenja. One prezentiraju arhitektonske izričaje svojstvene prijelazu 19. u 20. stoljeće – različite vidove historicističke arhitekture i, rjeđe, secesiju. Često je riječ o objektima u kojima su počele djelovati neke od prvih institucija na ovim prostorima – škole, hoteli, uprava, prvi najamni stambeni objekti, prvi industrijski objekti i sl., u čemu leži njihov povijesni značaj. Zbog svega toga, oni zaslužuju biti sačuvani, jednako kao i zbog svoga urbanističkoga značenja, odnosno svoje uloge u razvoju grada.
Naravno, s razlogom se postavlja pitanje opravdanosti obnove tih objekata. Međutim, obnova ne mora biti samo faksimilska rekonstrukcija. Ona je često i neopravdana, naročito kada tako obnovljeni objekt ne bi mogao služiti suvremenim potrebama iste funkcije, jer bi takva obnova trebala podrazumijevati i vraćanje originalne ili srodne namjene objektu. Zbog toga se pod obnovom tih objekata treba misliti na mogućnost kreativnih zahvata u kojima konzervatori čvrsto određuju minimum onoga što mora biti sačuvano kako bi se sačuvala memorija prostora i uspomena na prostor i objekt. To je složen i zahtjevan postupak, ali jedino se na taj način može zaštititi prostor i njegov identitet. Nažalost, u praksi se izrazito rijetko dosad tako postupalo.

Ako se inzistira na čuvanju povijesnoga nasljeđa, koči li to nasljeđe život i suvremeni način funkcioniranja?

Iz prethodnoga odgovora, nadam se, moglo se shvatiti da to nije slučaj. Upravo kreativni pristup obnovi, uz poštivanje strogih konzervatorskih uvjeta, omogućavao bi očuvanje sjećanja na objekt, ali i njegovo uspješno funkcioniranje u suvremenom vremenu. Konzervatorska praksa ne znači kočenje napretka i zaustavljanje vremena, nego traženje najboljih i najefikasnijih načina za daljnje postojanje i revitalizaciju povijesnih građevina i starih gradskih jezgri.

Foto: Dajana Šudić Karačić


Mislite li da javnost i širi društveni slojevi, uslijed sveopće i ne samo materijalne krize, uopće primjećuju stanje grada i baštine? Postoji li neki način na koji se ta baština može “iskoristiti” kako ne bi samo “gutala” novac?

Mislim da postoji. Istina, osposobljavanje objekta za daljnje “iskorištavanje” u našem vremenu skuplje je od gradnje potpuno novoga, ali i dobit je daleko veća. Ne smijemo zaboraviti kako nas materijalno nasljeđe čini posebnima, ono nas razlikuje od drugih ili od sredina koje su bezlične, neprepoznatljive. Ono je, uz prirodne ljepote, osnovni resurs za razvoj turizma koji je u ekspanziji u čitavome svijetu. Tako obnovljeni objekti, iako skuplji za osposobljavanje za daljnje funkcioniranje, osiguravaju veću i dugoročniju zaradu i od nekih koji bi se izgradili prema novim projektima.
Nažalost, živimo u vremenu kada je materijalno stanje i pojedinca i društva nezadovoljavajuće. Također, svijest ljudi, kako onih koji investiraju tako i onih koji ispunjavaju zahtjeve investitora. urbanista i projektanata te državnih službenika, kao da nije dovoljno razvijena da bi se mogli pozabaviti mogućnošću zaštite povijesnih vrijednosti prostora.

Koji su razlozi tome, može li se takvo stanje promijeniti?

Temeljni problem predstavlja nedostatak edukacije o vrijednosti i važnosti kulturno-povijesne baštine, vidljiv na svim razinama i u svim segmentima našega društva. Osim pojedinih struka kojima je nasljeđe jedan od bitnih sadržaja, kao što je naša, na primjer, ili arhitektura, o nasljeđu se ne uči. Ne uči se u okviru sveučilišnih nastavnih programa, ali ni u nižima, a to je naročito zabrinjavajuće. Kada pogledamo nastavne planove i programe, vidimo da je ono potpuno zanemareno čak i u onim nastavnim predmetima koji pružaju velike mogućnosti za njihovo prikazivanje, makar samo kao ilustracija drugih sadržaja. Tako rastu djeca bez svijesti o važnosti onoga što je preostalo iz prošlih vremena. Obrazuju se učitelji i nastavnici koji će sutra nastaviti takvu praksu, jer su i sami proizišli iz sličnoga sustava. To je ono što najviše zabrinjava i što ne osigurava neku bolju situaciju u budućnosti.

Na kraju, jeste li zadovoljni realiziranim projektom i očekujete li nešto pozitivno kao rezultat toga projekta?

Zadovoljna sam jer smo uspjeli napraviti ono što smo planirali i vjerujem kako će naša izložba ukazati na problem s kojim se naše društvo susreće. Voljela bih kada bi odziv publike bio veliki, jer ono o čemu ova izložba govori tiče se svih nas. Planiramo organizirati stručna vodstva za učenike završnih razreda osnovnih škola, srednjoškolce i studente koji će se u svojem budućem radu na neki način susretati s nasljeđem. Ako izložba ostavi makar mali trag u njima, izložba i naš rad će ostvariti rezultat kojemu težimo.

(www.jabuka.tv)




Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.