Dvije stvari su beskonačne: svemir i mogućnosti koje pruža internet. Za svemir nisam siguran. Pa ipak, istina izrečena u originalu prethodne fraze nadvila se nad mogućnosti tog prokletog interneta i gura ga u posvemašnji ponor, jaz, muku i jad. Da ne ispadne da rogoborim bez veze i razloga, dat ću vam konkretnu situaciju. Posljednjih par tjedana započeo sam bolan proces zvan – selidba.
Traženje stana. U Zagrebu. Dvije i pol sobe, novogradnja, u širem centru, kad već pitate i voljni ste pomoći! Dakako, moderan sam čovjek, vozim se tramvajima, ne zahihoćem se kad vidim crnca i bio sam dvaput u muzeju. Logično – koristim dostupne internetske servise i baratam njima k’o veliki. Klik lijevo, klik desno, i eto mene u bespućima kojekakvih ponuda.
Bez direktne namjere da ikoga reklamiram, počeo sam tražiti na servisu zvanom Njuškalo. Fantastičan alat. Nije bio dovoljan pa sam ‘proširio područje borbe’, k’o Michel Houellebecq (eto, vidite, i načitan sam k tome!), na sve ostale oglasnike dostupne u RH (Oglas.hr, Oglasnik.hr, Trazitrazipacesnaci.hr…).
Sve do trenutka kad sam shvatio da GoHome.hr objedinjuje sve te servise, pa sad svako jutro na mail dobijem izvještaj o novim stanovima, pod ranije zadanim uslovima (da ponovimo – Vrbik, Črnomerec, Trešnjevka, balkon da imam gdje pušiti, isključivo zgrada). Eto, da ne ispadne da vas lažem, informiran sam i informatiziran i čovjek bi pomislio da uz sve te mogućnosti u kratkom roku mogu ubrati plodove svojeg tražidbenog truda, ali mislila je tako i Jadranka da neće po bogtepitaj koji put izgubiti na nekim izborima, pa šipak. Karamarko Jadranku, Karaoglas Nebojšu.
Treba vidjeti širu sliku!
Da dobijete širu sliku (oh!) problema, a vjerujem da ste se sa istim susreli i fino mu se sjetili bližnje rodbine, sva moja frustracija leži u činjenici da dobar dio ljudi stavlja STAN u oglas, online oglasnik, bez da stavi FOTOGRAFIJE. Opisne fotografije. Stana. Kojeg žele iznajmiti. Drugim ljudima. Koji ga možda žele i vidjeti. U 2012. godini, kada i WC papir ima integriranu kameru. Da stvar bude još gora, takvi su stanovi u oglasima koje ‘hendlaju’ agencije. Koje će mi naplatiti (najamina + PDV, skakućem od sreće) svoje usluge pokazivanja, pardon, iznajmljivanja stana. Moderan kakav jesam, pravi pripadnik Y generacije, multitaskam iako nisam žena, pa ne stižem obilaziti stanove ‘na slijepo’. Pa ak’ se pogodi – pogodi. Ne, ja sam baš uporan i baš bih volio vidjeti fotografije u oglasu. Stana. Kojeg želim unajmiti.
Od preostalih oglasa koji i imaju opisne fotografije, 95 posto njih te je fotografije snimalo specifičnom tehnikom zvanom ‘baci kameru u zrak pa što bude – bude‘. Ljudi u kadru? Nije problem, sve dok i oni ne idu u najam. Razbacana odjeća, zatrpana kuhinja ručkom od prekjučer? Pa, živi netko u tom stanu, neće valjda čistiti za oglas! Shvaćate moj (i vaš, tko zna) problem?
Manjak znanja, manjak kulture
No, dosta o mom stanu. Pričajmo malo o ostatku internetskih servisa koje ljudi ne znaju koristiti. I nekako nemam osjećaj da će se situacija promijeniti nabolje. Barem ne u nekom kraćem roku.
Za svaku sitnicu trebaš dozvolu, al’ na internet se može priključiti baš svatko! Eno, pod člancima na portalima živući dokazi. Nadaleko poznata ‘prva internetska bojna’. Napisati komentar, eventualno se registrirati gdje treba, nije problem. Da se to. Ili slati važne službene mailove bez da se stave ključne riječi u naslov maila. Primjerice, umjesto ‘ae, evo ti…‘ napisati ‘fotke stana na Vrbiku‘ pa da primatelj maila može po potrebi taj mail potražiti po nekoj logici i po nekim riječima, jer možda, samo možda to nije jedini mail koji će primiti taj dan (ili te minute). A kad već spominjemo mail, zaista, što će nam internet, što će nam beskrajne mogućnosti međumrežja, kad ljudi i dan danas trpaju 200 ljudi u ‘cc’ umjesto u ‘bcc’. Jest, to je stvar kulture, reći ćete. Nije isto znaš li voziti auto i daješ li žmigavac kad treba. Detalji.
Ali to mene neće usrećiti. Znate što još mami (i tatu ti!) suzu mi na oko?
Facebook. Mogao bih knjigu o tome napisati (javite se, izdavači, stavit ćemo sise na naslovnicu, zaradit ćemo!). Neću uopće ulaziti u community menadžment, nije fer, nekoliko sam godina u prednosti. Ali, recimo, Facebook oglasi. Kako je to zanimanje koje baš svatko može danas raditi, tako ti oglasi i izgledaju. Pravopis? Svašta! Smislenost poruke? Jasnoća, čistoća? Izražavanje, stil? Cilj oglasa, na kraju krajeva? Jok. Gledaš i kao da na oglasu piše ‘napravio u tri minute, da skinem klijenta ili šefa s neke stvari’. I da, razlika je. Ranije spomenute servise ljudi koriste iz potrebe, najčešće su besplatni i najčešće se od šire populacije ne očekuje da budu marketinški stručnjaci. Za ovakve stvari netko bude plaćen. I navodno kvalificiran. A kad već ‘žugam’ po Facebooku, ne mogu se ne sjetiti ljudi koji isti koriste već pet, šest godina, ali još uvijek nisusavladali okretanje fotografija. Pa nisu oni krivi što ih je FB tako ‘podigao’!
YouTube petlja i nikad pročitani uvjeti korištenja
Google i YouTube. Vi koji imate web stranice i blogove, gledate li što ljudi upisuju kad nabasaju na vašu web destinaciju? Po ključnim riječima, pojmovima u nominativu jednine? Manji dio. Pa zašto i bi netko guglao ‘pravilno’ kad većina web stranica (a radili su ih stručnjaci!) nema jednako pravilne konstrukcije i jednako pravilno definirane ključne pojmove. Neki ljudi se na internetu ponašaju k’o neki ljudi, khm, u prometu; tik prije nego će se sudariti – maknu ruke s volana, prekriju oči, pa božepomozi, što bude – bude. A internet funkcionira upravo tako – kao promet. Moraš poštovati neka pravila da bi se snalazio i da bi došao do cilja. Ti i svi ostali sudionici na cesti. YouTube? Ako ste ikad upali u ‘YouTube petlju’, s jednog filmića otišli na drugi, pa na treći… gledate li ikad naslove i opise tih filmića? Ok, nitko se ne treba školovati za postavljanje YouTube filmića. Ali budući da ih baš svi rado dijele i uplodaju, možda ne bi bilo loše kad bi pratilijasna, nedvojbena i jednostavna upustva, korak po korak, u kojima piše zaista sve što treba napraviti da bi ‘promet’ barem malo bolje funkcionirao?
Je li itko ikad pročitao ‘uvjete korištenja‘ nekog servisa? Ok, nije nitko, suluda pomisao. Ali je li toliko blesavo očekivati da će netko pročitati jasna uputstva na servisima koje koriste? Ako ti četiri puta kaže da je fotka koju podižeš prevelika, pa smanji fotografiju, nemoj odmah slati hejt mailove vlasniku servisa!
I ako ste se sad opustili, složili sa mnom i rekli ‘da, to su ti koji mi idu na živce i da, to su ti koji nagrđuju internet jer ga ne znaju koristiti’ – pričekajte tren! Možda ste baš vi čovjek koji stavi fotku na Instagram i onda je ‘začini’ sa 56 #hashtagova, #crostagram, #webstagram, #iphonedaily, #city, #fog, #nofilter #monday, #selfshot, #iphone4s, #iphone4swhite, #art, #Croatia, #hiphiphura… E ljepote moje, za vas postoji poseban dio u paklu #hot, #like, #hell, #burn, #die, i to čak ne ni zato jer mislite da filteri čine kvalitetnog fotografa. Iako je i to posebna priča.
Na kraju, uSTANovite zajedno sa mnom da bi nam baš dobro došlo još jedno šest do osam sati vjeronauka tjedno u školama, a umjesto informatike, da je poželjna marginalizacija ‘internet-related’ edukacija i incijativa, da engleski u nekim školama NE treba biti obvezan od prvog razreda osnovne, da smo na internetu (uključujući i mene) najpametniji i najhrabriji i da će se sve već nekako srediti, jer zasigurno na tim internetima postoje kojekakvi Sv. Serveri i Majka Božja od Protokola, po Duhu svetom HTTPS-u, pa će oni obaviti sve za nas korisnike. A mi ćemo uz malo vjere i bez imalo truda, edukacije i istraživanja i dalje sjediti i ‘bojati’ se tog strašnog interneta. Sve će se već nekako srediti.
Neće.
(Naslovna fotografija parodija je na izuzetno korisnu seriju knjige ‘For Dummies‘)
(Izvor: netokracija.com)