Stara seljačka kuća i život u seljačkoj obiteljskoj kući u Hercegovini

Ozidana suhoziđinom, slamnim krovom pokrivena, nalazila se stalno u opasnosti: da je voda ne poruši i odnese, da je vatra ne zapali i da je vjetri ne obore.

Vijekovima nad njom bjesniše munje i gromovi. Stalno bijaše u buri i oluji. Pa ipak, usprkos svemu tomu, ona je stoljećima odolijevala tim prirodnim opasnostima, nije se dala ni da je zub vremena sruši, nego je ostajala uvijek na uzgoru. Pravo je čudo božije da je ništa toliko slabu i čađavu nije moglo uništiti.

A kako je nekad izgledala ta naša starinska seljačka kuća i kakav je bio obiteljski život u njoj, najbolje se može saznati iz jednog pisma našega poznatog pjesnika fra Grge Maontića. To njegovo pismo, koje je pisao iz kreševskoga samostana jednom svom prijatelju, glasi ovako:

»Dragi prijatelju! Slike ovoga samostana nema, jerbo još nije osim polovinu dovršen, a ako bi se pak rad imati sliku moje kućice rođenice ne trebuje Ti ići na Posušje jer je podaleko, nego uzmi alat pak sam sobom ozidaj zid od nekresanih stiena u: duljinu pet metara ili šest aršina naših, a u širinu četeri podpuna metra, a u visinu pak ozidaj od prilike dva metra jedna spram drugim, potom na vienčanici digni u visinu rogove preko kojih razradi i ponamješćaj letve drvenim klanima (utvrđenim pak onda lozom povezane snopiće ražove ševari pokititi po letvama, eto Ti krova za po ljudskog vieka durećna.

Na sriedi kuće nabij ognjište, stava priikladanj od gvožđa na što ćeš drva naslagati, objesi zemljanu kotlušu na komaštre o gredu, uspi koju šaku brašna, podjari drva da kotluša ključa, kad se provari, imat ćeš kašu koja će se varenikom zabielit.

Postavi siniju ravno, na kojoj razmetni kašike i uza svaku po komad kruha kakva je Bog dao, onda po kašikama i po komadovima poredaj čeljad oko sinije, prekrsti se i izmolivši Oče naš srči s njima, a zovnut će Te, nego čuvaj se da se srčući ne ožežeš. Po tome berićetu čeljad će oko vatre svako na svoje mjesto sjesti, a Rade će skinuti gusle s klina pa sjednuvši u uglu zacvieliti gudalom i pjevajući junačku davoriju razgovarati svoju domaćicu i uz nju dvoje njezine djece, a i petero pokojnog Grge dječice manje i odrasle. Tu bi mogao opaziti da od ono petero siročadi jedan muškić ponajživlje pilji u strica i jagmi predivo pjesme kao da će je sutradan kod kozlića raspredati.

Rade će guslama o klin, pa i on i ciela čeljad po redu pod biljce vunene naporedo kao klađići i pospu kao poklani. Ako li im u dobar, čas bura zazviždi, a vatra se . uduhne, tada pod biljcama nastaje bobonjanje:« bo, bo, bo! od studeni sve da zub o zub zveči. Rano skoče pak za ,poslima kud koji. Urani i Ti prijatelju! Pak iz tog dvora davorova pođi s Bogom!«

Eto iako je naš fra Grga pjesnički slikovito opisao svoju rodinu, kuću u selu Rastovači potkraj Posušja, a takva je doista i bila naša starinska ‘seljačka’ kuća i život u njoj.

(Narodni.net)

1 komentar

Komentiraj: