Srce malog Andrije ugasilo se, a roditelji sagradili srce od kamena i zemlje

Antonija Lončar Jelavić-Šako majka je malenog Andrije koji je nedugo nakon rođenja preminuo zbog srčane mane.

Na svojem internetskom dnevniku Antonija je sa svijetom podijelila trenutke radosti, straha, nevjerice, borbe i ljubavi prema djetetu s kojim će, kako kaže, jednog dana ponovno biti.

Nakon postavljene dijagnoze hrabri su roditelji krenuli u borbu koja će s vremenom promijeniti njihove živote, ali i živote mnogih ljudi koji slušaju/čitaju priču o Andriji. Antonija je pripreme, preglede, rođenje, prvu operaciju, korekciju prve operacije te zahvate koje su zajedno prolazili ona, muž i Andrija, opisala kao najteža i najljepša 32 dana u životu.

Jednog od tih dana, stajali smo uz njega stisnuti između hrpe uređaja, kabela, cjevčica. Čudan je to bolnički odjel, nevjerojatna djeca ondje borave. Njihova patnja i borba je van svih okvira. Ne podliježe pravilima, kalupima, svijet u svijetu, mijenja sve, ostavlja bez teksta. S čuđenjem promatrate mala čuda.

Potaknut ovim, suprug je izrazio želju o gradnji spomenika koji će Andriji biti podsjetnik na veličinu onog što je prošao, znak naše ljubavi i ponosa.

Svidjela mi se ideja o suhozidnom srcu, maloj oazi u kojoj će moja dva čupava frajera saditi i kopati razno korisno bilje. Dogovorivši se, veselo smo objavili Andriji kako će po povratku kući, kada prođe sve što treba, pomoći graditi svoje srce, a zasađene biljke koristiti i poklanjati drugima, zapisala je majka.

Anotnija je na svojem internetskom dnevniku istaknula da “ako ljubav prema djetetu može biti veća od one koju već osjećate, to je upravo onda kada vas najviše treba, kada se neko čudovište nadvilo nad njega i ugrožava mu život.”

Nažalost njihov se plan nije ostvario. Srce malenog Andrije prestalo je kucati, a roditelji su se vratili u svoj dom. Ideja o spomeniku ponovno je zaživjela u mislima roditelja dok su na grobu svojeg djeteta dodirivali hladan kamen. U realizaciju projekta krenuli su ozbiljno. Obavijestili su rodbinu i prijatelje o svojoj odluci, a radili su unatoč obavezama, vremenskim uvjetima, dobrim i lošim danima.

Mjesto gdje su se odlučili napraviti suhozid isto je mjesto gdje je Andrija sahranjen i nalazi se na pola sata vožnje automobilom od Splita. Svaki je slobodni trenutak proveden u nabavci, prenošenju alata, druženju i organizaciji. Broj ljudi koji su postali dio njihovog svijeta se povećavao. Svijet Andrijinog srca povećao se za broj ljudi koji ulaze u svijet srčekovaca.

Izvana obično, a iznutra drugačije srce, poput Andrijinog. Pravilan vanjski oblik čvrsto drži unutrašnjost podijeljenu u dva dijela. Desni dio sav od kamena, a lijevi (ona strana koja Andriji nije bila razvijena) nasut zemljom i posađen ljekovitim biljem. Vrijedne ruke gradile su i punile spomenik znojem, nadama, tugom, suzama, smijehom, radošću susreta i zajedništva, a ponajviše ljubavlju. Ljubav mu je temelj, početak i kraj. Bez nje je srce samo mišićno tkivo, motor tijela ili kamen i zemlja, svjedoči Antonija.

Nakon šest mjeseci radovi su bili pri kraju, a preostalo je jedino da se zasade sadnice koje su pripremane i čuvane mjesecima. Slučajni prolaznici često bi se interesirali za radove, a na pitanje “Što to radite?” majčin odgovor je uvijek bio isti: “Jedno srce, neobično srce, spomenik i uspomenu, znak da je bio tu, da je tu, da su srčekovci među nama.”

Antonija je svojim čitateljima naglasila da je nekada teško prihvatiti drugog kad se svijet sruši. Iz tog razloga Andrijino srce je otvoreno za sve, a gradili su ga članovi obitelji, prijatelji, odrasli i djeca. Emocija onih koji su sudjelovali obasjala je  27. listopada 2019. godine Muć, malo mjesto koje čuva srcoliki spomenik. “Jedno hrabro srce koje ne kuca više. Ima jedno srce od kamena i zemlje što povezuje dva svijeta; čekanja i ponovnog susreta. Kamen za hrabrost i srčanost, upornost, strpljivost, ljubav jaču od smrti. Zemlja kao nada, plodno tlo za bolje i ljepše sutra”. Nakon blagoslova, kratkog govora u okruženju bližnjih, vrata Andrijinog srca otvorena su svima.

Svatko je ugradio dio. Nisu ga stigli upoznati ali su mu pružili sebe i prihvatili ga. Dragi su ljudi donosili kamenja s mjesta gdje su putovali. Tako je u spomenik ugrađeno kamenje iz cijele lijepe naše, stranih zemalja, nekoliko kontinenata pa čak i s Himalaja. Djeca su ljeti skupljala kamenčiće po plažama napominjući roditeljima kako je to za Andrijino srce, zapisala je Antonija, prenosi Hkm.hr.

Andrijini roditelji poželjeli su da njegovo srce ostane trajni spomen za sve male i velike, one koji su s njima i one koji nisu, srčane ratnike i njihove obitelji koje ih prate na tom putu. A kao poziv i poruku zapisali su:

Mali borci otkrivaju da je svijet puno veći i čudesniji no što smo znali, a vjera, ljubav i nada jedini put. 

Dobrodošli u svijet najhrabrijih boraca i najnježnijih srdaca.

Povede li vas cesta, dođite, slobodno pogledajte kameno srce.

Rado će vas primiti.

Jer…

Ima jedno maleno srce, voljeno i hrabro, koje kuca u nama.

Vole te mama i tata.

(www.jabuka.tv)

1 komentar

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.