U ponedjeljak će na stranicama Malog oglasnika osvanuti i njegove tužne riječi. “Prodajem vlastiti bubreg. Razlog: banka, tj. FINA, mi je blokirala račune zbog duga od 36 tisuća kuna. Podstanar.”
– Negdje 1998. preko ondašnjih čekova podigao sam šest tisuća kuna. Mladost, ludost. Svjestan sam bio sve ovo vrijeme da sam dužan, no ni OTP banka niti PBZ nisu mi slali izvješća – prepričava nam D.T. svoju financijsku kalvariju.
– Sada mi prijete ovrhom jer se dug tijekom ovih godina popeo na za mene nedostižnih 36 tisuća kuna! Banke su vam danas legitimni lihvari – dodaje D.T., po struci inače trgovac, piše Slobodna Dalmacija.
Supruga, zbog koje se i doselio iz ravne Slavonije u Split prije deset godina – nažalost, sada nije zaposlena. Radila je godinama sezonski za jedan brački hotel, no ove sezone poziv još nije stigao. Ma, radila bi ona, i kao čistačica, što god da joj ponude, ali posla jednostavno nema.
Na novinarsko pitanje “Imate li djece?”, D.T. odgovara:
– Ma, rado bih ja imao djecu, ali kako ću? Nemam ih čime prehraniti, pa kako da onda imam potomke… I nastavlja priču o tome kako je došlo do toga da preko oglasnika nudi bubreg na prodaju.
– S dvije plaće lijepo smo živjeli, premda je podstanarstvo robija. Stalno mi govore da će doći bolje sutra, ali meni nikako da svane. I onda sam u očaju došao do ideje koja bi mi mogla spasiti život. Jednostavno je nešto kliknulo, sjeo sam, napisao u trenu taj oglas i donio ga u “Slobodnu”, da se ne predomislim – kazuje.
Kada je supruzi kazao što je napravio, ona se zgrozila. No, D. ne vidi drugog izlaza. Predlagao je bankama, kaže – klečao pred njima, da mu odobre kredit u protuvrijednosti tih famoznih 10 tisuća eura. Time bi otplatio dugovanja i osigurao svojoj obitelji smještaj na godinu dana, a uz svoju plaću bi uspijevao sve to pratiti. Ali, nisu htjeli, nisu htjeli pristati…
– Moja su vam mjesečna primanja 3500 kuna, 1500 odlazi na podstanarinu, 500 na režije, a mi od ostatka živimo, no ako mi banka ovrhom “sjedne” na tisuću kuna, ja… – ostaje bez riječi naš sugovornik.
Ne bi želio da ljudi misle kako traži milostinju, jer mu to nije namjera. Ne boji se posla, ne bježi, kaže, od lopate, ali kada bi mu supruga bila zaposlena – sve bi kockice sjele na svoje mjesto.
– Nisam licemjer, znam koliko je bitno da smo osviješteni glede darovanja organa! I ja bih darovao koštanu srž, bez razmišljanja, ali ako bi banka uzela za garanciju moj bubreg, i to bi bilo rješenje – predlaže Splićanin.
Ne hoda, kaže, po birtijama, relacija mu je posao-kuća. Živi, veli, penzionerski, no ne žali se. Ako ne uspije prodati dio svojega tijela, a banka mu blokira račun – bit će prisiljen dati otkaz i raditi na crno.
– Nisam anarhist, želim i sanjam red u državi. Ako uspijem prodati bubreg, rado ću u državni proračun uplatiti 25 posto PDV-a, ali stvarno ne vidim bez toga svjetlo na kraju ovog mog tunela – kazao je D.T. za Slobodnu Dalmaciju.
(www.jabuka.tv)
