Velika očekivanja. Naravno, ne mislim na Dickensov roman, niti na subsekventne ekranizacije istoga; ne, mislim na velika očekivanja koja, unatoč tomu što bih trebao znati bolje, nerijetko uspijevaju upropastiti kino iskustva. Ili seks iskustva. Bilo koja nova iskustva koja željno iščekujem. E, pa, jebi ga, zaokret u radnji slijedi: dolaskom u kino dvoranu, smještanjem dupeta u red C, sjedalo 14, od nove sam storije o čovjeku od čelika očekivao jedno veliko ništa. Kritika se, recimo, pošteno ispišala po glavama tvoraca filma, ali imajući u vidu kako mi mišljenje kritičara ne znači apsolutno ništa, jer sud o bilo čemu volim i želim donijeti sam, njihova suzdržanost nije bila od presudnog utjecaja na moja snižena očekivanja. Nedostatak istih, zapravo.
Ekranizacija Sup’sa je teška. Donnerova originalna verzija s pokojnim Reeveom najviše se približila nečemu što možemo nazvati ‘dobar film’, neovisno o tomu kojega je žanra. Reeve je bio – ponekad u istom trenutku – jednako nespretan i preko svih mjera samouvjeren, pa je njegova podvojenost valjano predstavila Sup’sa kao jednog od nas, na trenutak nas uvjerila da je i on ranjiv čovjek, premda je u nama ukorijenjena svjesnost o njegovoj neuništivosti. Stoga, Bats da, Sup’s ne, jer je Wayne čovjek, a Kent neuništivi izvanzemaljac. Zato su očekivanja nepostojeća. Zato je teško dovesti publiku na rub sjedala kad je Sup’s u pitanju. Kao, da-da-da, bacit će mu kriptonit na prsa, izložiti ga suncima raznim, ali on će preživjeti. Mogu mu ubiti nekoga srcu dragog, ali nikad ne ubiju. I ako ubiju, on će zarotirati Zemlju i vratiti vrijeme. Stoga, dio drugi, da bi priča o Clarku Kentu funkcionirala, NE SMIJE biti ozbiljna. Smije, svakako, ali ne preozbiljna. No, involviranost gospodina Nolana u projekt, kao i njegova koscenarista na Bats trilogiji, Davida S. Goyera, kazivala je samo jedno – ovo će biti ozbiljniji, mračniji Superman.
Dobra vijest: da, ovo jest ozbiljniji i mračniji Superman, ali film nije lišen humora. Vrlo često, na pravim mjestima, tu su kratki dijalozi koji izvlače osmijeh na lice. Pritom su simpatični: korektni, decentni, niti malo vulgarni i prizemni, što je obilježje većine filmova u kojima je Nolan scenarist, producent ili redatelj. Nema straha, vi koji još gledali niste, Superman se i dalje zna našaliti. Loša vijest: redatelj ovoga filma je Zack Snyder. Prije nego me neki poklonik njegova rada pljucne u komentarima, moram spomenuti kako protiv Snydera nemam ništa [efikasno]. To je vrlo, vrlo solidan redatelj, pogotovo kada stvara film sa svojevrsnom poviješću; naime, većina se njegovih filmova oslanjala na materijal koji je već postojao. Prerade, ekranizacije crtanih romana, i svaki je od tih filmova oslikao na lijep način, ali i nerijetko znao promašiti vasceo fudbal kad je u pitanju filozofija i poruka koju je film trebao imati [Watchmen, recimo]. Vizualni mu je prosede intrigantan, čovjek je s vizijom, ali kao da se zadovoljava samo s tim. Njegov pretposljednji uradak, Sucker Punch, makar u sebi sadržavao zanimljivu ideju, tipičan je predstavnik posvemašnje režijske frenetičnosti, gdje Autor bombardira sva osjetila svoje publike, i ako to bombardiranje potraje dulje no što bi trebalo, a potraje, nakon nekog vremena te više nije briga te počneš zijevati. To se ne smije događati u filmu Man of Steel, zar ne? Ali, događa se, događa se često.
Izdvojiti dobre dijelove filma nije teško. Uvod, na Kriptonu, djeluje solidno. Malo je uprskan traljavim dijalozima Jor-Ela i Zoda, ali izgled Kriptona i dobro tempirana akcija dižu očekivanja [oh, ne!]. Isprva mi je smetao izostanak linearne naracije, ali to kronološki-retrospektivno izlaganje radnje nije loša ideja – ne da ti, jelte, da izgubiš interes. I tako, traje ta solidnost, diviš se Cavillovim mišićima, očima Amy Adams, vječnoj ljepoti Diane Lane i trbušatosti Larryja Fishburnea, a onda… kurac. Godina je 2013. Tehnologija, ovo-ono. Svjestan sam da u filmu mora biti akcijskih scena, pogotovo u filmu koji traje 140 minuta, ali 40-ak minuta finalnog obračuna, rušenje prekonekoliko stambenih blokova, čitavog grada, čini se, zbilja je previše. Možda ne bi bilo da je akcija pregledna. Jasno mi je da se ponešto preglednosti izgubilo u tom 3D-u, ali iste probleme su imali i oni koji su gledali u 2D-u. Gledao sam samo prve Bayjeve trensformerse, ali ako kažem da je akcija u MoS na tragu toga – glasna, brza, krkanska, sama sebi svrha – sve sam rekao.
Dakle, kad govorimo o MoS, govorimo o filmu čija je prva polovica vrlo korektna, dočim je druga nešto slabija, pogotovo kada krenu akcijske scene. Donner i njegova ekipa htjeli su uvjeriti publiku kako čovjek može letjeti, i u tomu su uspjeli. Između ostaloga. Danas, s naprednijom tehnologijom, Snyder i njegova ekipa stvaraju krajnje neuvjerljiv crtić u kojemu, brat bratu, pogine milijun ljudi u ruševinama grada, a da se nitko i ne osvrne, bez reperkusija po bilo koga.
Da ga ne pogledate u kinu, doma, bilo gdje – zbilja ne biste ništa propustili.
Pise: Marin Mihalj | www.fak-tvojfilm.net
