Srbijanski pisac Stefan Simić objavio je 11. srpnja potresnu poruku posvećenu žrtvama genocida u Srebrenici, pozivajući na pijetet prema svim nevinim žrtvama i odbacivanje podjela i mržnje.
U svojoj objavi Simić je poručio kako odavanje počasti jednim žrtvama ne znači izdaju ili zaboravljanje drugih, istaknuvši da mrtve ne treba dijeliti prema naciji, vjeri ili imenu.
Poruku Stefana Simića objavljujemo u cijelosti:
Tko nije shvatio razmjere ljudske tragedije u Srebrenici, teško može razumjeti koliko duboko čovjek može pasti.
A tko u tuđoj žrtvi prije svega vidi neprijatelja, izgubio je ono najvažnije.
Da danas mogu birati gdje bih bio, bio bih u Srebrenici.
Ne da sudim.
Ne da dokazujem.
Nego da šutim.
I odam počast mrtvima.
Došli smo do toga da spomenuti Srebrenicu 11. srpnja za mnoge znači zaboraviti Jasenovac, Vukovar, Bratunac, Sarajevo, Tuzlansku kapiju, Jajince, Banjicu ili Jadovno.
A nije tako.
Pijetet prema jednim žrtvama nikada nije izdaja drugih.
Ako zapalimo svijeću za jednu žrtvu, druga neće gorjeti slabije.
Srce nije toliko malo da u njemu nema mjesta za sve nevino stradale.
Ne pišem kao nacionalist koji sanja etnički čistu državu.
Pišem kao čovjek.
Kao netko tko u ljudima prvo traži čovjeka, a tek onda sve ostalo.
Na ovim prostorima mnogi vide samo svoje žrtve.
Zato većina šuti ili oplakuje samo svoje.
Ali meni su svi moji.
Nihad iz Tuzle.
Saša iz Niša.
Šime iz Splita.
Bekim iz Prizrena.
Vukota s Cetinja.
Đorđe iz Novog Sada.
Jaka iz Ljubljane.
Moja je Bosna i Hercegovina.
Moja je Hrvatska.
Moja je Srbija.
Zato što su tamo moji ljudi.
Obilazio sam logore i mjesta stradanja.
Nisam razmišljao kojoj su naciji pripadali oni koji su ondje ubijeni.
Razmišljao sam samo o tome koliko je ljudskih života ondje prekinuto.
Mjesta stradanja trebala bi biti mjesta tišine, katarze i opomene.
Ako to nisu, onda nismo ništa naučili.
Zato danas spominjem Srebrenicu.
Kao jednu od najbolnijih stranica ratova devedesetih.
I zahvalan sam što se nešto slično od tada nije ponovilo na našim prostorima.
Srebrenica je jedini grad u kojem sam zamolio da ne održim nastup kada sam bio pozvan.
Bilo me je iskreno sram.
Kako govoriti o ljepoti života ljudima koji su u jednom danu izgubili očeve, sinove, braću i prijatelje?
Što uopće možeš reći pred tolikom tugom?
Pred takvim ljudima čovjek najprije poželi zašutjeti.
Ponekad je šutnja dostojnija od svake rečenice.
To nisu bili neki tamo ljudi.
Nisu bili etikete.
To su bili ljudi.
Naši ljudi.
Moji ljudi.
Ljudi poput tebe i mene.
Netko je prethodne večeri poljubio dijete za laku noć.
Netko je planirao put, samo da ovo prođe, a nije prošlo…
Netko je maštao o moru.
Netko o fakultetu.
Netko je pisao pjesme.
Netko se radovao utakmici.
Netko je tek učio živjeti.
A onda je sve stalo.
Zato ne mogu žaliti jedne više od drugih.
Svih mi je žao.
Naš put nije u prošlost, nego u budućnost.
Ako jednog dana budem imao kćer, volio bih da se zove Bosna.
Kao podsjetnik da različitost nije prokletstvo, nego bogatstvo.
Muka mi je od podjela.
Od prebrojavanja krvnih zrnaca.
Od vječnog traganja za mržnjom i ondje gdje je nema.
Želim da od Đevđelije do Triglava susrećem naše ljude.
Ljude koji u meni neće tražiti neprijatelja, nego prijatelja.
Takve sam ljude susretao.
I ovaj tekst posvećen je i njima.
Onima koji su mi otvarali vrata ne pitajući odakle dolazim, nego kakav sam čovjek.
Na tome trebamo raditi.
To je naša misija.
To je naš put.
Zato danas spuštam glavu pred žrtvama Srebrenice.
Kao što ću je spustiti pred svakim nevinim čovjekom koji je stradao u Jasenovcu, Vukovaru, Sarajevu, Bratuncu, na Kosovu, u Tuzli, Beogradu i na svakome mjestu gdje je čovjek zaboravio da je čovjek.
Uz svijest da smo svi, manje ili više, bili žrtve pogrešnih politika.
Da se to više nikada ne ponovi.
Da gradimo mostove preko kojih ćemo zajedno prelaziti.
Ne odričući se ni Tina Ujevića, ni Meše Selimovića, ni Maka Dizdara, ni Alekse Šantića, ni Jovana Dučića, ni Petra Kočića.
Sve je to naše.
Sve to čini naše biće.
Neću birati koje suze vrijede više.
Neću brojiti čije su majke više plakale.
Neću dijeliti mrtve na naše i njihove.
Mrtvi više nemaju naciju.
Imaju samo ime.
I ljude koji ih se sjećaju.
Ako im išta dugujemo, dugujemo im da među živima bude manje mržnje.
Da nijedno dijete više ne odrasta sa zadatkom da mrzi.
Da nijedna majka više ne čeka nekoga tko se nikada neće vratiti.
Da više nijedan čovjek ne bude ubijen zato što se drukčije zove, moli ili drukčije pamti ono što je bilo.
Tek kada u svakom čovjeku budemo vidjeli čovjeka, žrtve neće biti uzaludne.
To je moja poruka.
Danas.
I svakog 11. srpnja.
Ljubav.
Veze među ljudima koje će nadjačati sve podjele.
Jedino tako možemo biti dostojni onih kojih više nema.
I onih koji u čovjeku traže čovjeka.
(www.jabuka.tv | Foto: Facebook/Ilustracija)
