Slijepi avanturist: Penjanje mi je promijenilo život

Rođen sam s genetskim poremećajem mrežnice, retinis pigmentosom. To je kronična očna bolest zbog koje dolazi do postupnog gubitka vida, a koja uglavnom završava potpunom sljepoćom. S godinama moj se vid pogoršavao, govori britanski parapenjač Jesse Dufton (34).

U školi iz klupe nisam mogao čitati s ploče, a knjige sam čitao pomoću velikog povećala. U vrijeme kad sam upisao kemiju na fakultetu u Bathu, više nisam mogao razaznati ni što je na fotografijama. Na prvoj godini postdiplomskog studija, bio sam skoro 100 posto slijep, prisjeća se Jesse koji je mnogim penjačima postao inspiracija.

Kad sam bio mlađi bjesnio bih kad bi me vid sprečavao u nekom izazovu, no s vremenom sam se naučio nositi s tim, shvatio sam da ljutnja nema smisla jer se po tom pitanju nije moglo učiniti ništa. Jedinac sam. Moja mama je radila kao učiteljica i bračna savjetnica, a tata je vodio humanitarnu udrugu. Uvijek sam imao njihovu podršku u svemu i oni su me poticali da ne odustajem od svojih snova, govori inženjer kemije te dodaje da su tehnologije blagoslov slijepim ljudima.

Radim kao inženjer za patente i često moram pregledavati razne dokumente. Aplikacija koja pretvara tekst u glas olakšava mi život, moj mobitel ili kompjutor jednostavno mi čitaju tekstove. I na tabletu imam aplikaciju koja mi čita sve što poželim, priča te nastavlja:

 

View this post on Instagram

 

This was a year ago today, oh how I wish to be out on rock again…Great Western at Almscliff. What a cracking route. Molly had picked this one out as being blind person friendly and it was our first real cragging day with Alastair. This shot was taken after I’d just found the ‘hidden hold’. I didn’t have any problems finding it, my good fondling skills are well honed as every hold is hidden for me! Shortly after I blasted through Alastair’s legs having not paused to take the ‘obvious’ rest…while he was filming from above. I couldn’t see him hanging there filming in his harness! After topping out, a guy approached us and enquired what all the cameras were for. It turns out his son was visually impaired too and he was gratified that I was sticking at it despite my lack of sight. I think it was this day that it dawned on me that maybe blind trad leading wasn’t normal. It seemed normal to Molly and I, as it’s just what we do. Having fresh eyes watching us and learning how we go about things was thought-provoking and highlighted that it probably was quite unusual. I think that this is when it crystallised for Al that my story was one worth telling. 📸 @alastair__lee . . #tradclimbing #gritstone #yorkshire #ClimbingBlind #climbing_pictures_of_instagram #climbing_is_my_passion #normal #notnormal #blind

A post shared by Jesse Dufton (@jessedufton) on


No, u životu, moje pogonsko gorivo i strast je penjanje. Penjati sam se počeo još kao dječak, a s tatom sam svoju prvu stijenu osvojio već s dvije godine. Ispočetka sam se penjao samo vani, a posebno sam uživao kad bismo išli u francuski Fontainebleau. Tata je bio član Gorske službe spašavanja te član planinarskog kluba, pa bismo svaki vikend odlazili na penjanje, posvuda po Velikoj Britaniji. Naučio me svemu i već s 11 godina samostalno sam osvojio svoj prvi uspon. Tada sam imao oko 20 posto centralnog vida, ali nisam imao periferni. Jedva sam razaznavao gdje ću umetnuti opremu u stijenu. Ljudi koji se penju sa mnom ne mogu shvatiti kako mi to sve uspijeva, a kamoli da sam u stanju biti prvi penjač, dodaje.

Naime, tradicionalno penjanje funkcionira tako da kad krećete s dna prvi penjač postavlja opremu za međuosiguranje tijekom uspona. Sva je odgovornost na vama i ne smijete pogriješiti jer ćete ugroziti sve ostale penjače.

Na fakultetu sam se učlanio u penjački klub i često sam se penjao na indoor stijenama, a vikendima sam odlazio u prirodu.

Upoznao sam jako puno penjača i stekao jako puno prijatelja, iz svih dijelova Europe. U to sam se vrijeme počeo baviti i alpskim te ledenim penjanjem. No, kada mi se vid pogoršao do te mjere da više nisam mogao čitati, imao sam problema s postavljanjem sigurnosne opreme. Ništa više nisam mogao sam. Mislio sam kako ću morati odustati i kako više neću moći biti prvi penjač, ali mi odustajanje od penjanja nije nikada palo napamet. Morao sam se prilagoditi, a u tome su mi pomogli prijatelji, iskren je.

Ljudi me, kaže, često znaju pitati zašto se bavim penjanjem i nije li to neprikladna aktivnost za slijepe osobe. Ako pričamo o riziku i opasnostima koje vrebaju svakodnevno, mislim da je prelazak ceste puno rizičniji i opasniji te da u tom slučaju nemamo nikakvu kontrolu nad situacijom. Mislim da čak ne bih bio ovako dobar penjač da nisam slijep, da život pred mene nije stavio sve ove izazove. Ne bih razvio toliko dobar fokus koji sam razvio baš upravo zbog svog stanja, kaže.


Penjanje je jednostavno promijenilo moj život. Na jednom druženju penjača upoznao sam i suprugu Molly. Iako se tada nismo penjali zajedno jer smo oboje bili jako iskusni pa je svatko vodio svoju grupu, s vremenom smo postali jako dobri prijatelji, a onda se rodila ljubav, govori i prisjeća lude prosidbe na Greenlandu.

Zaprosio sam je 2017. godine na Greenlandu. To je bio moj najveći i najzahtjevniji uspon, ponajviše zbog vremenskih uvjeta jer smo kampirali na temperaturama nižim i od -20 stupnjeva Celzijusovih. Mislim da sam čak prvi slijepi penjač koji je učinio tako nešto. Ni Molly ni ja ne volimo nakit, tako da nisam imao zaručnički prsten. Također, kad idete na ekspedicije i tvoja je oprema dostupna svim članovima grupe, vrlo vjerojatno bi ga netko vidio i pokvario ti iznenađenje, pa to nisam htio riskirati. A možda bih ga i izgubio, kaže.

Na kraju sam kleknuo, u ruci sam držao imobilizacijski prsten iz naše prve pomoći. Odmah je rekla ‘Da!’, a ja sam se zbunio od uzbuđenja i ispao mi je. Dandanas je negdje okovan u ledu na Greenlandu – kaže uz smijeh no s tugom dodaje: “Ono što me najviše boli je to što zbog gubitka vida nisam više mogao vidjeti izraz njezina lica. Taj dio mi nedostaje. Sjećam se jedne fotografije kad smo išli u Alpe na kojoj ona nosi sunčane naočale, ta slika mi se urezala i takvu ju pamtim.

Tako je Molly već dugo njegov partner u životu i sportu.

 

View this post on Instagram

 

A classic Stanage test piece…Flying Buttress Direct. What a route! It felt like a long reach out to the lip…I lost my feet, an uncontrolled cut-loose was not ideal! When you can’t see it helps to have at least 3 points of contact to enable some feeling around… Dangling in free space felt pretty wild! I heard “whack your heel out right above your head” from Molly, calmly through the headset. I got my heel on, placed the critical cam and managed to get it clean. What a mega route! What next…. 📷 Asadour Guzelian. . . @borealoutdoor @montaneofficial @dmm_wales @betaclimbingdesigns . . #ClimbingBlind #climbing #tradclimbing #grit #sheffield #blind #climbinginspiration #climbing_is_my_passion

A post shared by Jesse Dufton (@jessedufton) on

Ona je bila i moj penjački partner prošle godine kada sam napokon ispunio svoj san i osvojio Old Man of Hoy, slavnu stijenu, taj prirodni stup u Škotskoj visok 137 metara koji doslovno izlazi iz mora. To mi je najuzbudljiviji uspon, bilo je to epsko iskustvo. Nije bilo nimalo lako, iznimno je zahtjeva stijena. Zato to valjda i radiš, radiš to jer je teško, izazovno. Želiš osjetiti to zadovoljstvo koje ne možeš iskusiti ako ne postoji rizik od neuspjeha, govori s uzbuđenjem.

Uspon je, nastavlja, samo pola priče. Sve je započelo dizanjem kampa pa je uslijedilo nekoliko sati hoda, zatim smo se spuštali po skliskim obroncima obraslima travom pa se tek onda penjali. Početak uspona morali smo malo odgoditi zbog lošeg vremena, a vrh smo osvojili tek u deset navečer. Molly me, korak po korak, navodila cijelim putem. U kamp smo se vratili tek malo iza dva ujutro. Bio je to nestvaran, prekrasan dan, prisjeća se svog najvažnijeg izazova.

Kad sam osvojio vrh, nisam mogao uživati u pogledu, ali sam uživao u osjećaju zadovoljstva koji me obuzeo, kaže pa nastavlja:

Penjanje vas stavlja pred mnoge izazove. Ono zahtijeva snagu i izdržljivost pa se često pitate jeste li dovoljno snažni. Tu su i razne vještine i tehnike koje svaki penjač mora usvojiti, pa se često pitate jesam li učinio sve da rizik smanjim na minimum? Tu je i mentalna snaga pa vam kroz glavu prolaze misli poput ‘Zadnje osiguranje sam stavio prije 10 metara, ako padnem sigurno neće biti dobro, završit ću u bolnici. Ajde, smiri se, ne paničari’. I o svemu ovome morate razmišljati stalno, u svakom trenutku. Ne smijete zanemariti ni jedan segment. Penjanje je ultimativni test za tijelo i um. I ja ga obožavam, govori.

Ovaj uspon je moja potvrda svemu onome što sam ja – jesam slijep, ja sam osoba s invaliditetom, ali on me ne određuje, mogu sve – kaže Jesse koji se penjao i tijekom karantene, u svojoj garaži u Loughboroughu imao je sve što mu je trebalo da trenira i održi formu, piše Mirror.

(www.jabuka.tv)


Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.