SKRIPARI.ORG: Kranj, lipanj 2003.

Još jedna priča, ispričana u jednom dahu nakon povratka sa finala Euro prvenstva u vaterpolu koje igralo u Lipnju 2003 u Kranju Slovenija. Još jedno nabrzaka iskombinirano putovanje ali onakvo kakvo smo mi obično i radili. Sa velikom količinom spontanosti ali i velike želje, odgovornosti, pomaganja jedni drugima u nastojanju da se dođe do onoga što smo postavili kao cilj. Puno se toga u ovim pričama propusti reći a možda je važno ali kroz sve se veže jedna jako bitna poruka. Velika ljubav za klubove i našu svetinju koju pratimo te prijateljstvo iznad svega i uživanje u svemu ovome.

Evo probat ću malo prenjeti atmosferu sa puta za Sloveniju. Sve je krenulo negdje u petak kada smo saznali da Hrvatska igra u finalu Europskog prvenstva u vaterpolu koje se igralo u Sloveniju točnije u Kranju. Odmah se rodila ideja da se ide, moram priznati i nisam je iznosio u javnost jer nisam niti bio siguran da bi mogao otići, u subotu cijeli dan pizdim prilika je da se ide na jedno dobro gostovanje. Napokon se i love ima više ali u stisci sam s vremenom jer sam se morao vratiti kući u ponedjeljak jutro te još jedna stvar za mene daleko bitnija koja se trebala dogoditi u ponedjeljak i nikako nisam smio “zaglaviti”.

Pred večer se ugasila i zadnja nada da idem, lagano sam švrljao po kući spremao se za izlazak vani . Spremio sam se i negdje oko 22:15 i izišao našao se sa ekipom i počeo piti, piva je tekla u potocima ali nikako se nisam mogao opustiti.  Promjenili smo par kafića u kojima je bilo onako standardno i sa svakom narednom pivom povećavala se priča o finalu, prognoze hoće li Srbi doći, kolko , koliki rezultat , atmosfera. U meni se opet budi ideja ali kratkog vjeka jer mi se činilo nemoguće, oko 01:00 se kafići lagano prazne mi ostajemo u „Pećini“, i nisam više mogao izdržati sa mnom je bio XXXXX i samo sam mu spomenuo hoćemo li ići? On me onako pogledao i rekao”ajmo” a nije niti slutio u šta će to njegovo ajmo proizići. Kroz glavu mi prolaze likovi koji bi mogli ići i okrećem prvi broj i ne griješim. XXXXX sam objasnio situaciju i on je rekao da će se javiti za pet minuta, tako je i bilo i za nepovjerovati sa pozitivnim odgovorom, idemo i sa nama ide XXXX, već je bilo oko 01:40. Zovem u Zagreb i nabrzaka sredim četiri karte, prvo tri pa onda još jednu. Idemo kući, nabrzaka se spremim, a u međuvremenu zovem XXXXX u Grude da svratim kod njega da mi da aparat za slikanje, sve u hodu nabrzaka ubacim neke stvari u ruksak, uzmem putovnicu, love i odem na dogovoreno mjesto za polazak. Lagano dolaze i ostali i bez previše razmišljanja polazimo (da napomenem i jedan dobar potez vlasnika Pećine inače momaka iz naše ekipe koji nas opskrbljivaju alkoholom za put). Krećemo oko 02:30 i dogovor je bio da lagano idemo pa dokle budemo mogli, ubrzo se skontalo da su XXXX i XXXXX ubijeni totalno i da će spavati a nas dva smo nastavili laganu vožnju i lagano piće uz moje avanture sa glazbom, i svakako dobru priču sa prijašnjih utakmica na kojima smo zajedno bili  i naravno maštarije „o slučajnim susretima“ u Sloveniji. Tako kilometri su ostajali za nama a mi nekako umjesto da budemo umorniji postajali smo sve nabrijaniji. Negdje iznad Knina prolazi kraj nas vlak rekoh “sreća” ne može da ne bude dobro. Prvo ozbiljnije stajanje u Korenica kod legendarnog  Macole, bude se i oni i pojeli smo po jednu toplu juhicu i malo se zezali sa konobaricama kojima nije bilo jasno šta je sa nama i zašto mi idemo na neku utakmicu vaterpola i to u Sloveniju a svi ostali na more. Zajebancija se nastavlja i u laganom ritmu dolazimo u još usnuli Zagreb, kako smo cijelu noć kontaktirali sa ekipom u Zagrebu kontali smo da ćemo se gore odmah naći i nastaviti ka Sloveniji ali zajeb, gore je ekipa nakon neprospavane noći uglavnom bila „mrtva“, pa smo mi otišli do doma na Savi probudili neke prijateljice i lagano uz bezbroj poziva na telefon nastavili piti ostatke piva koji smo nosili sa sobom a nosili smo zavidnu količinu. Čekali smo sat, dva, tri lagano smo postajali sve pijanij i luđi pa su krenule i zajebancije na račun studentica pa i studenata i naša standardna zajebancija, praštalo je na sve strane nismo nikoga štedjeli, postajalo je sve vruće a u nama sve više pive ali bitno je da smo mi ipak na ovom gostovanju.

Zagrebačka se ekipa lagano skupila, našli smo se i dogovor je bio da lagano idemo kroz Sloveniju u grupama po par auta, jer nije nam se previše žurilo i sa obzirom na različiti kvalitetu vozila i nismo mogli drukčije. Prva opskrba pivom ( našeg je napokon nestalo) bila je na nekoj pumpi na izlazu iz Zagreba, dobivamo info da u Kranju ima  nešto Srba što nam daje još više elana. Na opće iznenađenje na granicama nismo imali problema, čak smo na „međuzemlji“ imali i male nepodopštine s vozačima kamiona predpostvaljate odakle. Nastavljamo lagano kroz Sloveniju usput stajući na par pumpi na kojima smo doslovce pustošili stalaže sa pivom, i po priči ljudi koji su radili tu i nismo bili jedini, uz neizbježnu pjesmu i zabavljanje usputnih turista.

Pred Ljubljanom se nalazimo s momcima iz Celja/Kranja, inače poznanicima sa nekih prijašnjih gostovanja i rađa se ideja da potražimo možebitne Srbe u malim mjestima oko Ljubljane pa do Kranja.

Tako smo mogli biti svjedoci polukružnog okretanja na autocesti, dizanje cijelih Domžala par puta na noge, o tome nećemo previše ali da je bilo zanimljivo bilo je. Dolazimo pred Kranj i dobivamo info da nećemo moći na bazen. Pa stani malo imamo uredne karte, ali ništa ne može se.

Dolazimo do bazena i vidimo masu ekipe kako se naganja sa murijom, bilo je tu svega,namaje prioritet bio ući na bazen, kako tako. Probali smo na lijep način, pa na malo agresivnij ali nije išlo. Malo se ludi ali ipak razum prevladava da debilnim policajcima ne razvalimo sve jer se prave mutavi, provociraju i podgrijavaju i onako užarenu atmosferu. Zaljeću s eu ljude sa konjima, u grupama po 20ak se zaljecu u ljude. Zamislite da dođete negdje i iz samo tamo njima nekih razloga te ne puštaju sa svim urednim stvarima. Probamo razvaliti ogradu ali ne ide, već je malo vremena do početka i jedini pametan potez vidimo u manevru sa policijom i sa nakanom da se popnemo na jednu kuću i tako uđem u okvir bazena, našli smo pogodno mjesti i penjemo se a nakon nas valjda još 500 ljudi.

Organizatori pizde ali sada im je frka šta ako ta kuća ne izdrži pa nas malo po malo sve puštaju da uđemo. Na bazenu pun grac naših i nekih 15 ak Srba ali ne ultrasa već vjerovatno članova obitelji igrača. Počinje tekma s time i frenetično navijanje, koje se rjetko viđa na bazenima. Pale se baklje, ludo je, svi smo manje više lagano pod utjecajem alkohola pa svako malo se kačimo sa specijalcima (ali moram pohvaliti dosta profesionalan pristup ovaj put). Naši otvaraju tekmu odlično tako da nikom nije bilo ni na kraj pameti da ćemo izgubiti, netko ispaljuje par raketa na Srbe ali one odlaze preko krova, rekao bi da je to sreća jer tko zna što bi bilo da su nekog pogodile. Naši naglo staju kao da su prepali pobjede ali ipak uz podršku sa tribina do treće četvrtine je bilo sve ok, onda odjednom Srbi pojačavaju a naši se prepadaju i sve odlike koje su imali do sada na prvenstvu padaju u vodu i bilo je vidljivo da nakon dva tri zicera neće biti lako pobjediti, tako je i bilo.

I Srbi se dižu, ohrabreni stanjem na terenu a to pali naše ekipe i počinje demoliranje bazena, fightovi sa murijom i uletanje na drugu tribinu, u međuvremenu kraj Srbi su dobili i sve kulminira na kraju sa pravim malim ratom u ovom malom gradiću, bilo je svega ali nama je najbitnije bilo da nas ne zatvore jer bi se onda dosta planova poremetilo, lagano dolazimo do auta i među prvima napuštamo Kranj ostavljajući iza sebe grad kojeg nadljeću helikopteri, di se čuju policijske sirene, na svakom koraku se dimi od suzavca. Grad koji će dugo nositi ožiljke ovog „našeg“ posjeta. Ne opravdavam neke postupke naših ali i Slovenci su ti koji su sve i zakuhali. Na putu ka Zagrebu prepričavanje dojmova i neizbježno stajanje na pumpama. Na vrijeme stignemo da uhvatimo bus pošto su XXXXX i XXXX odlučili ostati na koncertu Iron Maidena nas dva smo se vratili busom i sada vi procjenite jeli puno za malo više od jednog dana preći više od 1300KM i ne spavati niti malo, te kasnije slušati razne bljuvotine od nekih glupih novinara i političara o skupini hooligana koji su samo došli raditi nerede . Ne nismo niti mi a niti masa drugih mladih momaka koji bi dali sebe i sve od sebe za samo sat te predstave u kojoj smo tražili samo pobjedu, jel je to puno? I nije istina da smo došli raditi sranja nego smo došli jer volimo ovo pa rekao bih i više od onoga što vi takozvani novinari možete shvatiti. Masu puta smo se vraćali razočarani, masu puta smo si rekli što nama to treba, ali išli smo opet, ići ćemo opet. Unatoč raznim podmetanjima, i svemu ostalome što nas je taj dan dočekalo u Sloveniji mogu reći da smo još i bili pristojni, ali da ne bi otišao daleko samo bi želio reći ako nekad neki političar ovo pročita, da sve prolazi ali naša ljubav prema njoj ne prestaje. Evo i dok ovo pišem oči mi se sklapaju jer sam danas cijeli dan radio na poslu i malkice umoran i malkice razočaran ali ipak ponosan što i ovaj put kao prvo nisam iznevjerio sebe pa onda i ostale koje nisam trebao iznevjeriti, i naravno sretan što ovo finale nije prošlo bez mene i bez naše Škriparske zastave, do nekog drugog puta.

 

„Poljubi zemlju po kojoj hodaš
Jer stare rane djedova skriva
Poljubi zemlju po kojoj hodaš
Ona ti ništa,ona ti ništa nije kriva

Poljubi zemlju po kojoj hodaš
Ne diraj sunce, sunce sa neba
I nemoj nikad dušu da prodaš
Ljubav je nada ljubav je snaga što ti treba

Ostani tu,tu je tvoja mati
Ostani tu još će sunce sjati
Ostani tu snove čuvaj samo za nju
Ostani tu”

(www.jabuka.tv)



6 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.