SKRIPARI.ORG: Gomel, Bjelorusija, srpanj 2006.

U 2006. godini smo se propisno izvozali s jednog kraja Europe na drugi po par puta. Danas Vam donosimu priču Pobjeditee za Škripareee mi letimo oooo ajde zabij goool i letimoooo tebe volimoooo ….. Gomel-Bjelorusija, srpanj 2006.Isto jedna od onih priča koja ne može dočarati što ono što smo mi “gore” doživjeli jer to je bilo jedno posebno iskustvo. Začinjeno dobrim provodom, druženjem i na kraju i pobjedom koja nam je na kraju krajeva jako brzo donjela i jedno još atraktivnije gostovanje.

Eto nekako ovako ide jedna navijačka pjesma (malo obrađena ali odlučio sam početi baš ovako). Pa krenimo, još dok smo bili u povratku sa Svjetskog u Njemačkoj saznali smo da da nam je iduće gostovanje u Bjelorusiji. Wtf. kakva Bjelorusija pobogu. Ajde na prvi pogled razočaranje opet tamo netko sa istoka ali što je vrijeme protjecalo nekih satak vremena od saznanja skužili smo da bi to moglo biti jako zanimljivo gostovanje. Odmah su se počele praviti kombinacije kako što „bezbolnije“ doći i vratiti se odozgo. Odmah nam je vlak bio najzanimljivija opcija, ono baš pravo navijački đir ali sa dosta nepoznanica. Moguće su bile 2 rute sa razlikom u putovanju 2 sata jedna 35 sati a druga 37 ali ajde to nije bila nikakva zapreka. Raspitivali smo se, morali smo presjedati po 10 ak puta u nekim malim mjestima Poljske, Bjelorusije a po informacijama to i ne bi bilo tako jednostavno napraviti, plus što i cijena nije neka mala cifra. Nakon dosta skupljenih informacija ipak odustajemo od takvog načina putovanja , pojavila se opcija kombi ali slično kao i kod vlaka nismo mogli bez problema, nedostatak goriva, loše ceste, problemi sa lokalnim „mafijašima“ , „drumskim razbojnicima i inima“….. i još dosta toga ali ipak smo probali i na kraju i mislili ali ispriječio nam se problem kojeg nismo mogli lagano rješiti a to je viza po koju se moralo ići u Beograd i plaćati dosta skupo. Dosta ekipe se razumljivo i hladi ali najuporniji i dalje traže sheme, „kemijali“ smo i u zadnji trenutak iskemijali, u doslovce zadnji tren smo samo navijačkom „kemijom“ uspjeli riješiti i nas 6 je ipak našlo svoje mjesto u avionu za Bjelorusiju.

Vrijeme do polaska je brzo pošlo, i rano ujutro u utorak smo bili spremni za jednu avanturu kakvu malo navijača odradi u svom navijačkom životu. Do Mostara smo se prebacili busom, nakon chekiranja, provjere i nešto duljeg čekanja (kraćenog ispijanjem pive) lagano smo se ukrcala u zrakoplov glasovitog imena „Sarajevo“ , kažu  najbolji od 2 zrakoplova jedine nacionalne kompanije. Stjuardese i legenda od kapetana su „onima“ koji baš ne vole letjeti ipak let učinili ugodnim. Nakon ne baš ugodnog polijetanja sve je dalje išlo svojim tijekom, pomalo napetu atmosferu su razbili Škripari tameneći sve što im se našlo pod rukom, od Karlovačke (hvala putniku Anti) do Sarajevske pa i Balantines-a tako da je na 7 000 km odjekivala Škriparska pjesma, nekima je smetalo nekima nije al’ šta se može, preduralo se.

Slijetanje kao i svako ali zahvaljujući kapetanu i nije bilo loše i odmah veliko razočaranje, aerodrom u Gomelju nije bio neki baš reprezentativni objekat, imali smo osjećaj da smo se vratili u jedno 50 godina unatrag , stari vojni kamioni, specijalci naružani do zuba (oni s onim mornarskim majicama iz hladnoratovskih filmova), prastara raspadajuća zgrada to sve nam i nije baš ulijevalo vjeru da će „unutra“ biti bolje. Nakon provjere dokumenata dobivamo žig Minska (valjda imaju jedan u cijeloj Bjelorusiji). Trpanje u kombije i bus i napokon odlazak, šta smo više ulazili u grad ( 500 000 stanovnika) smo počeli zapažati i bolju stranu, zgrade nisu impresionirale, kao niti auta, ali lijepo uređene aleje, puno zelenila, čistoća i stvarno masa lijepih žena je dosta popravilo dojam cijeloj ekipi. Igrači se smještaju u jedan hotel (katastrofalan) ali zato mi dolazimo u dosta bolji.

Naime zgrada preko puta glavnog željezničkog kolodvora nije odavala ništa izvana, kao ni prvi kat ali u drugom je bila sasvim drugačija priča, odličan hotelčić sa svime što nam je trebalo. Uspostavljen je kontakt sa recepcionarkama koje su nas uputile šta i kako. Kupljeno je dosta lokalne pive i votke i party je počeo u sobama, a kasnije se nastavio u jednoj velikoj pizzeriji (glavno mjesto za izlaske).

Nije dugo trebalo da se opustimo, spremili smo se i izišli u već spomenutu pizzeriju. Radi do 3 sata a mi smo u vremenu što smo bili u njoj uspjeli popiti doslovce svu pivu. Ne trebam ni naglašavati da smo odmah primijećeni od lokalnih i moram priznati da smo se dosta lijepo osjećali i bili odlično primljeni. Možda radi izgleda ali i drugačijeg ponašanja jako brzo smo pobrali simpatije, pa se svako malo čula naša pjesma, ljudi su se veselili s nama. Jedini problem je bio njihovo nepoznavanje niti jednog jezika osim lokalnog ali snalazili smo se nekako. Party se nastavio u clubu odmah vrata do, ne trebam posebno opisivati, scenario sličan kao i u pizzeriji ali jedan podatak da smo mi muškarci bili u manjini dovoljno govori o načinu razmišljanja tamošnjeg puka. Nismo se previše bunili, sprijateljli smo se prvo sa redarima (ruku na srce oni s nama) i sve je kasnije bilo odličnog do jutra se pilo,plesalo i zezalo do krajnjih granica. Tura šampanjca za sve bagatela J.  Inače Gomelj je grad od 500 000 ljudi ali skužili smo način zabave i života kod njih, imaju 2 kao kluba i spomenutu pizzeriju al’ oni se uglavnom druže i zezaju po parkovima i širokim alejama. Sve je čisto, ali semafore gase u 23:00 a rasvjetu u 02:00 štede na svemu, trgovine rade do 23:00 . Kafića nema, velikih trgovina nema, bar mi nismo naišli na njih, policija u prastarim vozilima i nije je bilo baš previše. Nakon cjelovečernjeg izlaska u rano jutro smo bavauljali praznim ulicama ne moram ni naglašavati da je naše bavuljanje pratila i pjesma.

Tako smo tek ujutro saznali da su nas i igrači čuli iako su bili u drugom dijelu grada, i tuda smo uspjeli proći. Ipak sretno smo došli do hotela, neki su otišli spavati a neki su skužili da je bolje pričekati doručak pa je tako i bilo, nakon male okrjepe, malog spavanja opet smo bili na nogama čili i veseli i nastavili kako smo i počeli sa ovim ispijenim votkama, novim pivama. Nakon dogovora odlazimo bliže stadionu, nakon šta smo kupili karte (2€) ,odlazimo u daljenje „rušenje“ tekućina, ubrzo bivamo „skuženi“ od lokane ekipe (Gomeljovih Hooligana) i iznenađeni njihovim prijateljskim namjerama (kasnije je s nama vjerovatno bilo oko 50ak ljudi od 300 ak koliko broji njihova grupa). Inače poznati po svojem desnom uvjerenju, masa ih je bila casual obučena (prevladava Londsdale i engleski wear) masa ih ima tetovaže sa nacističkim obilježjima baš su u tim nekim filmovima, ne moram napominjati koliko su se trudili očarati nas svojim akcijama i pričama. Pokazali su nam masu filmića njihovih akcija te nas malo uputili u njihov navijački život. Bivamo primjećeni i od policije i ubrzo nam je bilo jasno da bi se ipak trebalo krenuti na sam stadion, dolazimo 5 min prije utakmice.

Na žalost nisu mogli s nama na stadion, nas su izolirala 2 policajca na naš sektor 6. Inače stadion je nevjerovatno lijep i uređen, bez ograda , do tribina se dolazi kroz teren. Bivamo lijepo pozdravljeni, kačimo 2 standardne zastave za gostovanja. Lagano krećemo s pjesmom, 6 nas je bilo ali dali smo sve od sebe, koliko su znoja igrači potrošili i mi smo ali potrošili smo i glasnice tako da smo uspjeli dobaviti nešto pive i na stadion (iako je zabranjeno).

Njihovi (Shaktorovi , 2 busa su došla, i ne znam šta bi rekao, ništa posebno, navijali jesu, imaju par zastava i to je to). Inače i dalje smo bili glavna atrakcija, valjda se cijeli stadion slikao kraj nas. Meni i svima je najbolje bilo pred kraj, mi smo bili u deliriju a sektor do nas su došli „prijatelji“ iz Gomelja tako da smo zajednički napravili dobar show, naša pobjeda i dobra igra nam je samo dala motiva za to. Kraj, pobjeda, igrači slave s nama, zahvaljuju nam na podršci oni odlaze na odmor a mi lagano pješice ka hotelu. Sa nam ide i dio Gomeljeve ekipe, neki naši su se ostali družiti neki su otišli na okrijepu te plan za povratak i vratili se na dogovorenu mjesto, u park po par oproštajnih tura. Jedina ajmo reći neugodnos kada nas je 3je mlađih valjda željnih dokazivanja  pitalo za fight 3 na 3 ali nakon objašnjenja da može jedino 1 na 3 ništa im nije bilo jasno. A kasnije su skužili da smo dobri sa ovima pa su razočarani napustili mjesto, ostalo nam je nešto love pa smo za to kupili piva i poklonili domaćinima, još satak-dva smo proveli s njima u priči i lagano se pozdravili i krenuli ka aerodoromu, čekanje, i ugodan let do Mostara koji nas je dočekao s jutarnjim suncem. Vratili smo se puni dojmova, teško je to staviti u normalan izvještaj, ali slike će reći možda više, uglavnom nismo razočarali, otišli smo na jedno zanimljivo gostovanje i nadamo se da ćemo nastaviti i dalje. Pozdrav svima i tko zna možda opet krenemo na daleki istok.

(www.jabuka.tv)


Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.