Širokobriješki klubovi: Uspjesi koji su postali trn u oku pa se traži dlaka u jajetu

Svako malo u bh medijskom prostoru pojavi se poneki tekst usmjeren protiv širokobrijeških sportskih klubova, prvenstveno nogometnoga i košarkaškoga, i to na temu kako u ovdašnjim klubovima ne mogu igrati igrači srpske ili bošnjačke nacionalnosti, pa se tako i ovih dana pojavio jedan sličan tekst prethodnima, a proizišao kao reakcija na eventualni transfer Ivana Velića, bivšega uspješnoga igrača i trenera HKK Širokoga, u tuzlansku Slobodu.

I onda kreće nabrajanje koji su u BiH “multi-kulti” sportski klubovi i sredine, počevši od Tuzle, preko Sarajeva pa do Mostara. A Širokobriježani su kao zaostali, ovakvi su, onakvi su…

Međutim, ako se gledaju sami rezultati, organizacija i sve ono pozitivno što se veže uz neki sportski kolektiv, onda su širokobriješki klubovi pri samom, ako ne i na samome vrhu. A sve su to postigli svojim znanjem i igračkim kadrom koji su sami sastavljali, a znamo da je tu bilo i Amerikanaca, Slovenaca, Kamerunaca, Nigerijaca, Brazilaca, Argentinaca, Kanađana, Francuza…

Uglavnom, ovdašnji klubovi su imali formulu za uspjeh, znali su itekako pogađati s pojačanjima, a dakako da je bilo i promašaja, što je posve razumljivo u današnjem profesionalnom sportu. Ovdašnji sportski klubovi imaju svoju klupsku politiku i jedino što traže jeste da ih se poštuje. I njih i njihov rad, jer su na međunarodnoj sceni kao predstavnici Bosne i Hercegovine polučili tolike uspjehe, toliko pozitivnoga su o njima drugi rekli, dok primjerice navijači ovdašnjih klubova nigdje nisu napravili nešto ružno, zbog čega bi se svi koji ih simpatiziraju osjećali tužno i nelagodno, a za razliku od navijača nekih drugih bh klubova.

I umjesto da u tim većim sredinama budu sretni što u njihovoj državi postoje tako uspješni sportski klubovi unutar tih nekih manjih sredina, oni svako malo nađu razlog da ih blate zbog klupske im politike odabira igrača koje dovode svojim novcima u svoje redove.

Athletic Bilbao je istinski sportski brand i ponos naroda Baskije, poznato je da u njihovim redovima ne može nastupiti nogometaš ako nije Bask, međutim njih i njihovu klupsku politiku poštuje i Španjolska i cijela Europa. Poslije Reala i Barcelone najtrofejniji su klub u španjolskim nogometnim okvirima i svi ih respektiraju.

Širokobriježani nikada neće tražiti od drugih, pa bili oni iz Mostara, Sarajeva, Banja Luke ili Zenice, da navijaju za njih. Ali, minimum onoga što sa sportskoga aspekta traže jeste da ih se poštuje.

Njih i njihov rad. Njihov rad koji donosi rezultate. Na kraju krajeva, navijači tih širokobrijeških klubova su svih ovih godina maksimalno uz njih, što će reći da oni poštuju takav rad. Nikada im još nisu okrenuli leđa, a za razliku od navijača tih nekih “multi-kulti” klubova i odnosa spram klubova za koje isti navijaju ili ih simpatiziraju.

I zato, kada se piše o Širokom Brijegu, valja prvo “pomesti svoju avliju” pa stati na loptu i nakon toga opet oprezno, jer se sportski Široki po mnogočemu toliko izdigao iznad drugih sredina da su donekle razumljive takve frustracije. Međutim, ako se želi graditi dobre odnose s drugima i tražiti poštovanje, u tom slučaju valja se tako postaviti i prema drugoj strani. Ništa ni manje ni više od toga.

(www.jabuka.tv)