Široki Brijeg: Izložba radova Ivana Branka Imrovića “Crtačev dnevnik 1976./2018.”

Franjevački muzej i galerija Široki Brijeg otvorit će izložbu doniranih radova Franjevačkom muzeju i galeriji Široki Brijeg “Crtačev dnevnik 1976./2018.” od Ivana Branka Imrovića.

O izložbi koja će se održati 3. travnja 2019. u 19 sati  je pisao dipl. povjesničar umjetnosti Tomislav Ćavar

Stvaralački kontinuum

Crtačev dnevnik obuhvaća crteže od 1976. do 2018. godine, svojevrstan je dokument i kronologija umjetnikovih stanja te prikazuje stvaralački kontinuitet i umjetničku energiju koju je umjetnik imao kroz navedeno razdoblje. Poput filmske vrpce crteži nas vode bez prekida od faze do faze, iz godine u godinu, pričajući intimnu priču.

Dnevnik je koncipiran tako da u sebi obuhvaća kronologiju nastanka crteža, a pojedini crteži su složeni na listove Dnevnika koji su koncipirani i definirani 2018. Možemo reći da je Dnevnik konceptualne prirode jer se u njemu pod zajednički nazivnik stavljaju crteži iz različitih razdoblja i time oni dobivaju novi kontekst datiranom i potpisanom stranicom Dnevnika koja predstavlja zaseban rad, tj. dio koncepta koji objedinjuje različite fragmente priče u jednu cjelinu. Dnevnik je podijeljen u dvije cjeline, i to Crtačev dnevnik: Introspekcija – presjek 1976./2018. i Crtačev dnevnik: Meditacije: Golgota – Kalvarija, U potrazi za Svetim.

Imrović crteže radi različitim crtaćim alatima, olovkom, keramičkom olovkom, tušem, ugljenom, flomasterom pokazujući na taj način da je ovladao svim tehnikama crteža i širokom paletom osjećaja koju je sposoban prikazati koristeći različite pristupe u crtežu. Nikad se ne ponavlja nego je uvijek svjež i inventivan. U svakoj se temi i tehnici savršeno snalazi kao da mu je osnovna, najdraža i prirođena.

Meka, zaigrana linija, a ponekad i tvrda, kruta s lakoćom na površinu izvlači karaktere portretiranih likova. Komunikacija umjetnik portretirani uvijek je na visokoj razini. Umjetnik uspijeva prodrijeti u dubinu duše portretiranog i s nekoliko osebujnih poteza definirati njegov karakter. Prisutna je višeslojnost emocionalnih stanja, a studija karaktera ostvarena je s lakoćom i svi likovi su prisutni do kraja u svojim životnim ulogama. Jednako dobro prikazuje sjetne, introvertirane i vesele, ekstrovertirane osobe. Široka paleta osjećaja i gestikulacija tijela, a prije svega mimika ljudskog lica zaustavljena je u trenutku koji definira i prikazuje ono sudbinsko u životu portretiranog lika. Zanimljivo je da su mnogi portreti nastali s prijateljima na kavi ili na likovnim kolonijama i stoga još jednom potvrđuju intiman odnos umjetnika prema temi.

Prirodu prikazuje istom energijom i smjelošću. U “Modeliranjima mora” jasnim, preciznim, oštrim potezima keramičke olovke stvara tipične mediteranske pejzaže, a u ”Modeliranju prirode” zimu definira bjelinom papira i dozvoljava joj da dominira crtežom, dok u ”Imaginarnim pejzažima” primat ponovno preuzima crtež gdje apstraktni, ekspresionistički potezi iscrtavaju dijagrame duše na papiru. Također ovi apstraktni momenti, ostvaraju simbolističke vrijednosti, koje nam dozvoljavaju da se odmaknemo od realnoga i pogledamo iza stvarnosti.

A opet, u prikazu akta ta divlja energija uskovitlane prirode se smiruje i crtež postaje posebno suptilan. U zaobljenim, tečnim linijama koje definiraju žensko tijelo prisutna je putenost i erotičnost, koja dodatno naglašava ljepotu i savršenost ženskog tijela, ali svaka vulgarnost izostaje.

U nekoliko crteža tematizira manire velikih umjetnika koji su obilježili i zadužili modernu i suvremenu umjetnost. Ne ustručava se pokazati svoje uzore, nego duboko proživljava njihove opuse i dozvoljava da postanu dio njegovog rukopisa. U ”Razgovorima s Picassom” njegov rukopis postaje izgeometriziran, kubističan, krut s tendencijom priklanjanja industrijskomu i bijegu od organskoga, a u ”Razgovorima s Kleeom” bez poteškoća vraća se mekanim organskim linijama.

Zanimljiv je proces koji se događa u ”Skeniranju emocija”, tu su umjetniku kao predlošci za crteže poslužile stare obiteljske fotografije. Umjetnik ”skenira” kroz svoj emocionalni svemir postojeće obiteljske fotografije, nastale kemijskim procesom i prolaskom svjetlosti kroz leću fotografskog aparata. Na fotografijama su vidljive fleke koje pokazuju tragove propadanja fotografija i nepostojanost kemijskih procesa koji zaustavljaju ljudske emocije u trenutku. Sve to dodatno naglašava prolaznost vremena i prolaznost života, a neoštrina fotografije koju prenosi na crtež dodatno nas pomiče u dimenzije prošlosti.

Također umjetniku nisu strane religiozne teme, potpunom prisutnošću i ogromnom duhovnom snagom crta svetački lik Leopolda Mandića koji je izvrsna uvertira u ciklus religioznih crteža koji obrađuju Križni put. Križni put je mračan, pun uskovitlanih oblaka i ekspresivnih, tamnih poteza koji nagovještava Kristovu muku i stravičnu bol. U Golgoti prikazuje trenutak patnje i žrtve u kojem je Krist umro kako bi otkupio grijehe svijeta. Sve pršti od energije crnoga, uskovitlanost emocionalnih stanja pokrenuta je ekspresionističkim potezima i potpuno je u skladu s temom koju obrađuje i poziva na meditaciju.

Radovi u bocama se pored ostalih tema također bave religioznom tematikom. Zanimljiv je prikaz Golgote zatočen u boci, zapakiran u ambalaži. Prisutna je stanovita veza s pop kulturom i konzumerizmom. U suvremenom društvu sve se pakira u celofan i nudi kao proizvod. Ili se pak s druge strane može promatrati kao poruka u boci koja je protuteža današnjoj globalnoj internetskoj komunikaciji, i koju će pročitati slučajni čitatelj kojemu je sudbina tu poruku namijenila. U suvremenom dobu sudbina ne postoji, a još manje religija jer suvremeni čovjek je skloni mišljenju da sve zna i da je sve moguće dokazati. Stoga Krist u boci proživljava svoju drugu golgotu uhvaćen u zamke i grijehe suvremenog društva koje još mora otkupiti.

Iz praćenja umjetnikova stvaralačkog kontinuiteta nastalog u crtežima razvidno je kako se umjetnik s lakoćom kreće kroz različite teme i uspijeva ih u potpunosti realizirati i doreći. Sva djela obuhvaćaju jednu životnu priču koja se poput slagalice bez gubljenja stvaralačke energije i usmjerenja u potpunosti ostvaruje.

Zato, donacija crteža Franjevačkom muzeju i galeriji velikodušan je doprinos i priznanje, i daje Galeriji i muzeju dodatno na važnosti, a Franjevački muzej i galerija se obavezuju na čuvanje, prezentiranje i istraživanje opusa umjetnika. I svakako, ovo je praksa koju bi trebali slijediti i drugi umjetnicinapisao je Tomislav Ćavar.

Biografija umjetnika:

Ivan Branko Imrović je akademski kipar i crtač, rođen u Podbrđu, Popovača, 1957. Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1977., slikarski odjel, nakon čega je upisao zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, nastavnički odjel 1977. i 1978. slikarski odjel, a 1980. prelazi na kiparski odjel.

Diplomirao je 1983. kiparstvo, u klasi profesora Ivana Sabolića, pod čijim je vodstvom od 1983. do 1986. polazio i Majstorskuradionicu Antuna Augustinčića.

Od 1986. bio je članom ZUH-a i djelovao je kao samostalni umjetnik, a od 1992. postaje profesor na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, gdje i sad predaje.

1991. – 1992. sudionik je Domovinskog rata u 33. samostalnoj inženjerijskoj bojni. Skupno izlaže od 1985. na stotinjak izložbi u zemlji i inozemstvu (Pariz, Mainz, Zagreb, Rijeka, Zadar, Karlovac, Sisak, Slavonski brod, Split, Trogir, Hrvatska Kostajnica…), a samostalno od 1986.

Živi i djeluje u Zagrebu.

(www.jabuka.tv)


Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.