Široki Brijeg i Hercegovina prisjećaju se tragičnog 7. veljače 1945.

ŠIROKI BRIJEG68 godina je prošlo od jednog od najvećih zločina u povijesti Hercegovine i cijele regije. Tog kobnog ratnog dana koji se u širokobriješkom kraju u narodu zove pad Širokog Brijega, partizanski zločinci su svirepo poubijali dvadeset dvojicu širokobrijeških fratara i zapalili ih u jami pokraj samostana. 68 godina od tada pa do danas širokobriješki puk nikad nije prestao častiti njihovu žrtvu niti u najtežim crnim komunističkim vremenima kad je tadašnja milicija represivno gledala na takva okupljanja.

Tako je bilo i danas na Širokom Brijegu, na Dan spomena na ubijene fratre širokobriješki puk se okupio na molitvi na mjestu gdje su fratri pobijeni a zatim u procesiji se uputili u crkvu Uznesenja BDM gdje je slavljena sveta misa koju je predvodio provincijal fra Ivan Sesar uz širokobriješkog gvardijana fra Sretena Ćurčića i koncelebraciju mnoštvo svećenika.

Provincijal fra Ivan Sesar u svojoj nadahnutoj propovijedi spomenuo se žrtve nevinih fratara koji položiše svoj život za svoju vjeru. Neka nam njihov primjer bude pokazatelj u životu kako se ljubi svoj narod i naša vjera.

-Nemojmo biti slijepi i žedni na izvoru života a to je uistinu Široki Brijeg, čuvajmo ga i budimo ponosni na njega- rekao je na kraju slavlja širokobriješki gvardijan fra Sretan Ćurčić.

(ABCportal.info | Foto: Ivan Ramić)

7 komentara

  • Velika većina onih koji dođu na Misu, imaju nakanu pomoliti se za duše ubijenih svećenika. Središnja misao ovog slavlja jest reći istinu, odat počast ubijenima, pozvat se na zadovoljenje pravde, ali i kršćanski oprostit razlikujući grijeh od grešnika. Spomen na mrtve u katoličkoj pecepciji opominje žive da promotre kakvim životom oni žive. Druga strana ove priče su komunistički zločini i njihovi nalogodavci. Partizanski tzv. osloboditelji su velik broj Hrvatske vojske i naroda “oslobodili”života i prava na život, i to se nikako ne smije zaboravit. Hrvatski narod je imao tu nesreću u povjesti da je bio guran u razne podjele koje mu nisu donjele ničeg dobra ,nego samo zlo. Dok se jedni mole i traže istinu, drugi se trude tu istu istinu prikriti i obavit velom zaborava. Sve su to donjele tragične podjele među Hrvatima na partizane i Ustaše kojih se strasti ni danas ne smiruju. Nažalost stradanja katoličkih svećenika bilasu najviše od partizanskih zločinaca , a manji dio od četnika, ili Njemacai talijana. Krvnik Tito, partizanski krvnik tito sigurno je znao za pokolje naših svećenika, a neki povjesničari navode da je sam osobno naredio ubojstvo svojim prekaljenim jedinicama skojevaca i udbe. Taj isti zločinac , jedan od najvećih u dvadesetom stoljeću nažalost ima najljepši trg u Zagrebu. Nijedna zemlja u demokratskom svijetu tako nešto nije dala svom najvećem krvniku, a Hrvatska svom jest.Pitanje je samo ko i zašto??

  • ….. dodajem samo jednu primjedbu , … nekako se slabo govori o drugim žrtvama , jer i te žrtve su vrijedne da se spomenu . Branili su svoje nisu …..
    Malo i o tim žrtvama , itekako su zaslužili.

  • Trodnevnice i misa za pogonule fratre i druge žrtve bile su veličanstvene. Sjenu na ovaj program baca održavanje pijane komunističke tribine u organizaciji milog vođe Dragana Čovića u kinu u isto vrijeme kad se na Brigu održava misa i duhovna obnova koju je predvodio karizmatik fra Zvjezdan Linić. Zar vas ovo ne podsjeća na neka prošla vremena.

  • ONI I TAKO I TAKO NE BI DOŠLI NA MISU. ONI SU DOSTA SAMI SEBI. NJIMA PRATRI TRIBAJU SAMO ZA IZBORE I TADA SU NA MISI. A ZBOG ČEGA IH PRATRI PODRŽAVAJU E TO JE SAD DRUGA PRIČA.

  • Tko je dolazio na trodnevnice mogao je vidjeti da je bilo u crkvi i oko crkve sve krcato, krcato, krcato. To je naša snaga a ova šačica neokomunista ne može nikada poljuljti našu vjeru i osjećaje prema žrtvama drugog svjetskog rata.

  • Bili su previše uspravni, previše ponosni, previše ljubiše brata čovjeka, i bližnjega svoga , za one koji to ne mogaše niti podnijeti , niti , viditi, niti, shvatiti. Zato ih ubiše.Ubiše im tijelo, kad već nisu mogli ubiti duh. Ostali su zauvijek sa svojim narodom, čije su patnje, vapaje, osmijehe , tuge i radosti zajedno dijelili. Nisu pristajali na kompromis koji bi ih možda sačuvao od zla učinjena tijelu, ali bi onda morali zanemarit ono nadnaravno u sebi koje im govoraše:Bog traži malo,ali puno daje!Oni koji u trenutku njihove smrti “ljudskim “očima bijahu veliki i “jaki” nuđaše im svoju istinu, koja bijaše istina na silu. Nisu htjeli prezreti svoju savjest koja im je govorila da je samo u Bogu ,Mir i Istina. Znali su da niko nema vlast nad njima , nad njihovim životima, doli jedino Onaj koji je vlastan odlučivati o ljudskim sudbinama. On,Bog , onaj koji Jest jedini i pravi , Jedini stvarni Gospodar života i smrti.Nisu se pokorili onima koji im htjedoše nametnut svoje “bogove” ,kao jedine i prave. Lažne, nepostojeće ,marksističke bogove. Ostali su ponizni do kraja. Ponizni do smrti. Ponizni u istini. Tako ih je učila vjera,tako ih je učila Crkva,i bili su u pravu. Vijerujem da su i oprostili svojim ubojicama , jer tako ih je naučio Učitelj, tako im je govorio Krist. Oprostiti jednom i uvijek, ne nositi osvetu u srcu. Oprostiti im sve i za sve. Tako ih je učila Katolička vjera, tako ih je učila Istina, tako im reče Krist. On koji je Put, Istina, i Život. Krist ih za slobodu oslobodi.I sada su slobodni za nas , za Ljubav, za Boga i s Bogom.

Komentiraj: