ŠIROKI BRIJEG – I sinoć,13. kolovoza, osmog dana hoda na sveto brdo, na sveti Široki Brijeg u devetnici Velikoj Gospi, brojni su Gospini štovatelji molili za sve svoje potrebe, osobito za svoje zdravlje i za zdravlje svojih dragih jer je tema razmišljanja u propovijedi bila »S Marijom, zdravljem bolesnih«.
Molitvu Devetnice predvodio je fra Vine Ledušić, a svetu misu predslavio fra Josip Vlašić, duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda i FRAME na službi u Mostaru, u suslavlju s fra Hrvojem i Vjekoslavom Lasićem te fra Milom Gugićem.
Širokobriješki framaši su prije svete mise predmolili molitvu krunice, a na misi pročitali misna čitanja i molitvu vjernika.
Riječi Evanđelja navijestio je fra Vjekoslav Lasić.
U svojoj propovijedi fra Josip Vlašić je nakon što je pročitao ulomak Evanđelja koji govori o bolesnicima iz Isusova vremena, između ostalog istaknuo: »Vazda je čovjek bio ugrožen od različitih nevolja, vazda je čovjek bio uplašen u susretu s bolešću i zato je sebi tražio lijeka. Zato je tražio Isusa: “Za njim je hrlio silan svijet”, jer se nadao ozdravljenju, nadao se oslobođenju.
Bolest čovjeka čini nesigurnim, potkopava trajnost njegovom zemaljskom životu, donosi patnju u čovjekove dane, čini ga ovisnim o drugome. Bolest nas čini slabima, nemoćnima. I pitamo se: Zašto bolest? Zašto ja i bolest? Zašto bolest u životu mog djeteta, mog muža, žene, oca ili majke, brata, sestre… Bolest nas dovede do zida, uvede nas u životnu borbu, ponekad nas čak i osnaži, a ponekad nas slomi, izbezumi…
Bolest je nešto neredovito u našem životu. Ako zavirimo na prve stranice Svetog pisma, bit će nam rečeno da je “u početku sve bilo dobro”, da je sve bilo lijepo, sve je bilo zdravo. Čovjek je živio u jedinstvu s Bogom, a Bog ne može nego darivati dobro. S vremenom, s čovjekovom podivljalom slobodom, s čovjekovim padom, otpadom od Boga, u svijetu se počelo pojavljivati ono ružno. I pojavila se patnja. “U znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj…” To je nagovještaj vječne čovjekove patnje koja traje kroz stoljeća i trajat će do svršetka svijeta.
Da, naša ljudska narav je bolesna, ranjena, ugrožena, patnička, ali to je jedina narav koju možemo imati. Ona je baština Adamova grijeha i nje ćemo u potpunosti biti oslobođeni tek kada se u vječnosti suobličimo “slici Sina Božjega”. Do tada, naš hod će biti hod kroz suznu dolinu…
Otkuda bolest? Biti bolestan znači li to da sam proklet? Znači li to da me je Bog kaznio, da me je Bog ostavio? Ne, nipošto! Isus je odgovorio na to pitanje koje su mu postavili učenici kada su vidjeli slijepca od rođenja. Pitali su: “Učitelju, tko je sagriješio da se ovaj slijep rodio? On ili njegovi roditelji?” Isus odgovara: “Niti je sagriješio on niti njegovi roditelji!”
Važno je osloboditi se ovog straha. A toga ima među nama: pojavila se bolest i to je znak vraga u životu bolesnika, znak prokletstva, uroka… I treba odmah ići na egzorcizam! Ne, biti bolestan ne znači biti proklet, od Boga odbačen: Isus je trpio – nije bio proklet, Job je trpio – nije bio proklet. Nekad smo sami možda odgovorni za bolest, jer smo bolesno živjeli.
U onome trenutku kad čovjek ne živi u skladu s voljom Božjom, kad Bog nije u središtu njegovog života, kad se čovjek od Boga od-središti, kada čovjek ne dopušta Bogu da ravna njegovim životom, tada čovjekov duh postaje bolestan. Zato što nije u blizini svoje biti, nego se od-bitio, zatvorio se u svoje sebične, zle želje, postao rob zlim navikama, zatvorio se u mržnju…
Da, bolest postoji u našem životu. Zašto patnja? Odgovora vrlo često nemamo ili su naši odgovori vrlo šturi, nesigurni. Ali u bolesti možemo sebi postaviti drukčije pitanje. Što ću ja u svojoj bolesti? Dakako valja nam učiniti kao i narod iz Evanđelja, valja nam još snažnije poći Isusu s molbom: “Ozdravi me!”, “Izbavi me iz moje bolesti, Isuse”, “Ozdravi onog kojeg voliš”. Trebamo moliti za ozdravljenje. Trebamo koristiti bolesničko pomazanje koje nam je Crkva ostavila. I ne biti tužni i ne osjećati se prokletim, ako se ne dogodi ozdravljenje. Možemo svojim molitvama dodati i druge zazive: “Bože, proslavi se u mojoj bolesti! Bože prosvijetli me svojim Duhom i pomozi mi da uđem u tajnu trpljenja”, o kojoj govori sv. Pavao: “U svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, koje je Crkva.” Moja patnja ima smisao.
Vjerojatno ste imali priliku susresti ljude koji su vam rekli da su se u svojoj bolesti još više približili Bogu, da su još više počeli voljeti jedni druge. Francuski književnik i gorljivi katolik Bernanos je rekao: “Krist nije došao na svijet da dokine patnju, nego da je ispuni svojom prisutnošću.” Ako je Krist prisutan u našoj boli, tada se naš pogled može izdignuti iznad privremenog trpljenja, tada možemo ostati vedri unatoč vlastitoj razapetosti, i to je naše najveće bogatstvo i naša najveća utjeha. Kada je zdrav naš duh, kada je snažna naša vjera tada nas niti jedna bolest ne može uništiti.
Svojim spasonosnim trpljenjem toliko godina je svjedočio naš blaženi papa Ivan Pavao II. Dugo je bolovao, ali nikada nije rekao da je proklet, da ga je Bog kaznio. Nakon atentata vjernicima je rekao: “Svoju patnju namjenjujem za Crkvu i svijet!” Prihvatio je svoju bol, sa svojom boli ušao je u Kristovu bol. A sve je to činio nošen svojim životnim geslom: “Potpuno tvoj, o Marijo!”
Bez Krista bolest je smrt prije nego umremo; pokop prije nego što smo osuđeni. S Kristom patnja postaje blagoslov.
U istočnom kršćanstvu postoji prikaz Gospe koja u naručju jedne ruke drži Isusa, a drugom rukom pokazuje na njega. Gospa želi korake našeg života usmjeravati k Isusu. U Gospinim svetištima mnogi svjedoče da su njezinim zagovorom doživjeli ozdravljenje. Velika većina nije ozdravila, ali su dobili nutarnju snagu da mogu nositi svoju bol. I mnogi otvoreno kazuju da u Lurd ne dolaze da tjelesno ozdrave, nego da nauče živjeti s križem bolesti. Gospa, Kristova supatnica, blizu je onima koji pate. Zagovara kod svoga Sina za one koji joj se utječu. U Gospinoj blizini mi ćemo priznati da nama “nije do vidljivog, nego do nevidljivoga”.
Sveti Franjo je bio strašno tjelesno bolestan, ali se u Bogu radovao. U najvećoj tjelesnoj patnji on je hvalio Boga zbog sunca, mjeseca, cvijeća, vode… To može samo snažan duh!
Toliki bolesnici koje sam susreo za vrijeme ispovijedanja starih i bolesnih, unatoč velikoj boli imali su pogled tako smiren, oči pune vedrine, a tijelo se gotovo raspada. Potpuno su predani volji Božjoj. To su veliki ljudi, ljudi velika duha, ljudi kao Gospa podno križa. Dao Bog da nam naše bolesti budu na spasenje i dao Bog da bude što manje bolesti.«
Posebnu ljepotu slavljenju Boga dala je glazbena sekcija širokobriješke Frame koja je svoju pjesmu nastavila i poslije završetka svetog misnog slavlja, pravim malim koncertom – koncertom zahvale i slave Bogu.
Vjerujem da se sinoć na Gospinu Brijegu dogodilo čudo, ne jedno nego na stotine njih, čudo ozdravljenja, ako ne u tijelu, onda u duhu. U propovijedi pozvan na molitvu “da se Bog proslavi po našim bolestima duše i tijela”, a onda Duhom Svetim, Gospom i sv. Franjom nadahnut, framašima predvođen, vjerni puk je ostao pjevati i slaviti Boga.
Sinoćnji molitveni program ispred Gospine crkve prenosila je, kao i svake večeri, Radiopostaja Široki Brijeg, a portal Hercegovinalive ostvario je video prijenos. Suradnja se nastavlja i sutra na sv. misi Uočnici, kao i na pučkoj misi na sami blagdan Velike Gospe.
Procesija s Gospinim kipom kreće danas u 17h ispred crkve Kristova uznesenja na Pecari, sveta misa je u 19h, a predmolit će ju prof. dr. fra Ivan Dugandžić iz Čitluka na temu ”S Marijom, velikim znakom za sve nas”.
(franjevci-siroki-brijeg.info | Jabuka.tv)
