Deset vezanih godina u jednom klubu. Takvom se vjernošću mogu pohvaliti rijetki, čak i u svjetskim okvirima. No, jednog takvog igrača imamo tu, u našem susjedstvu. Dalibor Šilić član je Širokog Brijega deset godina u nizu.
Bila je zima 2003. i Dalibor je došao kao novak, tada 23-godišnjak. A stigao je kao već etabliran igrač. U Zrinjskom je odradio kadetski i dio juniorskog staža, nakon čega je prešao u Varteks, u kojem je kao junior odigrao i nekoliko utakmica za prvi tim. Uslijedila je godina u Zrinjskom, nakon kojeg s Brotnjom u sezoni 1999./2000. postaje prvi pobjednik doigravanja za prvaka BiH. Proveo je razdoblje u Mariboru, a onda obukao dres Željezničara s kojim osvaja svoj drugi naslov prvaka BiH. Nije ni sanjao da će od tada do dan danas svoje domaće utakmice stalno igrati na Pecari, na kojoj je proslavio dvije titule prvaka i osvajanje trofeja Kupa te postao rekorder po broju nastupa u poslijeratnom razdoblju kluba.
Svog debija u dresu Širokog se sjeća, ali ne baš do u svaki detalj.
– Utakmica s Veležom u Vrapčićima, je li tako? Samo ne znam kako smo tada prošli?, zapitao se.
Široki je dobio 3:1, a Šilić je praktički od tada postao neizostavan dio tima u kojem su tada između ostalih još igrali Igor Melher, Saša Đuričić, Miroslav Dujmović, Mirko Hrgović, Hrvoje Erceg, Bajano, Nikola Juričić, Danijel Bajkuša…
Već sljedeće sezone došao je i prvi od dva naslova prvaka, a Šilić se sjeća da je to bila moćna mašina od ekipe.
– Mislim da smo tada lakše došli do titule nego dvije sezone kasnije…, jer Liga je od tada napredovala, izjednačavala se. Imali smo strašne igrače, jako puno njih prema naprijed, šest-sedam špiceva, a svi su zabijali. Druga je titula došla malo teže, s trenerom Barbarićem se igralo tvrđe, ali sjećam se da smo lako dobivali utakmice kod kuće.
Sjeća se popularni Šila da je to razdoblje u kojem je dosta igrača iz Premier lige otišlo van i izgradilo karijeru. Danas ih također jako puno ide van, ali, nažalost, većina ih se još brže vrati…
– Dosta je igrača iz naše lige tada napravilo karijere vani. Kod nas su to bili recimo Papac i Hrgović, iz drugih klubova Berberović, Bešlija, Mešanović…
A nije se samo to promijenilo u odnosu na njegove prve godine na Pecari. Sada je manje gledatelja, gledatelji biraju utakmice, pa ih na Pecaru u većem broju dođe samo kada se igraju značajniji dueli.
– Možda je onda narod bio više gladan nogometa, a možda se bolje i igralo, ne znam. Znam samo da se rezultat uvijek tražio, s tim da je danas to možda više naglašeno. Ali to da nema previše publike, po meni je razumljivo, jer imamo jaku konkurenciju u košarci. U Široki u dvoranu tako dolaze Partizan, Maccabi, a to se ne može mjeriti s nekim protivnicima koji nama dolaze…, uz dužno poštovanje svima.
Deset godina prošlo mu je, kaže, brzo. Vrlo brzo…
– Za sekundu, ne možeš vjerovati…, ali kako sam tu toliko praktički svaki dan, u klubu mi je na neki način sve isto. Sve je, zapravo, išlo nekim normalnim tijekom, rezultata je bilo, pa je obnovljen stadion, izgrađen je kamp. Ljudi ulažu u to što imaju.
Na svojih deset godina u Širokom u najmanju je ruku ponosan.
– Toliko godina u komadu odraditi u jednom klubu u BiH…, ne znam koliko to igrača još ima u godinama poslije rata. Bilo je kod nas još igrača s dugim stažem, Pero Ivić je dugo igrao, Nikola Marić, ali u dva navrata. Wagner je tu dugo…, kad se samo sjetim da, kada je došao nakon mene, nije bilo mjesta za njega, pa je išao na posudbu u Posušje. Eto kakvu smo ekipu imali.
Sada su mu 33, 23. siječnja napunit će 34, no i dalje se drži, često se na tribinama čuje komentar ‘najstariji, a najbolji’. On sam zna da je u godinama u kojima se mora paziti, ali smatra da još nije za staro željezo…
– Sada mi je, recimo, teže kad se ozlijedim, treba mi više da se oporavim. Ali kad sam zdrav, to ide sasvim normalno. Eto, recimo, prošle sam sezone odigrao 14 od 15 prvenstvenih utakmica, što je svakako zadovoljavajuće. Kada budem pomalo ulazio, to će biti znak, ali još nije došlo to vrijeme.
Na pitanje koliko još, odgovara optimističnom prognozom.
– Živim sportski, a u tim sam godinama da se moram paziti. Sada više treniram nego prije kada sam mogao odigrati na svježinu. Imam manju težinu nego sam imao kada sam došao u Široki. Ako tako nastavim, ako ostanem zdrav, ne vidim razloga zašto ne bih odigrao i jedanaestu, dvanaestu sezonu u Širokom. Jasno, sve će ovisiti i o ljudima u klubu. Ali ja osjećam da mogu dati još, kao i da mogu pomoći mlađima, od kojih klub živi. To dobro znam. Uvijek sam spreman ustupiti mjesto mlađem igraču.
Ne tangira ga ni novi nadimak, koji se nije uhvatio na travnjaku, među suigračima. Štoviše, zabavlja ga.
– Ma to je bila zezancija između mene i Vedrana Ješe. Ja sam njega počeo zvati ‘deda’ kad je došao i, eto, ostalo je. Moramo to promijeniti (smijeh).
Najbolji i najlošiji trenuci
U deset godina u dresu Širokog Brijega Šilić je doživio dosta toga, uglavnom dobrog. U razgovoru za Dnevni list 2010. već je imao svoja dva najdraža gola, a lista favorita ni danas se nije promijenila.
– Golovi Bešiktašu i Sturmu su mi najdraži, jer sam ih dao protiv većih ekipa. Ne mislim da se od tada ijedan posebno istaknuo.
No, bilo je i loših trenutaka. Nije to bilo ispadanje iz Kupa od kalesijske Bosne, nego jedno europsko razočarenje.
– Sjećam se te utakmice s Bosnom, ali tada ja nisam igrao, pa to nisam ni mogao doživjeti. Trener me odlučio odmoriti, kao i još nekoliko igrača…, i Domagoja Abramovića ako se dobro sjećam. Meni je, recimo, gore bilo doživjeti ispadanje iz Europe od Austrije nakon što smo u Beču odigrali 2:2. Primili smo taj gol s igračem više.
Današnji Široki
Široki Brijeg i ove sezone kotira za izlazak na europsku scenu. Prvi dio sezone okončan je na šestom mjestu s bodom iza trećeg, izboreno je i polufinale Kupa. Dalibor je zabio tri gola u prvenstvu, stalno bio unutra…
– Sigurno da smo tu, u borbi za Europu. Šteta, recimo, što nismo izvukli bod na Grbavici, ali nema veze, i dalje smo u igri. A i u polufinalu Kupa. Ove smo sezone stvarno loše startali, ali rekao bih da je to naša standardna boljka, malo lošije partije nakon ispadanja iz Europe. Ali da, početak ove sezone bio je katastrofa.
Specijalnost – Slobodnjak ljevicom
Šilić je najpoznatiji po svom slobodnjaku ljevicom. To je njegov potpis, nešto što imaju samo pravi majstori, ne puno igrača.
– Cijelu karijeru treniran sam da idem na centaršut po lijevoj strani. Ja, recimo, neću kao Wagner ići jedan na jedan, ja ću centrirati u većini slučajeva. Ali nisam to izrabljivao, mislim da sam uvijek igrao za ekipu, a to su vjerujem u klubu i prepoznali.
Samu vještina dobrog izvođenja slobodnjaka vidio je u nekoliko mlađih igrača. Naša sugestija pala je na Filipa Arežinu iz Zrinjskog…
– Da, dobar je. Baš se sjećam da je protiv nas odlično odigrao. Odličan slobodnjak imao je i Mario Kvesić, koji je iz Širokog otišao u Split. Kod njega je lopta baš imala onaj pad preko živog zida koji se traži.
A specijalizacija udaranja samo jednom nogom? Dalibor je tu jasan.
– Bolje imati jednu pravu, nego dvije polovične noge. Primjer Messija je najbolji. Zabije on i desnom, ali ni blizu toliko puta kao lijevom.
(Dnevni list | Foto: Domagoj Ledić – Jabuka.tv)
