Rodila se u Livnu, liječnici joj nisu davali nikakvu šansu, a sada živi s lijepim križem

Rođena sam ratne 1991. godine u Livnu (Bosna i Hercegovina), odakle su mi rodom i otac i majka. Oni su se ondje vjenčali tri godine ranije, u jesen 1988. godine. Nedugo nakon vjenčanja majka je zatrudnjela te se u rujnu 1989. godine rodila moja sestra.

Otac je otišao raditi u Njemačku, a moja majka i moja sestra su ostale u Livnu uz djedove i bake. Kad je majka ostala trudna sa mnom, zbog okolnosti u kojima je živjela ondje, nije mogla mirovati, što je dovelo do preuranjenog poroda. S obzirom na cijelu situaciju, liječnici mi nisu davali nikakvu šansu za preživljavanje, piše

Liječnici mi nisu davali nikakvu šansu

Naime, majci je termin bio oko 5. veljače 1992. godine, a trudovi su započeli već 1. studenoga 1991. godine. Tada je Livno već počelo biti bombardirano od strane agresora, što je, vjerujem, još i više otežalo porod. Otac nije mogao doći iz Njemačke da bude uz nju.

Sam porod je trajao čak sedam dana. Liječnici su majci jedva davali nekakvu šansu za preživljavanje, a meni – nikakvu. Bili su uvjereni da ću se roditi mrtva, tako da su neki od bližih članova rodbine nastojali učiniti sve da što prije budem krštena pa da me krštenu mogu pokopati.

No došao je i taj 8. studenoga. Majka me napokon porodila. Živu. Kaže da se snažan plač, moj plač, prolomio bolničkom prostorijom. Gospodin me nije predao smrti, a nije ni nju. Darovao mi je život. I njoj samoj – iznova!

S obzirom na to da sam rođena s tek kilogram težine i nešto malo dužine te da nisam imala dovoljno kisika, boravak u inkubatoru mi je bio neophodan.

Kako u Livnu tada nije bilo inkubatora, bila sam hitno prevezena u bolnicu u Splitu koja ga je imala. Bila sam stavljena u kutiju te odnesena u podrumski dio livanjske bolnice s obzirom na to da je započela uzbuna. Ondje su sklonili mene i tko zna koliko još beba koje su se nalazile u sličnoj situaciji.

Upravo zbog uzbune moj prijevoz u Split se oduljio na više sati, a liječnici su me i zaboravili u tom podrumu. Naknadno su se vratili po mene te sam bila bez kisika dulje od predviđenog. Ali i dalje živa zahvaljujući svom Gospodinu koji ni u tom trenutku nije odustao od mene i mog života.

Križ cerebralne paralize

Kad sam napokon stigla u Split, u inkubatoru sam provela otprilike dva do tri mjeseca. I tek kad sam dosegla primjerenu težinu, bila sam puštena kući.

Otac se vratio iz Njemačke te su se majka i on odlučili preseliti u Zagreb. Željeli su mi pružiti najbolju moguću liječničku pomoć jer mi je kao posljedicu svega Gospodin (uistinu to mogu punim srcem reći) darovao križ cerebralne paralize.

Uistinu lijep križ, tako lak i sladak jer ga s Njime nosim te nastojim da se On kroz njega svakog dana sve više proslavlja. Moja cerebralna paraliza se, naime, očituje u vrlo blagom obliku te zahvaća samo noge, što bi značilo da se otežano krećem, no samo kretanje mi uvelike olakšava korištenje hodalice. Dodatnih teškoća nemam.

Prohodala sam u dobi od pet godina nakon operacije produljenja tetiva u bolnici na zagrebačkoj Šalati. Za mene je bila velika radost stati na vlastite noge i ne puzati više kao dotad. Gospodin je i time pokazao koliko je velik.

Prigovarala sam Gospodinu

Moram priznati da nisam oduvijek na ovaj način gledala na svoj križ. Često sam ga odbacivala, prigovarala Gospodinu te nisam uviđala smisao patnje koju je nosio sa sobom. Na njega gledam sa zahvalnošću i radošću. Zapravo sam zahvalna Gospodinu što me učinio dostojnom nositi ga.

Moje obraćenje je, točnije, započelo na blagdan Velike Gospe 2012. godine. Otišla sam s roditeljima i sestrom na svetu misu. U jednom trenutku, ne sjećam se točno kojem, kao da sam u srcu začula Gospin glas koji mi je rekao:

Ostavi to, imam nešto bolje za tebe.

A “to” je bilo sve ono što me tih godina dosta okupiralo – provođenje vremena pred televizijom i računalom jer sam mislila da ništa osim toga ne mogu. Bio je to lakši put kojeg sam tada svjesno ili nesvjesno izabrala. Put koji nije bolio, ali niti koji mi je što davao.

Samo je uzimao. Možda će čudno zvučati, ali svaki put kad bih se nakon sati i sati provedenih pred televizijom ili računalom ustala s kauča ili od stola, osjećala bih golemu unutarnju prazninu.

Kao da se mojim duhom širila rupa koja bi stvarala niz novih. Sve svoje želje sam utemeljila na mašti, a ona je pak bila oblikovana svime onime čime sam hranila svoje oči i svoje uši, odnosno – na svemu onome što bih vidjela ili čula na televiziji i internetu. Tada to nisam smatrala velikim problemom. Točnije, to sam smatrala nečim što se podrazumijeva i što je normalno.

Gospodin me čuvao

Također, iako sam odmalena bila odgojena u katoličkom duhu, na svetu misu bih išla radi reda i bez osobitog razumijevanja toga što je zapravo. U jednom razdoblju puberteta čak nisam ni željela ići. Nisam shvaćala svoju majku koja mi je uporno govorila da to što činim nije dobro.

Mislila sam kako ne zna što govori te da jednostavno pretjeruje, ali sad kad se prisjećam svega, vidim koliko je bila u pravu. Ipak, Gospodin me i tu čuvao, bio mi je vjeran.

Njegovom sam milošću, naime, završila osnovnu te upisala srednju školu – Žensku opću gimnaziju Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu. To je škola upravo pod vodstvom sestara milosrdnica.

U njoj je poseban naglasak, naravno, stavljen na katolički odgoj. Mnogo se zahtijevalo od svake učenice, ali se mnogo i davalo. I sadašnju količinu znanja koju imam svakako dugujem tamošnjim profesorima kojima je stalo ne samo do toga da ovladamo predmetima koje su nam predavali, nego da nas oblikuju u zrele djevojke koje će se znati suočiti sa životom i svime onime što za sobom donosi.

Smatram kako me Gospodin odabirom ove srednje škole zaštitio od brojnih zala kojima sam lako mogla biti izložena da je moj odabir bio drukčiji.

Molitva mi je predstavljala ogromno opterećenje

Međutim, molila sam tu i tamo. Vrlo malo. Smatrala sam kako mi je molitva nepotrebna jer “bolje ja znam od Boga što meni treba”. Molitva mi je zapravo predstavljala ogromno opterećenje. Stoga sam bila silno neispunjena te se nisam uvijek doživljavala onakvom kakvom su me doživljavali ljudi kojima sam bila okružena.

Nisam shvaćala da taj osjećaj neispunjenosti proizlazi iz nedostatka odnosa s Bogom, a nastojala sam se ispuniti i odličnim školskim uspjehom. Učila bih, kako se kaže, dan i noć, mada ni tada nije sve išlo onako kako sam zamišljala.

Maturirala sam 2011. godine te je nakon određenog vremena premišljanja moja odluka pala na upis studija Logopedije na Edukacijsko–rehabilitacijskom fakultetu, također u Zagrebu.

Iskreno govoreći, isprva nisam imala pojma o tome što je logopedija uopće i za što se ja to zapravo školujem.

Ali ponovilo se isto – mnogo sam učila. Vjerujem da bi moja obitelj i dan danas rekla – i previše. Uspjeh na studiju je bilo nešto na što sam bila toliko usmjerena da nisam vidjela ništa drugo. Postao mi je idolom, no Gospodin mi je i time pokazao koliko su Njegove misli iznad mojih jer ni tada nije sve išlo onako kako sam zamišljala.

Ipak, tog dana na blagdan Velike Gospe godine u meni se nešto počelo mijenjati. Ni sama nisam znala što, no kao da sam počela shvaćati koliko su moje dotadašnje navike bile štetne i kako me zapravo nisu nigdje vodile.

Bog mi je nedostajao

S vremenom sam također počela sve više i više shvaćati koliko mi je nedostajao Bog. Božjom Providnošću sam krenula na kateheze o 10 Božjih zapovijedi koje je nedjeljom u Župi svetog Josipa na Trešnjevci vodio vlč. Jakov Rađa. Sa svakom novom katehezom Gospodin je sve više razbijao kameno srce koje sam dotad nosila u sebi te mi darivao srce od mesa.

Srce koje je napokon počelo više živjeti za Njega, time Mu i više vjerovati te izgrađivati odnos s Njim. Počela sam više moliti, iako sam i dalje padala, kao što mi se zna i danas dogoditi, osobito u trenutcima duhovne suhoće.

No postajala sam sve svjesnija toga da je Isus Krist uistinu Put, Istina i Život. Put kojim želim hoditi, Istina koju želim govoriti i Život kojeg želim živjeti. Tako sam napokon iskusila onu lakoću i slatkoću križa cerebralne paralize koju sam prethodno spomenula.

Križ kao blagoslov

Shvatila sam koliko me Gospodin ljubi i koliko sam Mu važna te da mi tim križem želi pružiti spasenje, a to je ono što je najvažnije. Jednako tako, neizmjerno sam zahvalna na obilju milosrđa i strpljenja koje mi je iskazao kao svojoj izgubljenoj ovčici sve dok se nisam vratila Njemu, svom ljubljenom Pastiru.

U Njegovo stado. Naravno, još se vraćam. Svakog dana iznova jer moje obraćenje i dalje traje. Gospodin ne samo da oblikuje moju dušu za Kraljevstvo svoje nebesko po plodovima koje su za sobom donijele ove prethodne ili kateheze na koje trenutno idem, već to čini i na brojne druge načine.

Ponajviše po ljudima koje mi također po svojoj Providnosti toliko milosrdno stavlja na moj životni put.

I znam da će moje obraćenje trajati cijeli život.

Voljela bih dodati kako sam u lipnju 2016. godine uspješno i diplomirala. Već gotovo tri godine radim u ustanovi u kojoj sam toliko željela raditi kroz studiranje. I u tome mi je uvelike pomogao moćni zagovor svetog Josipa kojeg i dalje želim silno častiti.

Nikako ne mogu zaboraviti niti Blaženu Djevicu Mariju, svoju Majku kojoj sam posebno posvećena, a da tog nisam ni bila svjesna donedavno. Moram priznati da sam je bila čak i dosta zapostavila, no i Ona me čekala.

I sad me uči predanju Gospodinu, potpunom prihvaćanju i vršenju Njegove presvete volje.

I kako sam već ponešto i naučila, moram posvjedočiti koliko sam obilje blagoslova i milosti zadobila time. Uvjerila sam se da je Božja volja uistinu ono najbolje za svakog čovjeka.

Ostalo je još nekoliko čežnji u mome srcu koje još nisu ispunjene, ali već sad znam da će biti. Vjerujem svom Gospodinu kojem ništa nije nemoguće. Neka Mu je sva hvala i slava u vijeke!

Svima koji će ovo čitati želim obilje Božjeg blagoslova uza želju da ih na putu spasenja uvijek prati zagovor Blažene Djevice Marije i svetog Josipa.

Molimo da se svi ugledamo na njih jer blago čistima srcem, oni će Boga gledati. (Mt 5,8)

(Nikolina Gelo – Žena vrsna/Relax-portal.info/Foto: Toa Heftiba – Unsplash)


5 komentara

  • Nina naša….naprosto postoje meni neke drage osobe koje plijene svojom ljepotom .
    Tvoje tako iskreno , tako jasno svjedočanstvo itekako može otvoriti horizonte i nama puno starijim da lakše nađemo put do SVEVIŠNJEGA.
    Hvala Ti i ostani baš onakva vesela i nasmijana kakvu Te upoznah jedne davne jeseni u Tvom obiteljskom skromnom domu punom Božjeg blagoslova…..I ZNAJ…” ČOVJEK SI SVE DOK U SEBI SAČUVAŠ DIJETE…”¡Bog Te blagoslovio.

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.