Prvi put cijela istina o Tuđmanovoj bolesti i smrti

Bila je već duboka noć kad je zazvonio telefon u domu Ankice Tuđman. Odmah joj je bilo jasno da vijest nije dobra. Digla je slušalicu i začula tužan glas sina Miroslava: “Tata je umro.” “Kada?” “U 23.15. Bio sam uz njega.” Sjela je na suprugov stolac za njegovim radnim stolom, pogledala njihovu zajedničku fotografiju i počela plakati.

“Suze su se slijevale niz lice. Kao da sam ih cijeli život skupljala za taj nesretni dan. Poslije četrdeset dana bolničkog liječenja izgubila sam supruga. (…) Na posljednji put, onaj bez povratka, otišao je bez mene: 10. prosinca 1999. godine ostala sam bez svojeg supruga, moja odrasla djeca bez oca, unuci bez Dide, a hrvatski narod bez čovjeka s kojim je stvorio nezavisnu samostalnu državu Hrvatsku.” Tako je gđa Ankica Tuđman u svojoj autobiografiji “Moj život s Francekom” opisala najtužnije trenutke u svom životu. Bio je to kraj agonije prvoga hrvatskog predsjednika, koji je preminuo na 7. katu Kliničke bolnice Dubrava, gdje je proveo 40 posljednjih dana svog života.

Svih 40 dana i noći uz njega su bili ravnatelj bolnice dr. Velimir Božikov, časna sestra Beatrica Kvakar te medicinske sestre Melita Mesar, Natalija Žmegač i Manda Bagić, koja je deset godina poslije novinarki 24sata ispričala: “Kao da je malo dijete, Beti i ja smo ga uredile, obukle i spremile na vječni počinak. Nekoliko sati prije njegove smrti s njome sam otišla fra Zoranu Senjaku, koji mi je dao krunicu. Već su zatvarali lijes kad sam se sjetila i hrvatske zastave koja je spremno čekala na njegovu ormariću. Rukom sam zaustavila poklopac i stavila mu je na srce s krunicom “, ispričala je Manda, ponosna što je uz predsjednika provela njegove posljednje dane.

Dobro podnio pretrage

Predsjednik Tuđman s teškom se bolešću suočio tri godine prije, nakon redovitog sistematskog pregleda. O njegovu zdravlju tada se brinuo prof. dr. Andrija Hebrang, koji je bio šef predsjednikova liječničkog konzilija, a sistematski je pregled zahtijevao svakih šest mjeseci jer je Tuđman bio izložen velikim stresovima.

“Dijagnoza je bila karcinom kardije, a kardija je spoj jednjaka i želuca “, objašnjava nam Hebrang. “Tuđman je imao izvr­stan tim liječnika oko sebe. Nazvali su me i rekli da su otkrili veliki paket limfnih čvorova, što znači da je negdje maligni tumor. Odmah smo napravili gastroskopiju, utvrdili gdje je tumor i ja mu predložim plan terapije. “Predsjedniče, bitka nije izgubljena.” No on me drugi dan nazove i kaže da ide u kliniku Walter Reed. A mi smo bolji od Walter Reeda!

U vojnu bolnicu Walter Reed u Washingtonu Tuđman je otputovao 11. studenoga 1996. i u Americi ostao dvanaest dana. S njime su bili liječnici Branimir Jakšić i Stjepan Kranjčević, sin Miroslav i supruga Ankica, koja će poslije zapisati kako je Tuđman dobro podnio pretrage, ali je želio da se što prije vrati u Hrvatsku. Nakon sedam dana boravka u bolnici sastali su se s liječničkim konzilijem sastavljenim od pet članova. Američki internist bio je otvoren do kraja: “Mi smatramo da operacija želuca može samo istrošiti organizam, a neće dati rezultate. Vaše je zdravstveno stanje vrlo ozbiljno. Vi, predsjedniče, po našoj procjeni, s ovim stanjem karcinoma možete živjeti još šest do devet mjeseci.”

Tuđman je vijest prihvatio ne pokazujući emocije, liječnicima je postavio nekoliko pitanja, a supruzi Ankici poslije je rekao: “Bit će dobro, pitat ćemo za mišljenje i druge liječnike. Borit ću se s bolešću. Imam snage za to. Imam motiva, puno razloga da još poživim. Još Hrvatska nije potpuno slobodna. U ovim trenucima trebat će mi pomoć svih: suradnika, obitelji, a posebno tvoja.”

Tuđman se iz Amerike vratio 23. studenoga 1996. i na zagrebačkom aerodromu održao svoj čuveni govor o crnim, žutim i zelenim vragovima. U svoj ured odmah je pozvao Hebranga.

“Sastanemo se u četiri oka, baci mi na stol papire iz Walter Reeda. Sukus, potvrdili su našu dijagnozu, jednokratno ga ozračili i rekli da ne preporučuju nikakvu terapiju jer bi mu ta terapija kvalitetu života toliko smanjila da ne bi mogao završiti državničke poslove “, prisjeća se Hebrang. ” Vratim mu papir i velim: “Ja jamčim tri godine, a možda i više. Predlažem kemoterapiju.” “Ha, ti protiv Walter Reeda.” “Da, ja mislim da znam više. Imam specijalizaciju iz radioterapije i onkologije. To je vojna bolnica, a vojne bolnice nikad nisu imale razinu civilnih.”

Bio je u dilemi hoće li vjerovati jednom Walter Reedu ili svom ministru, profesorčiću na fakultetu. Velim: “Predsjedniče, razuvjerit ću vas kao i uvijek dosad.” “Opet ćeš ti biti u pravu, je li?” Velim: “Hoću. Dobit ćete pet vrhunskih svjetskih onkologa, svaki će doći na dva sata u Zagreb i svi će besplatno raditi. Možemo si priuštiti da im platimo avionsku kartu.” No Tuđman na kemoterapiju nije pristajao. Četvorica svjetskih stručnjaka nisu ga uspjela razuvjeriti, a tada u Zagreb dolazi peti, čuveni svjetski onkolog dr. Philippe Rougier, koji je tada bio liječnik francuskog predsjednika.

“I s njim sam napravio isti protokol kao i s ostalima: jedan sat cijeli mu konzilij referira i pokazuje nalaze, a onda on ode na razgovor s predsjednikom”, priča Hebrang i obrazlaže da se zauzimao za kemoterapiju jer je u Hrvatskoj već tada bila dovoljno kvalitetna da se može postići remisija.

” Znači, bolest ne možemo izliječiti, ali je možemo dovesti u stanje mirovanja. I konzilij se složio s time. Tuđmanu sam htio produžiti život zbog dva razloga: prvo, kao čovjeku i pacijentu, a drugo, kao državniku koji mirnom reintegracijom planira zaokružiti svoje djelo. S kemoterapijom se složio i Rougier, koji je također smatrao da mu se može produžiti život i da može još nekoliko godina kvalitetno živjeti. I ulazi Rougier predsjedniku, na vratima se okrene i na engleskom me pita: “Ima li tvoj predsjednik neki ludi hobi?” “Ima, tenis.” On pucne prstima i veli: “Yes!” Prođe pola sata, sat, mi vani strepimo. Otvaraju se vrata, a Tuđman širi ruke: “Hajde, opet je po tvojem.”

Rougier je poslije ispričao Hebrangu kako je pridobio Tuđmana za kemoterapiju: “Prvo sam mu rekao da su njegov ministar i konzilij u pravu, da bih i ja tako odlučio, ali vidim da ne ide. I onda sam mu rekao: ‘Predsjedniče, igrate meč protiv najjačeg protivnika u životu, uputio vam je najjači udarac koji se može zamisliti, a šansa da ga vratite je mala. Hoćete li pokušati?’ A on će: ‘A, bogamu, naravno!’ ‘E, to vam je kemoterapija!’” ” Za dva dana počeli smo terapiju, za tjedan dana tumor se otopio, Tuđman ide u novi predsjednički mandat, pobjeđuje i završi mirnu reintegraciju “, priča Hebrang. Predsjednikova bolest i liječenje bili su u to vrijeme tabu. Hrvatska javnost nije bila upoznata ni s dijagnozom ni s dolaskom stranih liječnika.

Javnost nije znala dijagnozu

“Za to možete mene kritizirati. Ja sam bio za to da se u javnost ide s njegovim zdravstvenim stanjem, a ne s dijagnozom, jer svaki pacijent ima pravo na liječničku tajnu. Rekli smo mu da je poboljšanje privremeno “, preuzima odgovornost Hebrang i ističe kako postoji još jedan razlog zbog kojeg je bio protiv otkrivanja detalja bolesti: ” Kad kažete da netko ima maligni tumor, velika većina ljudi reagirat će tako da ga uopće više ne uvažava. A mi znamo da danas s malignim tumorom, ovisno o tipu, možete nekoliko godina izvrsno funkcionirati. Zato, da ne napravimo veće zlo, zagovarao sam to da uvijek damo izjavu o tome kako je predsjednik, u kakvoj je kondiciji, može li kvalitetno donositi odluke, ali da ne otkrivamo pravu dijagnozu. I mislim da sam bio u pravu. On je to prihvatio, prihvatio je i cijeli konzilij. Da smo javno rekli da ima karcinom kardije, bi li ga strani diplomati ozbiljno doživljavali? Koliko su oni imali informacija, ne znam. Mogli su sumnjati, ali nisu mogli znati. Siguran sam da osim mog kompjutora nitko drugi nije imao nijedno slovo sa službenih sastanaka konzilija. Prema tome, nismo zakinuli javnost. On je, kad su se istopili limfni čvorovi, funkcionirao fantastično. Nakon političkog razlaza s Tuđmanom ujesen 1998. Hebrang je podnio ostavku na sve svoje dužnosti, pa je šef liječničkog konzilija postao njegov zamjenik dr. Branimir Jakšić.

Od tada Hebrang je o predsjednikovu zdravlju znao samo neslužbeno.

“Svaka kemoterapija ima svoj vijek, u jednom trenutku maligne stanice, nažalost, pobjeđuju. Kod malignih bolesti nema izlječenja, nego samo zalječenja, a zalječenje se mjeri rokom preživljavanja. U trenutku kad su se pojavile udaljene metastaze, što znači da je tumor pobijedio, ja više nisam bio šef konzilija i ne mogu dalje govoriti. Tuđman je imao tri godine kvalitetnog života i, što je najvažnije, zaokružio je svoj san o hrvatskoj državi “, kaže Hebrang i odlučno odbacuje glasine o tome da Tuđman u to vrijeme nije bio u dobroj kondiciji i da više nije mogao dobro prosuđivati: ” To su plasirali politički konkurenti. Kad je predsjednik u srpnju 1998. odlazio na godišnji odmor, moja zadnja uputa bila je: nemojte igrati nogomet s tjelohraniteljima i skakati na glavu u more. Takva je bila njegova kondicija. Nažalost, kad citostatik više ne može djelovati, tada bolest ide vrlo naglo.

Predsjednikovo zdravlje ponovno se počelo pogoršavati u ljeto 1999., što je prva primijetila njegova supruga Ankica te ga je molila da se podvrgne pregledu, no on je to uporno odbijao. Odbijao je i liječnike, koji su u listopadu te godine predlagali detaljan pregled jer je izgledao lošije i brže se umarao. Kako je imao dogovoren službeni posjet Svetoj Stolici i Italiji, izvlačio se na državničke obveze. Supruga Ankica nagovarala ga je da odgodi taj put i obavi kontrolu, no ni tada je nije poslušao. Posjet Vatikanu i Italiji, 28. i 29. listopada 1999., bio mu je važniji. S njime je otputovala i kći Nevenka, koja je vidjela da mu se stanje dramatično pogoršava. Nekoliko puta zabrinuto je zvala majku strepeći da službeni program neće izdržati do kraja.

Kući najprije prilegao

Vrativši se iz Vatikana, predsjednik je dva dana odlučio ostati kod kuće. Ležao je u svojoj sobi, ali nije mogao zaspati od jakih bolova u trbuhu. Dr. Kranjčević došao je k njemu toga 29. listopada da ga odvede na pretrage, no ponovno je odbio i njega i suprugu Ankicu.

“Rekao sam da ću otići u bolnicu nakon Dušnog dana. Trebamo obići grobove mojih i tvojih, a prije toga otići na Oltar domovine. Onda ću otići na pregled”, rekao je nemoćnoj supruzi. Dr. Kranjčević bio je zabrinut, bojao se da bi moglo biti kasno i za operaciju. Noć između 31. listopada i 1. studenoga Tuđman nije mogao spavati. Kad je sutradan stigao automobil da ga odveze na Medvedgrad kako bi na Oltaru domovine položio vijenac za sve pale za Hrvatsku, jedva je u njega sjeo. Bolovi su bili neizdrživi. Unatoč svemu, položio je vijenac, napisao poruku u knjigu posjetitelja i rekao da ga voze kući. Odustao je od odlaska na Mirogoj i obilaska obiteljskih grobnica, više nije imao snage. Kod kuće je najprije malo prilegao, da se odmori, a potom su ga velikom brzinom odvezli u bolnicu.

U KB-u Dubrava liječnici su čekali spremni. Obavili su pretrage i hitno ga operirali. Imao je perforaciju debelog crijeva, što je izazvalo gnojnu upalu potrbušnice – peritonitis. Uspješno operiran, probudio se slab, ali osjećao se bolje i više nije trpio bolove. U abdomenu nije bilo tragova karcinoma. Supruga Ankica i sin Miro vratili su se kući umireni, nadali su se da je najgore prošlo.

Tih dana dobro se sjeća i akademik Ivica Kostović, posljednji predstojnik Ureda predsjednika Republike. On i pročelnik kabineta Gordan Radin bili su uz Tuđmana svaki dan te su, zajedno s gđom Ankicom, nazočili njegovu posljednjem državničkom činu kad je 7. studenoga potpisao nove izborne zakone i raspisao parlamentarne izbore.

“Predsjednik se nakon prve operacije pridigao i hodao. Tada mi je rekao: “Ivica, što prije kući inače ćemo završiti u Jugoslaviji!” Jako ga je zabrinjavao Zapadni Balkan, ozbiljan projekt Europske unije koji je značio da će Hrvatska postati članicom EU zajedno s Albanijom i državama bivše Jugoslavije bez Slovenije “, ispričao nam je akademik Kostović.

“No najveći problem bila je peristaltika crijeva, koja podržava infekciju. Zato se nakon petnaest dana išlo na drugu operaciju, ali ni ona nije riješila infekciju. Ta ga je operacija potpuno iscrp ila, imao je jake bolove i morao je stalno biti sediran da se ne grči i ne pati. Nakon te operacije više se nije dizao, no cijelo je vrijeme bio svjestan. Kad se s njim razgovaralo, sedacija se smanjivala i tada je bio pri punoj svijesti. Umro je od posljedica peritonitisa. Nije smio ići u Vatikan, trebao je odmah ići na operaciju. Šanse za oporavak bile bi veće od 50 posto.

Vidjela se borbenost

I akademik Kostović potvrđuje da bolest nije narušila mentalnu sposobnost predsjednika Tuđmana.

“Kad se 1996. vratio iz Walter Reeda, izgledao mi je loše, ali s vremenom se oporavio. Karcinom iscrpljuje cijeli organizam, međutim nije bilo nikakvih znakova da predsjednik nije odlučan, da ne zna što treba učiniti. I nakon operacije 1999. vidjela se ta njegova borbenost, sigurnost da treba dovršiti svoju misiju. Ja ističem svima koje susrećem: da nije bilo njega, da nije nadvladao bolest, mi ne bismo imali Podunavlje, ne bismo ga integrirali. Proveo bi se plan Z4. Amerikanci su imali povjerenje isključivo u njega, vjerovali su da proces reintegracije samo on može dovršiti na vrijeme i uspješno. A bez Podunavlja ne bi bilo ni investicija, jer nitko na svijetu ne ulaže u zemlju koja ne kontrolira svoj teritorij. Te mu zasluge nisu dovoljno priznate “, smatra Kostović, koji ističe da je Tuđmanova jedina bolest bila “kroatitis”.

“On je bio fanatik hrvatske državnosti, toj misiji bio je potpuno posvećen. Život mu je produžila iznimno dobra terapija najboljim citostaticima koju su odredili naši specijalisti u suradnji s vrhunskim francuskim specijalistima, ali i njegova nevjerojatna volja i uvjerenje da je neslomljiv, da na bolest ne može ni misliti dok Hrvatska nije slobodna “, zaključuje akademik Kostović, prenosi Večernji List.

Predsjednik Tuđman otišao je kao državnik koji je zaokružio svoje djelo, a nakon što ga je na bolesničkoj postelji ispovjedio kardinal Franjo Kuharić, i kao čovjek pomiren sa samim sobom.

(www.jabuka.tv) 


20 komentara

    • ” U sirokom imamo Francekov spomenik. Jel mi moze reci netko,osim sto je zaratio s muslimanima,pustio Vukovar da padne,odrekao se srednje Bosne, zbrinuo 200obitelji s kesama para s kojima neki i danas zive u sirokom, sto je dobro ostavio Tudjman iza sebe?!!! Nista. Hdzovsku mafiju kojoj je drzava bankomat i narod koji nema za kruh i u BiH i u Hrvatskoj. Ali kmetovi dizu spomenike svojim vazalima ko guske u magli. Pali svice,okreci janje i nediljom k misi. Samo nek je rvatsko. A nemas ni skolu ni bolnicu. Hvala ti Franjo na svemu.”

      2
      7
  • El presidente…da nam mozes progovoriti s onoga svijeta znao bih nam reci zasto ste ti i ministar susak umrijeli od iste bolesti u malo vremena

  • Boli nekoga neka stvar!!
    Hrvate u BiH Tuđman je prodao za malu lovu, kojom srećom da je sve drugačije prošlo, da smo se samo izborili za HERCEG-BOSNU, danas nam mladi ne bi trebali ići u tuđinu, bili bi sretni u svojoj domovini

  • Velik je Francek bio čovjek. Gromada od čovjeka i čvrsta stijena od političara.
    Ovi današnji mekušci, žabe i beskičmenjaci, nisu mu dostojni ni perle odriješiti.Kad vidimo kako nas ponižavaju ovi kokošari od političara na svim sferama javnog, političkog i gospodarskog života- muka nas hvata. Bijedni trećerazredni političari iz Brussela i ostalih centara moći i politike iživljavaju se nad Hrvatskom. Francek bi ih šutnio nogom u guzicu kao što je imao običaj raditi s nekim visoko pozicioniranim političarima iz Amerike i Europe.
    Dakle, noga u stražnjicu po hitnom postupku i kukavički bijeg dotične spodobe.
    Počivaj u miru Francek, ti si dao što se moglo dati.Na nama je da tvoju i našu Hrvatsku čuvamo i branimo od svih uljeza kojih se nakotilo mnogo.

    1
    2
  • Za”” xxx” : na lozi! A ti ? Sta sam lose napisala?? Jeli neko od vas zna od cega boluje!! 90 posto ne! Sta sad vi pametujete? Ja nisam protiv HR ! Nedaj Boze! Ali aj nesto vi pametno napisite kao ” ha” ili macak miko” ! Mai! Vec samk kad vide luca
    Dize se kosa na glavi!!! Procitaj ostale komentare!!!

  • Za xxx i najtanju: kad ste bili na grobu Prvog Hrvatskog Predsjednika??? Ja sam bila lani zadnji put u sedmom misecu! A vi??? Onda kritikujte! Niste nikad!

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.