Prije 150 godina rođen jedan od najvećih sinova Hercegovine

Na današnji da, 9. listopada 1871. godine, u selu Paoča i Brotnju rodio se fra Didak Buntić. Rođen je kao Franjo, a ime Didak uzeo je kao franjevac.

U Franjevački red stupio je sa 16 godina. Školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu, gdje je 1888. stupio u Franjevački red. Filozofiju i teologiju studirao je u Innsbrucku (1890.–1895.), potom predaje hrvatski i klasične jezike u širokobreškoj gimnaziji (1911. – 1919. ravnatelj), kojoj je 1918. isposlovao pravo javnosti.

Uz to je od 1905. do 1910. u Širokom Brijegu vodio izgradnju crkve.

Provincijalom hercegovačkih franjevaca izabran je 1919.

Fra Didak Buntić zalagao se za opismenjavanje naroda u Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Djelovao je iz Širokog Brijega, gdje je predavao na gimnaziji, no brinuo se i za škole u okolici, u kojima je uveo specifičnu metodu širenja pismenosti u kojoj su pripadnici naroda prenosili dalje svoje znanje nakon što bi ga stekli u školi. Znao je reći:

Ja ću naučiti vas stotinu, a svaki će od vas stotinu po još stotinu.

Najznamenitija fra Didakova zasluga bilo je spašavanje hercegovačkog pučanstva od gladi tijekom Prvog svjetskog rata.

Naime, u ratnim uvjetima nedostatka hrane i općeg kaosa u proizvodnji i opskrbi, pojavila se u Hercegovini glad, koja je prijetila smrću velikog broja ljudi. Fra Didak se tada snažno aktivirao i posjetio je samog cara u Beču tražeći pomoć. Uspio je osigurati prijevoz za tisuće najugroženijih – djecu iz Hercegovine – prema hranom bogatijim krajevima.

Procjenjuje se da je spasio oko 17.000 djece organizirajući im odlazak u Slavoniju i Srijem, gdje je nestašica hrane bila manja.

Spomenik u Širokom Brijegu

Nakon rata, godine 1919. fra Didak izabran je za provincijala hercegovačkih franjevaca. Umro je na Čitlučkom polju od srčane kapi, 3. veljače 1922. godine.

Dan fra Didaka Buntića obilježava se 22. veljače kao spomen na spašavanje djece.

(www.jabuka.tv)



7 komentara

  • Kip Oca Hercegovine na Brigu je crven od stida kad vidi onu mladež oko sebe. On im pospašavao didove i naučio ih pisat, a na engleskoj wikipediji piše da je on bošnjak. Nemaju gimnazijalci to vrimena popravit, moraju tiktokarit i pročekirat šta ima na insta – ali naravno isključivo stranice na srpskohrvatskom. Na kome budućnost ostaje nije ni čudo što nam je prošlost draža.

  • Da, uzmite u obzir da između njega i mladeži stojimo mi roditelji..neka je nas stid šta su sve naučili, kako se snaći a ne kako zaslužiti, kako uzmaći a ne kako pomoći, kako iskoristiti položaj za osobnu korist a ne za opće dobro..djeca su prava a nas neka je stid sta uče od nas!

      • I dalje tvrdim, sve polazi iz obitelji, gimnazija je ta koja to treba održavati a ne usađivati..tako i učim djecu svoju…
        Didaku nije škola pomogla da bude dobra osoba već obitelj koja njeguje takav način življenja…

    • I moju baku, koja nije imala roditelja, je odveo veliki fra. Didak Buntić u Slavoniju i spasio je.
      Pričala je, kad su došli u Slavoniju davali su im tri dana samo vode i malo kruha jer nisu smjeli se najesti.
      A kasnije je bilo svake hrane u izobilju i mogli su i ostati u tim obiteljima i ostao je tko je htio. Pa vifite da su u Slavoniji pretežno hercegovačka prezimena.

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.