Priča sezonske radnice otkriva zbog čega poslodavci ne mogu naći radnike u Hrvatskoj

Stiže sezona pa je jedna od vrućih tema u Hrvatskoj potraga za sezonskim radnicima. Ovo je godine panika još i veća jer je znatan broj radne snage pobjegao ‘trbuhom za kruhom’ u Irsku, Njemačku ili neku drugu zemlju, a čak i po Istri zatvaraju se turističke škole. Poslodavci ne mogu naći radnike, a priča žene iz Novog Vinodolskog možda je jedan od razloga zašto je tome tako.

Deset godina sam radila u jednoj novljanskoj firmi u Poslovnoj zoni Zapad. Dno dna. Firma je otišla u stečaj, a poslodavac koji mi je ostao dužan osam plaća mirno šeće Novim Vinodolskim, priča Novljanka, inače žena hrvatskog dragovoljca koja se u ozbiljnim godinama našla u situaciji da egzistenciju traži radom preko sezone.

Posla nema, nije bilo druge nego potražiti sreću u sezonskom radu. Kao pomoćni kuhar u hotelu.

Svi bi da se radi od 0-24. Radila sam od 7.30 do 14.30, a onda 17.30 do 22 i 22.30 sata. Po 12 sati, za 3.800 kuna. Mjesec dana bez slobodnog dana. Nema stajanja. Kad nema posla u kuhinji, treba ići čistiti, okolo, sobe, toalet…

Radila bi od polovice travnja i formalno do studenog jer bi navukla prekovremene. Nisam znala da me čeka posao sigurno sljedeće godine. Samo smo slušali: ‘Ako nećeš ti, ima tko hoće. Budi sretan, zahvalan.’ Na svu sreću, više ta priča ne prolazi, ovo što rade ljudima je jadno do bola. I neka se dogodilo takvima da ne mogu naći radnike. Ima korektnih poslodavaca, no u manjini su, priča Novom listu Novljanka koja je odlučila krenuti dalje, u restoran.

Primljena sam za pomoćnog kuhara, ali moraš raditi sve. Znate osjećaj kad vas je strah stati. Onesvijestila sam se jednom na poslu. Niti me tko pitao kako sam, najbitnije je bilo da promijenim majicu prije nego što dođem u hitnu, da ne vide logo restorana. A plaća? Minimalac, a dat će se još par stotina kuna. Nema slobodnih dana, ali na papiru sva prava stoje. Kakav je odnos šefa bio prema nama… vjerujem da vlasnik nije ni znao. Dobro je prošao samo onaj tko je dobro ‘lajao’. Nije problem raditi cijeli dan, a da se pošteno plati, da se prema radniku odnose kao prema čovjeku.

‘Nakon terora koji sam prošla…’

Situacija je takva da moram raditi, moram živjeti od nečeg. Ne možeš dignuti kredit, nema minusa, nema godišnjeg. Naprave ugovor na pet i pol mjeseci, da ne možeš godišnji dobiti, opisuje sezonske torturu Novljanka.

Sreću je na kraju našla u restoranu u Klenovici, što je dokaz da nisu kod nas svi poslodavci isti.

Sad radim kod čovjeka koji je sasvim drugačiji od svih s kojima sam imala posla. Ako treba, do sutra navečer ću raditi. Poštuje me se kao čovjeka i radnika. Kaže mi gazda: ‘Sjedi, odmori, nemoj se ustručavati ništa pitati, ne dao Bog da budeš gladna’. Kad smo pričali o poslu, rekla sam mu da nemam prijevoz. Samo je rekao: ‘To je moja briga’. I tako funkcionira. I to je dokaz da postoje korektni poslodavci. Iznad svega fer i korektan odnos. Nakon terora koji sam prošla… Ne mogu vam opisati što mi to znači, zaključuje Novljanka

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: