Priča kockara iz Mostara: “Trebao sam se ženiti, digao kredit, ali sam prokockao sav novac, zaručnica me ostavila”

Imam 30 godina, kockam se od svoje 14. godine i nisam stao do 3. mjeseca ove godine kad sam počeo dolaziti ovdje kod prof. Marka…, počinje priču jedan od članova Kluba liječenih ovisnika o kockanju (KLOK) koji od 2010. godine u Mostaru vodi prof. Marko Romić, specijalist traumatske psihologije u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar.

Klub se sastaje jednom tjedno i na sastanke dolazi između 20 i 30 članova u pratnji članova porodice – roditelja, supruga, sestara…

Prisustvujemo jednom od sastanaka. Izabiraju se voditelj sastanka i zapisničar i sastanak počinje. Prvi govori otac jednog od članova. Ukoliko član nije u mogućnosti da dođe iz opravdanih razloga, može doći i neko ko je obično u pratnji, piše Akaz.ba.

Počeo je raditi, ima posla, veliki je napredak napravio, ne može to preko noći.Ovo društvo je tako napravljeno i koncipirano da uhvati što više ljudi u zamku. Na svakom mjestu je kockarnica, kladionica, da ovaj narod još većom sirotinjom naprave. Ovo ovdje je jedno od rijetkih mjesta gdje ljudi mogu doći i dobiti pomoć, priča.

Ne brojim dane, mjesece, preporođen sam ovdje, novi sam čovjek. Nemam više problema s kockom, radim, nema se ni vremena za to. Imam kladionicu na 100 metara, ne obraćam pažnju, riješio sam, nema toga više. Žena inače dolazi sa mnom, danas nije mogla, kod nje su papiri i kartice još. Ovaj klub mi je snaga i pomoć, priča je drugog člana kluba.

Jedan od članova kluba došao je u pratnji oca i majke koji ga podržavaju u borbi protiv ove ovisnosti.

Zadovoljan sam za sada. Stvaram si obaveze, radim od 7 do 15, poslije posla uzmem trstinu pa odem u ribu, ili odem u lov, samo da sam van grada, daleko od kockarnica i kladionica.

Jako je dobro da su tu tvoji roditelji kao podrška, jer sami iz ovoga ne možete. Najvažnije je dolaziti, bez obzira što vam se može u trenucima činiti da sve ide sporo, ubacuje se prof. Marko.

Vidimo da se promijenio, na vrijeme legne, nema problema…, govori otac.

Sad, koliko će to trajati…, ubacuje se u razgovor zabrinuta majka dodajući kako ga niko nije odbacio i kako osim njih uz sebe ima još onih koji ga podržavaju.

Trajat će to i ići će na bolje. Sada ima i nas, ima grupu kao potporu. Ljudi koji imaju problem često pokušavaju sami da se izvuku, misle da mogu, ali teško bez stručne pomoći i pomoći grupe i bližnjih. Kroz naš klub su prošli mnogi, neki kockali i po 20 godina, ne kockaju već po 7-8 godina…, govori im prof. Marko.

Sljedeći član u KLOK dolazi od 10. mjeseca prošle godine kada su propali njegovi planovi za ženidbu.

Kockanje u BiH: Većina tinejdžera iskusila kockanje, a pomoć traže ljudi u kasnim tridesetima

Dobro sam zarađivao, imao para nisam znao šta ću s njima, i počeo sam s kockanjem. Par puta sam sebi pokušavao pomoći, bio po mjesec-dva bez kladionice, ali nisam uspio. Trebao sam se ženiti, digao kredit, ali sam prokockao sve pare, zaručnica me ostavila. Kad sam odlučio da se trebam liječiti, prvo sam prokockao sve para što mi je ostalo, pa sam onda rekao majci.

Ona mi je i ranije govorila za klub, dolazio je jedan naš rođak, ali ja nisam htio, jer ako ću dolaziti na silu onda nema uspijeha, to treba biti jaka odluka. Sada sam devet mjeseci bez kocke, ovaj klub mi je jako puno pomogao, ispričao je, a jedna od prisutnih supruga koja je došla s novim članom je kazala kako ju je razočarala odluka zaručnice da ode.

Imamo u klubu i djevojaka koje su tu kao potpora, na jesen ćemo imati i jednu svadbu..., kaže prof. Marko.

Kod patološkog kockanja nije toliko bitno koliko je prokockano, već pitanje povjerenja. Ne samo da prokocka plaću, već se i zaduži u kreditnoj ili kod kamatara, pa se problem onda produbljuje, a sve to drži za sebe skrivajući dobro smišljenim lažima. U njegovoj glavi su svi loši, svi su zločesti, samo je on ispravan, pojašnjava prof. Marko.

Jedan od članova kao potporu ima pet sestara i svaka od njih je po jednom s njim na sastanku grupe.

Ovdje sam pet mjeseci i puno mi je bolje. Kockao sam 2-3 godine stalno, kad god sam imao para išao sam kockati, kad dobijem uvijek bih htio više, nikad mi nije bilo dosta. Izmišljao sam, lagao, i prolazilo mi je dok jednom nisam tri mjeseca zaredom donio platu, onda su skontali… Najgore što nisam bio miran nikako, stalno sam bio nervozan i u grču, govori, a u razgovor se uključuje njegova sestra:

Primijetili smo da ima problem, ‘hvatali ga’ u intervalima, uvijek je bilo ‘neće više, nema šanse’, ali smo brzo shvatili da je sve otišlo predaleko, stavili ga u auto, prvo obišli sve komune pa onda došli u ovaj Klub. Uspio je otplatiti sve dugove, i dalje ga motrimo, još mu ne damo da raspolaže novcem i to će još počekati, ali ide nabolje, govori sestra jednog od članova KLOK-a, te odgovara na konstataciju supruge novog člana:

Meni su žene i cure koje ostanu s njima heroine. Kad žena koja je stub obitelji ostane s njim, to je čudo, jer ona ga najbolje može čupati i vaditi. Mi smo sestre i on je naš brat šta god da se desi, ali zaista se iskreno divim suprugama koje ostanu, jer ja ne znam da li bih bila spremna prolaziti kroz sve ovo.

Alarmantna situacija: Kockara sve više, a nema im tko pomoći

Člana s početka ovog teksta koji je kockao od svoje 14. godine supruga je bila napustila u drugom mjesecu ove godine kada je spakovala sebe i djecu i otišla kod roditelja. Uslov da se vrati bio je njegov dolazak u Klub.

Od prvog dana znala sam da kocka, možda on misli da nisam, a poslije sam mu govorila da se mora liječiti dok sve nije otišlo predaleko. Puno nam je pomogao Klub, prof. Marko i svi koji ovdje dolaze. Nakon svakog sastanka kad izađeš kroz ova vrata mnogo si lakši. Mislim da je on kroz ovaj klub sazrio, shvatio da to više ne želi raditi, govori supruga.

Nisam nikada kockao s 10-15 maraka, već kad dobijem plaću, kad imam para kod sebe. Svašta se izdešavalo, i onda me u drugom mjesecu ove godine ostavila i odvela djecu, nazvala me i rekla da idem u klub. Trebalo mi je nekih sedam dana da se sredim sam sa sobom, i onda sam odlučio, došao, tu sam pola godine i osjećam se dobro. Nemam neku želju da se ponovo kockam, samo mi kroz glavu prođu ona četiri dana bez njih, onaj osjećaj kad ostaneš sam, pred očima razočarana slika žene, punca, i onaj osjećaj kad nekoga razočaraš. Ne smijem odustati kako zbog sebe tako i zbog onih koji su tu uz mene, ako opet ‘padnem’ onda sam ‘bogin’, odoše…, priča, a podržava ga nešto stariji član Kluba koji kaže kako bi volio da je tu ostao prije šest godina kada je prvi put dolazio:

Sada bih vjerojatno bio u mirovini, ali tada nisam uspio, došao sam u klub i odustao, rekao sam sebi da želim ali nije išlo, vraćao sam se na staro. Došao sam ponovo u Klub s čvrstom odlukom, a kad dođeš osjećaš se bolje, izbaciš šta imaš reći, daš savjete drugima, kaže, dodajući kako je prošao kroz svašta, ali da mu je drago da bar nije došlo do većih dugova i kamatara:

Žena se dvoumila, hoće ići-neće, ostala je. Borili smo se. Godina i devet mjeseci sam tu. Prezadovoljan sam i šteta što prvi put nisam ostao. Kad prođem kroz sve i budem spreman da nastavim dalje, nadam se da ću ponekad doći u klub i podijeliti svoja iskustva s onima kojima će moći pomoći.

Tvoja i priča svakog od vas vrijedi više od moje priče, ja znam teoriju, vi ste kroz sve to prošli. Večeras su nam tu novi članovi, brat sa sestrom i dva bračna para. Pravilo je da prvi sastanak ne moraju ništa govoriti, ali ako žele mogu, govori prof. Marko.

Jedan od novih članova koji je na sastanak došao sa suprugom kaže kako ga niko nije tjerao da dođe te kako je shvatio da mu je potrebna stručna pomoć:

Supruga je i prije braka znala da imam problem s kockom, bila je uz mene. Nisam kockao neko vrijeme nakon svadbe, a onda sam ‘posrnuo’ nakon četiri mjeseca, onda sam uspio sačuvati se nekih sedam mjeseci poslije čega sam prokockao neke pare, pa posudio, pa prokockao Pazar….

S jednim od članova došla je sestra koja kaže kako joj je teško palo kad je shvatila da bratu treba pomoć, ali kako vjeruje da je sada na pravom mjestu:

Pogledala sam mu listing kartice, počinjao je s malim ciframa ali je to postajalo sve veće, po četiri puta u tijeku dana se vraćao na bankomat. Drago mi je da postoji ova grupa i neko kao što je prof. Marko, govori kroz plač, a podršku joj pruža sestra jednog od članova s dužim stažom:

Samo trebate dolaziti, termin po termin, dan po dan, samo ustrajte i biće bolje, sigurno!.

U BiH 35-40 tisuća patoloških kockara

Prof. Marko nove članove upoznaje s nekim od pravila i daje važne informacije i upute:

Svaki put imamo jednog člana koji vodi sastanak, drugi je zapisničar. Imamo i predsjednika kluba kojeg izabiraju drugi članovi, tako da sam ja tu neko ko moderira i vodi radionice. Ovisnost o kocki je recidivirajuća, i toga će vjerovatno biti. Sad kad ste unutar kluba dužni ste da prijavite recidiv bilo da ste uložili marku ili više. Ne radi se o tome jeste li prokockali pet feninga ili 500 maraka, već da li ste slagali majku, ženu, sestru, rođaka…

Imali smo člana koji je nakon više od godine napravio recidiv, dugo je to krio, i završio u komuni. Pravilo kluba je da ako imate recidiv da ga prijavite, a ako vidite nekoga iz kluba da je otišao u kockarnicu ili kladionicu dužni ste to reći. Niste mu prijatelj ako ga u tome štitite, nije ti prijatelj onaj koji okrene glavu i pušta te da toneš, govori im prof. Marko. Dodajući kako je proces odvikavanja od kocke nešto za šta treba puno strpljenja i vremena:

Nitko vas neće izliječiti za tri dana. Liječenje od kocke je dugotrajan proces, i vi ste oni koji će pomoći sebi, ali i pružiti ruku spasa drugima, oni koji će za koju godinu reći novim članovima: ‘Bio sam kao i ti, sada ne kockam već dvije godine’. Kada smo počeli prije osam godina, uglavnom su dolazili ljudi mojih godina, sada vidim da ima sve više mladih kojima nije problem tražiti pomoć, govori prof. Marko na kraju sastanka.

Kaže kako prema nekim procjenama samo u Mostaru ima oko 1200 patoloških kockara, a u KLOK-u ih se liječi tek 20-30.

I ovi koji dolaze nisu svi iz Mostara, u okolne četiri općine je najmanje njih 3500 kojima bi sigurno trebala pomoć, a centri za mentalno zdravlje trenutno nemaju taj kapacitet niti dovoljno osoblja i same podrške za takve aktivnosti, pojašnjava prof. Marko dodajući kako je klub pokrenuo na volonterskoj osnovi.

Dolaze nam članovi iz Tomislavgrada, Širokog Brijega, Posušja, Stoca, Sarajeva…, a imamo čak i bračni par koji redovno dolazi iz Crne Gore. Pošto je iz Sarajeva bio veći dio članova, oni su inicirali da se u tamošnjem Zavodu za bolesti ovisnosti oformi grupa koja je formirana prije nekih godinu dana i koja sada djeluje. To je ohrabrujuće, ali s obzirom na potrebe samo u Sarajevu bi trebalo biti 10-15 takvih grupa, tvrdi prof. Marko.

Ovo je društvo bolesno u raznim aspektima samog funkcioniranja, tako da i ovakve pojave najčešće prolaze neopaženo dok roditelji ne vide da je sin ‘zavalio’ 150.000 maraka ili stan, ili da mu pet godina šalju pare za studiranje u Mostaru a on nije maknuo dalje od prve godine“, priča prof. Marko pojašnjavajući kako je patološko kockanje od 2013. godine kvalificirano kao bolest ovisnosti, a do tada je bila klasificirana kao poremećaj kontrole impulsa. Po Međunarodnoj kvalifikaciji mentalnih bolesti ima 10 kriterija po kojima se određuje stepen ovisnosti među kojima su na primjer ako osoba u periodu od godinu ima potrebu za sve većim ulaganjem da bi postigao zadovoljstvo, ako laže, ako je ugrozio prijateljsku, bračnu ili poslovnu vezu, ako je u potrebi da se vraća da bi se ‘izvadio’…, i u ako ‘zadovolji 4 od 10 to je blaži oblik, od 5 do 7 umjereni i iznad 7 teži oblik ovisnosti.

Razgovor s prof. Markom pred početak sastanka nerijetko prekida mobitel.

Oni koji ne mogu doći dužni su javiti na vrijeme. Pitanje povjerenja je jedno od najvažnijih, budući da je laž najčešći alat patološkog kockara, u tome su jako kreativni i kad dođu da se liječe laž je prva na udaru. Recidiv je naravno moguć, a najčešće ga ne prijave odmah, čekaju najmanje sedmicu. Od početka godine smo imali četiri recidiva, dvoje su odmah priznali, dvoje su čekali tjedan dana, pojašnjava prof. Marko potcrtavajući kako je najvažnije da onaj ko ima problem to shvati, i da ima podršku jer se sam teško može izboriti:

Ovdje sam jednom tjedno proteklih osam godina, i grupa je mnogima pomogla i pomaže. Imamo i Facebook stranicu KLOK-a putem koje nam se svako može obratiti za pomoć. Borimo se protiv stigme, i ljudi postaju slobodniji da nam se obrate. Uglavnom dolaze na nagovor najbližih, ali je jako bitno da konačnu odluku sami donesu.Idemo ‘sistemom malih koraka’, i to je način, ovdje treba jako puno strpljenja, osvješćivanje društva o važnosti borbe protiv ovog problema i mnogo više podrške nego je trenutno imamo. Sastanke ne održavamo u CMZ jer mislim da će ljudi radije doći u manje formalan prostor, ali definitivno bi nam dobro došle bolje prostorije, zaključuje prof. Marko Romić, specijalist traumatske psihologije koji uz rad u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar shvatajući važnost mentalnog zdravlja i rada u zajednici nesebično svoje vrijeme i trud ulaže u rad s Klubom ovisnika o kockanju (KLOK).

Centru  za mentalno zdravlje DZ Mostar nakon uspješno okončanog procesa 2015. je dodijeljena bezuvjetna akreditacija sa 94 posto ispunjenih akreditacijskih  standarda Agencije za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u FBiH (AKAZ). U sklopu CMZ-a je oformljena korisnička udruga „In spe“ čiji je cilj zaštita i unaprjeđenje mentalnog zdravlja osoba s iskustvom psihičkih poteškoća i borba protiv stigme i diskriminacije.

(www.jabuka.tv)

24 komentara

Komentiraj: