“Ovisnik mora proći kroz simboličku smrt da bi uskrsnuo kao zdravo biće”, rekao je dr. sc. Mario Brajuha za portal Jabuka.tv govoreći o istinama koje na našim prostorima uporno prešućujemo: o iluziji “kontroliranog pijenja”, težini obiteljskih tajni i trenutku kada pomoć prestaje biti izraz ljubavi, a postaje prepreka oporavku.
Nakon osobnog iskustva alkoholizma, 45 godina trijeznosti i doktorata na sveučilištu u New Yorku, Brajuha podvlači: na našim se prostorima pije i kad se rađa i kad se umire. Alkohol je ovdje dio folklora, “lijek za živce” i neizostavan dio društvenog tkiva.
No, gdje točno prestaje običaj, a počinje bolest iz koje se rijetki vraćaju bez stručne pomoći?
Dr. sc. Mario Brajuha nije samo stručnjak s prestižnom njujorškom licencom; on je čovjek koji ovisnost poznaje iznutra. Svoj je put prema trijeznosti započeo kao devetnaestogodišnjak na ulicama New Yorka, a danas, s više od četiri desetljeća iskustva u pomaganju drugima, nudi posve drukčiji uvid u proces ozdravljenja.
U otvorenom razgovoru Brajuha objašnjava zašto je “čvrsta volja” najveća zabluda, kako alkoholizam tiho oblikuje živote djece i zašto je najteža, ali i najvažnija zadaća obitelji – dopustiti ovisniku da se suoči s punom odgovornošću za svoje postupke.
Nevidljiva granica: kada čašica za opuštanje postaje bolest?
Doktore Brajuha, na našim je prostorima alkohol dio kulture. Gdje točno prestaje običaj, a počinje bolest? Može li netko biti alkoholičar, a da okolina to uopće ne primjećuje?
U vašem se pitanju krije i dio odgovora. Koristimo alkohol da bismo se osjećali “malo ljepše”, da ublažimo tugu ili smanjimo anksioznost. Kako je rekao Carl Jung, onog trenutka kada koristimo bilo što izvan nas da bismo se osjećali bolje – to postaje potencijalna ovisnost.
Problem je što mnogi naši ljudi imaju genetsku predispoziciju da “mogu popiti”. Njihov sustav to godinama metabolizira bez poteškoća, što im daje lažni osjećaj kontrole. Međutim, tolerancija raste. S vremenom trebaju sve veće količine za isti osjećaj euforije, dok ne prijeđu onu nevidljivu crtu nakon koje nema povratka.
Funkcionalni alkoholičar “funkcionira”, ide kroz život kao kroz ulogu, ali uvijek ostavlja tragove. Kad osoba počne prikrivati, kontrolirati ili izbjegavati situacije u kojima je ranjiva bez pića, problem je već tu. Najgore je što je ovisnik obično posljednja osoba koja priznaje istinu. Pogledajte na kraju teksta pitanja koja se postavljaju potencijalnim ovisnicima.
Obiteljska tajna: djeca kao “čistači nereda”
Kažete da je alkoholizam obiteljska bolest. Što se događa s djecom koja odrastaju uz roditelje koji “malo više piju”?
Čovjek ima nevjerojatnu sposobnost prilagodbe čak i na najsurovije okolnosti. No, u obitelji ovisnika ta prilagodba nije preživljavanje, to je polagano umiranje duha. Partneri alkoholičara često upadaju u zamku krivnje i misle da će on prestati piti ako oni postanu bolji ili drukčiji. Kada to ne uspije, kreće pakao, ucjene, vrištanje i bjesomučno iscrpljivanje vlastite duše. Na kraju partneri počinju pokazivati iste simptome kao i ovisnik te tonu u potpunu bespomoćnost i beznađe.
Obitelj bi trebala biti radionica ljubavi.
A djeca? Djeca se skrivaju. Ona se doslovno i metaforički motaju u klupko, traumatizirana agresijom i vječnim svađama. Svaka takva obitelj ima svoje strogo čuvane tajne, a istina je surova, mi smo bolesni točno onoliko koliko su duboke naše tajne.
Obitelj bi trebala biti radionica ljubavi, ali u ovim slučajevima ona postaje mjesto gdje djeca uče pogrešne obrasce za cijeli život. Većina djece alkoholičara u svijet ulazi kao oštećena roba, nespremni, bez potpore i s dubokim ožiljcima. Ako se krug ne prekine, oni ostaju žrtve do kraja svojih života, kaže dr.sc Brajuha za portal Jabuka.tv.
Foto: Freepik
Zabluda o “čvrstoj volji”
Mnogi vjeruju da je za prestanak pijenja potrebna samo čvrsta volja. Zašto je to najveća zabluda i zašto se ljudi toliko boje potražiti stručnu pomoć?
Zato što su termini poput “snage volje” ili “umjerenosti” suprotni onome što ovisniku treba. Društvo, pa i sam ovisnik, teško prihvaćaju činjenicu da je on pred alkoholom – bespomoćan. Tek kada se to prizna i prihvati, liječenje može početi. Uz to, na Balkanu i dalje vlada golema stigma. Ljudi se boje etikete “duševnog bolesnika” više nego same bolesti koja ih ubija. Boje se da će to imati negativne posljedice za njihovu karijeru, na njihovom poslu i u drugim dijelovima društva.
Pouka iz New Yorka: od ulice do doktorata
Školovali ste se i radili u New Yorku. Što ste tamo naučili o ljudskoj psihi i ovisnosti što mi ovdje još uvijek ne razumijemo? Postoji li razlika u boli?
Najveći dio moje edukacije počeo je na ulicama New Yorka. Kao devetnaestogodišnji mladić imao sam ozbiljan problem s alkoholom. Uz pomoć dobrih ljudi, uključujući Anonimne alkoholičare, ja sam se otrijeznio i danas sam preko 45 godina trijezan. Ti isti ljudi pomogli su mi da upišem fakultet na State University of New York, gdje sam na kraju i doktorirao. Poznavanje struke je nužno, ali ja dolazim s golemim iskustvom iz prve ruke.
Pitate me ima li razlike u boli između Amerike i Balkana. Danas stigma prema ovisnosti tamo nije niti blizu onome što čujem i vidim kod nas. Na Balkanu se ovisnici plaše ići u ustanove, a za to imaju i puno ozbiljnih razloga. U Americi su anonimnost i povjerljivost svetinja i puno su više zaštićene. Ovdje se članovi Klubova liječenih alkoholičara slikaju i to javno objavljuju. Kod nas, iako su ti klubovi nekada bili brojniji i uspješniji, društveni se kontekst promijenio. Stare strukture pružaju otpor promjenama, a ovisnik ostaje zarobljen između straha od osude i sustava koji mu ne jamči diskreciju.
Paradoks ljubavi: zašto spašavanje ovisnika zapravo odgađa njegov oporavak?
Što učiniti u onom najtežem trenutku – kada vidimo da nam se bližnji raspada, a on uporno tvrdi da mu nije ništa? Kako razgovarati s osobom koja poriče problem, a da je ne gurnemo još dublje?
Raspad je često nužan korak za svakog ovisnika. Sjetite se priče o gusjenici i leptiru: da bi se leptir razvio, gusjenica se doslovno mora raspasti u kašu. Poanta je u tome da, ako stalno štitimo ovisnika od posljedica njegovih postupaka, mi mu zapravo oduzimamo priliku da se brže oporavi.
Što više pokušavamo ublažiti njegove “padove”, to više odugovlačimo njegov napredak. Možda zvuči teško, ali ovisnik mora proći kroz svoju “simboličku smrt” kako bi mogao uskrsnuti kao novo i zdravo ljudsko biće. Svako miješanje u taj prirodni proces suočavanja s dnom, ma koliko bilo iz ljubavi, zapravo samo produžuje njegovu patnju.
Foto: Freepik
Jedna čaša je uvijek “početak kraja”
Može li se liječeni ovisnik ikada vratiti “kontroliranom pijenju” ili je jedna čaša uvijek početak kraja? Što se događa u mozgu nakon što ostavimo piće?
Odgovor je kategoričko NE. Ako ne popijete prvu čašu, nikada se nećete napiti. Jedna čaša je previše, a stotinu ih nije dovoljno. Alkoholizam je u remisiji, poput karcinoma, ali nikada nije potpuno “izliječen”. Ovisniku treba puno vremena da mu se vrati zdrav razum; njegov mozak je u početku poput loše gradske četvrti u koju nije preporučljivo ići sam.
Alkoholizam nikada nije potpuno “izliječen”.
Službena psihijatrija smatra da je ovisnik u stanju remisije tek nakon godinu dana potpune apstinencije.
Život nakon čaše: zašto se ovisnik ne smije pouzdati u vlastiti razum?
Što se događa u tijelu i mozgu nakon što “ostavimo čašu”? Koliko vremena mora proći da bi se osoba doista mogla nazvati “izliječenom”?
Alkoholizam je trajno, nekontrolirano i sveprisutno stanje. To znači da je ono doživotno, da ga ovisnik ne može kontrolirati i da utječe na baš svako područje ljudskoga života. Nakon duge konzumacije, tijelo proživljava pakao: od delirium tremensa i podrhtavanja cijelog tijela do aritmija srca. Javlja se kompulzivna, fizička i mentalna žudnja koja je nevjerojatno jaka. Budući da je alkohol zapravo šećer, u tim prvim trenucima ovisniku je čak preporučljivo da ima čokoladicu pri ruci kako bi zavarao tu krizu.
No, ovisniku treba puno više vremena da mu se vrati zdrav razum. Njegov mozak je u tom razdoblju kao loša gradska četvrt i nipošto nije preporučljivo da on tamo ide sam. Potrebna je podrška, jer se ovisnik u tim labirintima vlastitog uma lako izgubi.
Genetski kod ili naučena bol: jesu li djeca osuđena na istu sudbinu?
Je li ovisnost zapisana u genima ili se ona “uči” kod kuće? Ako je u obitelji bilo alkoholizma, jesu li djeca unaprijed osuđena na istu sudbinu?
Geni igraju potrebnu, ali ne i nužnu ulogu. Oni mogu pomoći ovisniku da metabolizira veće količine alkohola, ali okoliš je taj koji presuđuje. Konzumacija supstanci je nešto što učimo — ne samo kod kuće, nego još više od društva koje nas okružuje. Djeca nisu unaprijed osuđena, ali odrastaju u svijetu koji im alkohol nudi kao rješenje, a geni im samo daju “kapacitet” da u tu provaliju padnu dublje.
Foto: Freepik
Pobjeda bez prečaca: zašto je podrška obitelji često opasna?
Što doista pobjeđuje ovisnost: podrška obitelji ili vlastita odluka? Može li podrška postati “medvjeđa usluga”?
Pobjeda zahtijeva kompletnu transformaciju ličnosti. Da bi ovisnik imao ikakve koristi od psihoterapije, on mora biti u stanju potpune apstinencije. Moj rad je u suštini priprema ovisnika da dođe do vrata Anonimnih alkoholičara ili Klubova liječenih alkoholičara. Bez njihove trajne potpore i redovitih sastanaka, šanse za uspjeh drastično padaju. Bez te zajednice, samo je pitanje vremena kada će se ovisnik vratiti u propast.
Podrška obitelji je poželjna, ali samo ako članovi obitelji razumiju tri stvari:
- niste prouzrokovali bolest alkoholizma,
- ne možete je kontrolirati
- i ne možete je izliječiti.
Ako to ne shvatite, ne radite samo štetu ovisniku, nego još veću štetu samima sebi.
Poruka za kraj: ljubite li sebe ili samo igrate ulogu spasioca?
Što biste poručili obiteljima koje su na rubu snaga, a što onoj osobi koja ovaj tekst možda čita s čašom u ruci?
Negdje je napisano: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Ali ako ne poštujete sebe, kako možete na zdrav način ljubiti drugoga? Kada dobijem poziv od majke koja traži pomoć za svoje “dijete” od pedeset godina, to je potvrda da je ona u misiji spašavanja drugih kako ne bi morala brinuti o sebi.
Članovi obitelji moraju potražiti pomoć za sebe, recimo u grupama poput Al-Anona, kako bi prihvatili da nemaju nikakve moći nad ovisnikom.
Ovisnika moramo otpustiti s ljubavlju.
A poruka za onoga tko ovaj tekst čita s čašom u ruci? Put oporavka nije kazna, to je put povratka sebi. Ne idite njime sami.
Za osobu koja se prepoznaje, Brajuha na kraj stavlja ogledalo u obliku pitanja za potencijalnog ovisnika.
Samoprocjena: 12 pitanja dr.sc. Brajuhe
- Jeste li ikada odlučili prestati piti na tjedan dana, ali izdržali samo par dana?
- Želite li da vam ljudi prestanu govoriti što da radite s pićem?
- Jeste li mijenjali vrstu pića nadajući se da se nećete napiti?
- Jeste li morali popiti piće ujutro tijekom prošle godine?
- Zavidite li ljudima koji piju bez upadanja u nevolje?
- Jeste li imali problema povezanih s alkoholom u zadnjih godinu dana?
- Uzrokuje li vaše pijenje probleme kod kuće?
- Pokušavate li dobiti “dodatna” pića na zabavama?
- Govorite li si da možete prestati kad god želite, a ipak se napijete?
- Jeste li izostali s posla ili fakulteta zbog pijenja?
- Imate li gubitke svijesti ili rupe u pamćenju?
- Jeste li ikada osjetili da bi vam život bio bolji da ne pijete?
Ako osoba odgovori “da” četiri ili više puta, dr.sc.Brajuha kaže da vjerojatno ima problema s alkoholom.
Imate li osjećaj da je alkohol preuzeo kontrolu nad vašim životom ili životom vaše obitelji? Dr. sc. Mario Brajuha nudi besplatnu inicijalnu konzultaciju. Rezervirajte svoj termin i učinite prvi korak prema tranziciji.
Kliknite OVDJE i zakažite besplatnu inicijalnu konzultaciju
(www.jabuka.tv | Foto: Ilustracija/Freepik)
Što je ovo nema komentara? Svi katolkinje/katolici i svi trijezni.
Korizma je 🤣🤣
Nezgodno je svog gledati u losem stanju i drustvu. Tko je sve dozvolio da „boca“ bude uvjet rezervacije, tko je dozvolio kafancure, kladionice, narkotike, sve je to dio plana da se unisti mozak omladini jer samo tako moze se manipulirati…Jucer mi objava na mob kao registriraj se u jednu (da je ne reklamiram) kladionicu i osvoji dobitak pa onda imas neki tjedni i tako dok se ne navuces
Mislim da je alkoholizam u porastu odlican i poucan clanak , alkohol razara sve …cuvajte se
Koliko se u nas pije to je strašno,i muško i žensko
Ne pije se kod nas, kod nas se loče
Kod nas krme loče a insan pije
Ovo je živa istina. Ništa neće naučiti dok sami ne dotaknuti dno. Koliko god mislili da pomažemo zapravo samo činimo gore. Al nije obitelji ovo jednostavno..
Kod nas je alkohol normaliziran, i tek kad osoba zaglibi duboko, onda krenu ismijavanja i ruganja iza ledja. Ja najviše zamjeram alkoholičarima koji imaju djecu, da im nikada ne padne napamet da pomognu sebi da bi im djeci bilo bolje, bar danas u 21 stoljeću postoje resursi i informacije. Ali problem je što oni sebi ne žele priznati da su alkoholičari.
Za 7:31 pricas o resursima i mogućnostima ljecenja, a sigurno prvi ne bi htio imat posla s “pijančinom” niti bi htio da ti kćerka ima posla sa nekim ko je iz “takve obitelji” i slično.
Alkoholizam je bolest i društvo treba prestati prozivati pojedinca i stigmatizirati ga. Barem to. Jer u pomoć naših predobrih katolika se niko ne može pouzdat kad je teško. Ni najuža rodbina a kamoli neko drugi.
Ne bi htjela da itko moj ima posla s ovisnikom, jer sam dijete ovisnika alkoholičara i znam što to znači. Ja prva sam rekla – nikad više u životu. Ali kad sam rekla “resursi i informacije” mislila sam da sam ovisnik potraži pomoć, bar danas imaš i psihologa i psihijatara i sl. Možeš na internetu se informirati. Ali pojedincima ne vrijedi, oni liječe svoju psihu na način da se napiju, i sramote i sebe i svoju djecu, a društvo ih nagovara da piju pa im se smiju iza ledja kad se napiju. Milijun i jedan primjer.
znaju oni da su alkoholičari,ali odvikavanje zahtjeva svjesnost i trud!?
Alkoholičar teški i neće da prizna, a svaki dan kao ide na misu. Koji licemjeri….
Lijeci se…to ti je jedino ispravno
Svaki put ka stvarnom iscjeljenju je samo-iniciran, definitivno kad bi pustili ljude da pronađu sami svoj put nazad u zdravlje – puno bi brže ozdravili.
Svaki put ka zdravlju i cijelovitosti je samo-iniciran. Inace ako neko izvan nas ‘pokušava nama pomoć’ – i ako iscjeljenje nije bila naša istinska želja, onda abstinencija ne izdrzi dugo, i ovisnik je samo prebacio ovisnost o jednoj substanci na osobu, dogmu ilitiga neku drugu substancu. Ovisnost se ne liječi drugom ovisnošću. A s druge strane, ovisnost je šarolika i u danasnjem svijetu malo ko da nije o nečemu ovisan (društvene mreže, shopping, adrenalin, stres…). Nije ovo bolest ‘ovakvog’ ili ‘onakvog’, ovo je naš ljudski kolektivni problem kojeg možemo početi rješavati tako šo pogledamo sebe prvo u ogledalo. Ko je bez grijeha nek baci kamen prvi…
draga Ana, ne govori se da smo mi bolji ili pak da sudimo onoga tko je ovisan i to ne trebamo , jer svatko od nas ima suca u sebi, nego govorimo kako je alkoholizam i druge ovisnosti teške za one koji su bliže ovisniku, i one koji su u podređenom položaju, žena, djeca…..jer ovo tko je bez grijeha nije opravdanje da netko rastura nedužne!?