„Sloboda se ne prodaje za svo zlato“ kazuje jedna mudra izreka. Mnogo je onih koji su težili slobodi, sanjali su njenu ljepotu, ali nikada je nisu osjetili, vidjeli i doživjeli. Veliki broj je i onih koji su većinu svoga života proveli u mraku totalitarnog režima, onih kojima je bio uskraćen i onaj totalitarni oblik slobode. Umjesto njega osjetili su još jedan gori stadij, onaj zatvorenički.
Nakon što je bilo evidentno da se komunistički režim na prostoru bivše Jugoslavije urušava kao kula od karata, hrvatski narod osjetio je sudbonosnu priliku da ostvari svoj tisućljetni san, san o slobodi i samostalnosti. Naravno, tomu se težilo i prije, ali se početkom devedesetih godina 20. stoljeća u zraku osjetio nacionalni naboj koji je, kao nikad prije, okupio široke mase ljudi koji su željeli živjeti u slobodnom i demokratskom društvu koje bi mogli nazivati svojim.
Dok se danas od strane pojedinih revizionista povijesti među sudbonosnim datumima koji su nagovješćivali i označavali početak krvavog agresorskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu vješto zaobilaze neki datumi koji pokazuju pravu sliku o Hrvatima u BiH, naš je zadatak da u isto vrijeme te događaje obilježimo na dostojanstven način kako isti ne bi pali u zaborav ili kako te događaje netko ne bi prikazao u krivome svijetlu. Pitamo li se danas, zašto je napad na hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini za sve medije, osim onih koje možemo zvati „hrvatski mediji u BiH“, postao marginalna tema!? Jesmo li i mi tu zakazali, pitanje je koje se postavlja samo od sebe!
Još jedan važan datum u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine svakako je 7. svibanj 1991. godine. U selu Polog, na granici između općina Mostar i Široki Brijeg goloruki narod izišao je pred tenkovsku armadu te je jasno poručio: „Nema prolaza!“ Tri dana stajati pred tada jednom od najjačih vojnih sila u Europi mnogima se čini preopasnim i nepromišljenim potezom. Vjerujem da je i akterima tih događanja kroz glavu prolazilo što bi bilo ako bi JNA odlučila krenuti na nenaoružani narod? Ipak, strahu nije smjelo biti mjesta! Nadvladala ga je hrabrost i prije svega zajedništvo. Narod iz ovoga dijela Hercegovine, tih dana u praksi je pokazao što to znači disati kao jedan. Duh koji je vladao nisu mogli uplašiti ni tenkovi, ni helikopteri, a ni vojnici koji su raspoređivani kako bi stanovništvu poslali jasnu prijeteću poruku.
Iako su tada, a i kasnije, neki tvrdili da je JNA krenula na vojne vježbe, bilo je očito da se već tada, agresorski orijentirana armija spremala za presijecanje Republike Hrvatske što bi dovelo do pada Dalmacije, a samim tim i Hercegovine, u agresorske ruke. Kasniji razvoj događanja, to zorno i dokazuje.
Nakon tri dana Armija je propuštena dalje, ali pognute glave. Tadašnjem vojnom vodstvu već je bilo jasno da se hrvatski narod neće tek tako odreći svoje slobode. Godine koje su slijedile donijele su ne samo borbu za slobodu, već i borbu za opstojnost, koja je uspješno okončana. Nažalost, zbog onog što smo izgubili u miru tu slobodu hrvatski narod u BiH ni dan danas ne uživa do kraja.
Dvadeset i jednu godinu nakon zaustavljanja tenkova JNA u Pologu, trebamo se svi prisjetiti dana ponosa i slave, kada su svi bili kao jedno. Tada smo bili najjači! Neka to bude pouka i za današnje dane. Jedino svi zajedno možemo prema slobodi koja mora biti zajednički cilj svih nas, jer kao što stoji u citatu na početku, sloboda nije na prodaju!
(Vedran Kožul | Pogled.ba)
Vedrane zašto se ne sastane povjerenstvu u kojem si u Gimnaziji, kad sam tražila, zna i ministrica??? Zar je sad veći strah nego kad su bili tenkovi JNA na Pologu. Nezaposlena majka petero djece
hrvatski narode dobro jutro kako smo osjetili opasnost od tenkova 90ti zar nam i sad tribaju tenkovi da se probudimo sad je veca opasnost za hrvate nego onog trenutka koja dolazi iz sarajeva svi zajedno spremni