Pokopan u širokobriješkoj crkvi: Na današnji dan preminuo je fra Rafo Barišić

Na današnji dan, 14. kolovoza 1863. godine u Širokom Brijegu je preminuo fra Rafo Barišić.

Znameniti franjevac, rođen u Oćeviji kod Vareša 24. 6. 1797. godine, blagoslovio je temeljni kamen za širokobriješki samostan i crkvu dana 23. srpnja 1846. godine.

Umro je na Širokom Brijegu 14. 8. 1863. uoči Velike Gospe. Pokopan je u groblju pored širokobriješke crkve, a kasnije je prenesen u širokobriješku crkvu gdje počiva pored fra Didaka Buntića.

Na Brijegu do crkve bilo je staro katoličko groblje (Šamatorij), koje je godine 1860. izmješteno pod Brig u dolac zvan Mekovac.

Fra Rafo Barišić obnašao je službe profesora filozofije i teologije, tajnika Provincije i župnika. Bio je naslovni biskup azotski i apostolski vikar u otomanskoj Bosni, a od 1846. samo u Hercegovini.

Napisao je nekoliko znamenitih djela i rasprava na latinskom i hrvatskom jeziku, piše povodom obljetnice Digitalni arhiv Široki Brijeg, a donose i zanimljiv isječak iz Narodnih novina iz Zagreba, objavljen 14. rujna 1863. godine:

Narodne novine iz Zagreba 14. rujna 1863. pišući o smrti i životu biskupa Barišića su izvijestile (prenosimo dio teksta u izvornom obliku):

Iz jednoga priposlanoga nam iz Hercegovine dopisa javili smo već u kratko našim čitateljem, da je hercegovački revni biskup, starac Barišić umro. Evo sada neupuštajuć se s naše strane u nikakovo dodavanje i razglabanje priobćujemo list, što ga je o njegovoj smèrti pisao ot. Marko Kalamuta, pokojnikov tajnik, u Rim stožerniku Aleksandru Barnabó-u:

Prečastna uzoritosti! Sadèržajem ovoga izpunjivam tužnu zadaću naviestitelja blage smèrti našega ljubljenoga brata Rafe Barišića, biskupa azotinskoga, namiestnika apoštolskoga u Hercegovini, pripetivše se u samostanu od Širokog-briega, dne 13. tekućeg jutrom ob 4. uri medju ljubeznimi rukami svoje bratje.

Još mieseca kolovoza 1860 izvanredna žega mostarska znamenito ga je počela slabiti. Godine 1861. miesecih siečnja i veljače, a zatim lipnja, sèrpnja, kolovoza i rujna pretèrpio je dvie pretežke bolesti. Godine pako 1862. rujna 1. imao je udarac kaplje, koi ga je za ‘uvieke mlitavim učinio.

Ove evo godine 22. lipnja, da izbiegne prekomiernoj mostarskoj žegi, pribiegnuo je k redovnikom u samostan širokobriežki s namierom, kanonički posietiti bar koju obližnju župu, ni samostansku nepropustiv, gdie je nakanio bio sv. krizmu obaviti prigodom svečanosti slavnoga uznešenja Gospina, buduć je otaj naslov miestne cèrkve, koju je pokojnik 21. sèrpnja 1846 blagoslovio i pèrvi sv. temeljni kamen postavio, kamo se iz ciele Hercegovine i obližnjih pokrajinah puk sutiče. Nu česta pohadjanja, njegova života mlohavost i ponovljenje rečenoga, smèrtonosnoga udarca, razpaćaše mu vas, akoprem kriepki, života sastav, i sa ovoga svieta ga na žalost našu dignuše.

Upotrebilo se je sve, i prije i poslie nego je duh svoj sudu Božjemu izručio, štogod se je upotrebiti moglo i moralo polag obrednika i propisa biskupskoga; ter obučen odiećami redovničkimi i biskupskimi, pristojno pokopan je 15. kolovoza u jutru ob 8 satih u groblje nalazeće se uz miestnu cèrkvu, kamo se svetjenici pokapaju.

Pokojnik je 13. kolov. pobožno primio sv. svetotajstva izpoviedi, pričestjenja i posliednjega pomazanja, sa odriešenjem na čas smèrti redovnikom podieljujućim se, i priloženim odriešenjem papinskim. Umirajući je mirno izručivao Božanskoj volji duh svoj, te je tako preminuo sa ovoga svieta na blaženu viekoviečnost.

Gubitak ovoga apoštolskoga muža za sve nas je slučaj udesni, ranivši nas kao munja; jerbo je pokojnik od svih nas, pače i od mnogih raznih inoviernikah kao ljubovni otac ljubljen i počitan bio. S toga je njegova smèrt naležna bieda za sve nas, koji smo neopisivu nuždu imali od njegovih ljubovitih niegah i otčinskih dušebrižničtvah. osobito pako u sadašnjih nemilih okolnostih, stoji u objavi.

Pogledajte fotografije obnove širokobriješke gimnazije 1991. godine

(www.jabuka.tv)