Pismo gimnazijalke: U društvu se često može čuti uzrečica: „Kome je malo, eno mu Njemačka“

Prenosimo pismo gimnazijalke Ivone Kelić iz Livna u potpunosti.

Nažalost – riječ kojom započinjem, u njoj se nalazi tuga i bijes, a evo i zašto. Već duže vrijeme moja zemlja, država u kojoj živim, nekad ponosna Bosna i Hercegovina, stoji pred vratima iza kojih se sve pretvara u prah. Taj prah je sjećanje na nešto što je nekada postojalo i čega više nema, nešto što je propalo i nema više razloga za opstanak.

Posljednjih dana, mjeseci, pa čak i godina Bosna i Hercegovina više nije ona ista, sa krunom na glavi i svi dižu ruke od nje. Prošla je mnogo toga, imala burnu i tešku povijest, ali je ostala u inat svim neprijateljima. Mnogi su svoje živote dali kako bi obranili njezinu čast, a ima li danas takvih koji bi krv svoju dali i prolili tuđu za nju, našu domovinu? Majku Bosnu njena djeca napuštaju, a veće boli od te nema. Zašto propada, zašto ljudi odlaze, …?

Postoje mnoga pitanja, isto tako dajemo i milijun odgovora, ali nitko da se trgne i da spasi ono što se da spasiti. Ono što svi znaju je kriviti jedni druge ili kukati na Boga koji je stvorio sve ovo što danas imamo i da njega nije ne bi bilo ni nas. Upiremo prste i u vrh, u naše političare koji su po svojoj funkciji zaslužni za vođenje i predstavljanje države. Ne želim ih kritizirati, ali isto tako ne mogu ih ni pohvaliti. Međutim, krivi smo svi mi, nas oko tri i pol milijuna ljudi koji živimo tu. Živimo, ali u mislima već planiramo budućnost u inozemstvu. Njemačku mogu nazvati „obećanom zemljom“, samo što tamo ne teku med i mlijeko. Svaki posao iziskuje naporan rad i crnčenje od jutra do sutra. Onda postavimo pitanje, zašto odlazimo u inozemstvo? Mnogi će reći da nemaju gdje da se zaposle, a završili su visoke škole i fakultete. Smiješno je to, da isti ti ljudi odlaze kako bi čistili, prali ili pak radili na danas jako cijenjenoj baušteli, prenosi Relax portal.

Poštujem sve te ljude koji se trude da zarade za vlastiti kruh, ali zar se ne mogu bar malo više potruditi pa sve te godine školovanja iskoristiti i zaposliti se u svojoj struci za koju su se godinama trudili? Uvijek kome god postavili pitanje, za njih ne postoji nikakav drugi odgovor osim nema posla i kraj priče. Ako je već i tako, udružimo se pa zajedničkim snagama donesimo nove ideje i načine kako doći do novih objekata i samim time i novih radnih mjesta. Zvučim kao netko tko ima cijelu pamet ovoga svijeta i tko sam zapravo ja da vam to i govorim. Ja sam običan srednjoškolac i nitko se ne obazire na moja niti mišljenja drugih mladih jer mi ne znamo dovoljno. Ja mislim da je budućnost u našim rukama, mi smo stupovi ove zemlje i da ako mi ne poduzmemo nešto, neće očito nitko.

Ukoliko se nastavi ovakav tempo iseljavanja, a svaki dan se broj povećava i penje se na višeznamenkaste brojeve nitko neće na ovom tlu ostati. Bosna i Hercegovina neće više ni postojati, nestat će sa karte Europe ili će možda netko iskoristiti njene potencijale kad već mi nismo. Kada bi se okrenuli na svjetliju stranu možda bi vidjeli prednosti naše zemlje. Ove godine u školi iz geografije naučila sam mnogo toga što nisam znala o BiH. Upoznala sam se sa njenim jako velikim potencijalima.

Prije svega ima velike predispozicije za razvoj gospodarstva jer obiluje brojnim prirodnim obnovljivim i neobnovljivim izvorima energije. Poljoprivredne površine čine 50% teritorija, ali nisu iskorištene. Rijeke imaju značajan hidroenergetski potencijal od čega je 30-40% iskorišteno. U bogatstvu šumama također imamo prednosti, a šume su ujedno i život. Toliko toga ima, ali nažalost nije iskorišteno niti se pokušava nešto učiniti po pitanju toga. Za primjer ću dati Livanjsko polje koje se nalazi u gradu u kojem ja živim. Najveće krško polje u Europi, trebam li što više i reći. Međutim, sa tom titulom ipak ostaje zapušteno i neiskorišteno.

Samo kada bih se uložilo u taj dio mislim da bi to bio veliki plus u razvoju. Stočarstvo i poljoprivreda također iščezavaju sa ovih prostora, iako je prostor povoljan za uzgoj poljoprivrednih proizvoda i uzdržavanje stoke. Naši preci su se upravo na tim djelatnostima održavali na životu, ne samo da su na taj način sebi osiguravali meso i mlijeko te ostale proizvode nego su i iste te prodavali i na taj način zarađivali. U današnje vrijeme, oslanjamo se na uvozne proizvode i uzgajanje stoke se sve manje prakticira. Livanjski sir je delicija poznata mogu reći i u svijetu jer se može naći i na tržištima drugih zemalja, međutim mlijeka naših krava više neće biti dovoljno i proizvodnja sira će se također smanjiti i možda čak potpuno zaustaviti.

Kada je riječ o novim objektima, ne mogu reći da se ne izgrađuju. Danas je sve više kladionica koje na neki način zatupljuju ljude i uzimaju im novac koji „oni nemaju“, otvara se sve veći broj kafića koji su središte društvenog života mlađe populacije, društvenog života u kojem zapravo nema društvenosti. Dan i noć se mladi skupljaju, komunikacija je minimalna jer smo svi zauzeti tipkanjem na mobitele. Mnogi sjede i čekaju da im roditelji srede kakav fakultet ili posao bez fakulteta jer oni nisu sposobni da sami nešto poduzmu i imaju moćne roditelje koji će sve srediti. To je žalosno bar meni, mnogi ljudi koji se cijeli život trude da postignu i budu netko ostaju nezaposleni upravo radi takvih. Pošto sam i ja dio današnje generacije i krećem se u tom društvu, mogu reći da sve tražimo na gotovo.

Vrijeme provodimo na mobitelima prateći društvene mreže na kojima svakodnevno gledamo svakakve sadržaje i divimo se svjetskim zvijezdama, te zamišljamo sebe na takvim mjestima, pod svjetlima reflektora, sa hrpom novaca, okružene skupim stvarima i nošenjem isti takvih … Sve više ih odlazi na fakultet samo kako bi doživjeli taj dugo očekivani život bez nazora roditelja i trošenjem novca koji oni mukotrpno zarađuju na noćne provode. Naravno, nisu svi na ovoj razini nepoštovanja onog što imaju, još uvijek ima i onih koji ozbiljno pristupaju odgovornosti koja im je dana kao osobi koja već mora naučiti samostalno živjeti i brinuti o sebi.

Ne mogu reći da svi ne teže da odu iz ovog grada jer to je nažalost istina, rijetki su oni koji hoće ovdje ostati. Grad u kojem ja živim je Livno. Mali je to grad, ali i tako mal posjeduje mnogo toga, naravno lijepog. Žao mi je kada čujem da ga zovu „gradom duhova“, ali to su naslovi koji se svakodnevno javljaju u novinama ili na društvenim mrežama. Voljela bih da mogu reći da mu ne odgovara taj naziv, ali istina je takva da ovdje ljudi sve više odlaze i ostaju samo prazne kuće i stanovi. Oni koji ostaju su uglavnom umirovljenici koji ne žele napustiti ovaj grad jer upravo tu žele, na svojoj zemlji dočekati duboku starost. Mlade je teško spriječiti… da odu, odlasci se šire kao epidemija. Seoske škole su gotovo prazne, a ni u gradskim nije bolje stanje. Slika praznih klupa u učionicama je stvarna.

U društvu se često može čuti uzrečica: „Kome je malo,eno mu Njemačka“. Ja ipak mislim će se svi ti koji su otišli, osjetiti nedostajanje nečeg svog i vratiti se tamo gdje i pripadaju. Ljudi se iseljavaju i iz drugih gradova Bosne i Hercegovine, tema koja je svakodnevno prisutna kako među starijom tako i mlađom populacijom. Mladi na sve to gledaju kao odlazak gdje će stvoriti savršeni život i uživati u luksuzu. Na iskustvu mojih prijateljica koje su otišle sa velikim planovima i očekivanjima mogu reći da će većinu dočekati razočarenje. Ne mogu reći da ni ja nisam imala želju da odem i pobjegnem od svega ovoga, ali ipak želim ostati i sudjelovati u vraćanju ugleda našoj zemlji.

Pošto su već proljetni dani pred nama, toplina i sunce su sve više prisutni i tjeraju na izlazak iz kuće u prirodu. Takav jedan dan morala sam iskoristiti na odlazak na poznatu Vujadinovu kulu, s koje se vidi cijeli grad. Na put sam krenula sa dvjema prijateljicama i prošle smo kraj izvora Dumana koji i one najkritičnije ostavlja bez daha. Oni koji ga nisu posjetili, vjerojatno su ga vidjeli na fotografijama i poželjeli da ga obiđu. Kada sam došla do odredišta, sa mjesta na kojem sam stajala vidjela sam cijeli grad, u dužinu i u širinu. Srce mi je snažno lupalo od uzbuđenja. Prvi put kad sam tu bila, ali i svaki sljedeći na mene su ostavili isti dojam. Ovaj put sam gledajući taj prizor pomisila – „Šteta“.

Toliko ljepote, a tako malo njih mari za nju. Osim svih prirodnih ljepota, ljepota je u samom gradu koji nam nudi razvoj mnogočega. Kada bi mene pitali, mislim da bih prvo aktivirala mlade. Volontiranja ima ali sve je to minimalno. Mislim da volontiranje omogućuje uključivanje mladih u ostvarivanje i održavanje zajednice, a isto tako stvara se i radna navika.

U sklopu aktivizma, treba se pozabaviti razvojem sporta na našem području. Ovdje ima sportskih klubova ali ni oni nemaju dobre uvjete za rad, a neki sportovi nikada nisu ni zaživjeli. Djeca od malih nogu provode najviše vremena na računalima i mobilnim telefonima, te im je igra bez tehnologije nezamisliva. Igranje vani sa ostalom djecom im nije zanimljivo i sve im je dosadno, ali kada bi se izgradilo više dječjih parkova i drugih sadržaja možda bi vrijeme radije provodili vani na svježem zraku. Mislim da djeca od malih nogu trebaju stjecati društvene navike, osim u vrtićima i školama, izvan zatvorenih prostora.

Škole bi trebale organizirati veći broj izleta, koji će uključivati i obilaske znamenitih područja, upoznavanje drugih kultura, običaja.. Sve to bi za njih bilo jako korisno, a ujedno i zabavno. Za srednjoškolce, ali isto i starije naraštaje trebali bi se organizirati ulične utrke i maratoni koji se organiziraju diljem svijeta pa zašto ne bi i mi pokušali. Na taj način i naši roditelji bi mogli odvojiti vrijeme, odmoriti se, družiti se i na tome će im biti zahvalno i tijelo i organizam s obzirom da svakodnevno rade, a neki su uglavnom u uredskim stolicama ili automobilima. Za srednjoškolce je sport u zadnje vrijeme strana riječ, ali možda bi neki tada otkrili i svoje talente kojih prije nisu bili svjesni pa bi možda uspjeli izgraditi sportsku karijeru.

Kako naši dragi djedovi i bake u svemu tome ne bi bili zakinuti, iako vjerujem da oni žele da se naš grad održi na nogama kao i cijela država, otvaranje udruge umirovljenika ne bi bilo na odmet. Njima ovo napuštanje rodnih krajeva jako teško pada, sa suzom u oku ispraćaju svoju djecu i unuke. Oni su se nalazili u puno težim situacijama, naši problemi u usporedbi sa njihovima zapravo nisu ni problemi. Slušajući priče svoje bake o njenom životu mnogo sam saznala i zapravo sam zahvalna tek sada na svemu što imam. Unatoč svim problemima na koje su nailazili, nikada nisu izdali svoje i ostali su tu.

Sve što treba je ujediniti se jer zajedno smo jači. Bez obzira tko se kako zove, odakle dolazi i koje je nacionalnosti, svi smo mi ljudi jednaki i kao takvi možemo osigurati novu i bolju budućnost. Grad u svakom slučaju treba na neki način ponovno oživjeti. Trg kralja Tomislava je sam po sebi srce grada, ali potrebno je napraviti nešto kako bi se društveni život obogatio i možda na taj način bi ljudi zajedno pokušali stvoriti nešto i poboljšati stanje. Raznoliki sadržaji bi trebali biti uključeni svaki dan, a ne samo kada su praznici i neki važniji datumi, iako ni tada nema ugođaja. U posljednjih par godina doživljaj Božića i Nove godine nažalost nisam imala, grad je bio okićen sa par svjećica, a ljudi je bilo tek toliko da su uspjeli popuniti par kafića. Prije svega svatko treba poraditi na sebi i probuditi svijest o svojoj pripadnosti ovoj zemlji, a tek onda sudjelovati u mijenjaju zajednice i društva uopće. Ponovno naglašavam da je sve na nama mladima i trebali bi se i mi uključiti više i iznijeti svoje ideje bez straha od krivih pogleda i ne podržavanja.

Sada ću iznijeti svoj pogled u budućnost.. Nakon deset godina, stojim na istom onom mjestu s kojeg sam svoj grad gledala u dužinu i širinu. Ovaj put je moje srce još jače zakucalo, ponosno stojim, divim se pogledu i svemu što je napravljeno. Moj grad ne samo da je ponovno oživio nego je dobio i novo ruho. Sve one praznine koje su nekada postojale sada su popunjene. Gdje god sam pogled skrenula svugdje je bilo nešto novo, ali to je bio onaj isti mali grad koji mi je duboko u srcu urezan. Pošto gledam sa visoka, ljudi su tek male točkice, samo sada ih ima mnoštvo, kao roj pčela.

Pčele su poznate kao radilice i s pravom mogu da ljude tako nazovem. Radili su teško i dugo da bi potekli med i mlijeko koji su nekad tekli u drugim zemljama. Sada na svom tlu, u svom domu, sa svojom obitelji žive život za kojim su oduvijek tragali. U novinama i društvenim mrežama više se ne javljaju naslovi o „gradu duhova“, sada su ti duhovi oživjeli. Svi oni koji su otišli vratili su se svojoj domovini i napravili su toliko toga da se zemlja održi.

Livno, isto tako i cijela Bosna i Hercegovina, sada su mjesto gdje dolaze ljudi iz drugih slabije razvijenih zemalja sa ciljem da ostvare bolji i lagodniji život. Ovaj put kroz uzdah sam pomislila – „Vrijedilo je.“. Vrijedilo je ostati svoj i ostati na svom. Možda bi mnogi rekli da je ovo maštanje i da nikada neće postati stvarnost, ali ja duboko u sebi gajim nade da ću jednog dana ovo doživjeti. U strpljenju je spas i nadam se da će vremenom sve biti bolje. Zato svima želim uputiti poziv da s ponosom ostanu i budu ovdje.

(www.jabuka.tv)


9 komentara

    • To je posljedica lošeg obrazovanja iz povijesti, posebno Domovinskog rata… Čini mi se da ove mlađe generacije više čitaju ispovesti.com sa nekim srcedrapajućim pričama nego što čitaju knjige, žalosno.

    • Pusti patetiku. Jer sa čim je Bosna ponosna? Ikad uopće? Sama klanja i genocidi, i dikoju godinu između nešto bi Austrija ili Turci izgradili da kupe jadni narod. Nego, neće ni Njemačka dugo, ljudi se zalete pa zaborave da se sve mijenja kad taman pomisle da neće. NOVAC vlada, pusti mi ljudi ovo ljudi ono. A stanje je ovakvo kakvo je, i to je odraz ljudi koji tu žive, šta god ko reko.

  • Drago mi je da netko ima ovakav pogled i stav pa bio on i idealisticki ili patetican. Ne upire samo prstom ko je kriv sazaljevajuci eto svoju crnu sudbu. Cura cak daje konkretna rjesenja (tj.prijedloge) za neke pojave u drustvu. Inace je “kod nas” praksa da se bavimo kukanjem i prozivanjem svakoga, ali nitko ne daje rjesenja. Pa dajte ljudi nekih konstruktivnih ideja. Valjda su Hercegovci poznati po tome? 😉

  • a je kaze cura od poljoprivede i stocarstva da se moze zivjeti a ista cijena litar vode i litar mljeka,vidim kako su se obogatili stocari a evo se i smilje posadilo pa koliko mu je cijena spala i da je pitanje hoce li ga imati ko i odkupit.

  • Cura pise o ljepotama i to je tocno ,nista nece bez truda ali ima se od svega gdje pogledamo puno napravit.
    Smilje se po Hercegovini sadi nemoze se odmah isplatit malo kreativnosti.
    Trenutno je mraz unistio puno ,ali nije sve idemo dalje ,necemo gledat sve crno.
    Bit ce bolje samo malo vise volje.

  • Slažem se se sa svime što je cura napisala. BiH stvarno ima jako velik potencijal za razvoj, među rijetkima u Europi imamo zdravu, čistu i nezagađenu izvorsku vodu. Brda, planine, rijeke… A da ne govorim o mogućnostima iskorištavanja solarne energije u BiH. Kad jedna Njemačka može dobiti više od 25% energije iz solarnih izvora, zašto ne bi mogla jedna BiH koja ima višestruko veći solarni potencijal nego Njemačka. Ali ne, tu vjerojatno Elektroprivreda ne vidi “novčani potencijal”.
    I ja sam stvarno umoran od svih negativnih događanja u BiH, tako da, i ja, jedan mostarski student, svaki dan gledam i tražim način napustit BiH jer se neisplati borit s našom bagrom, samo mogu uništit svoju budućnost

  • Slažem se se sa svime što je cura napisala. BiH stvarno ima jako velik potencijal za razvoj, među rijetkima u Europi imamo zdravu, čistu i nezagađenu izvorsku vodu. Brda, planine, rijeke… A da ne govorim o mogućnostima iskorištavanja solarne energije u BiH. Kad jedna Njemačka može dobiti više od 25% energije iz solarnih izvora, zašto ne bi mogla jedna BiH koja ima višestruko veći solarni potencijal nego Njemačka. Ali ne, tu vjerojatno Elektroprivreda ne vidi “novčani potencijal”.
    I ja sam stvarno umoran od svih negativnih događanja u BiH, tako da, i ja, jedan mostarski student, svaki dan gledam i tražim način napustit BiH jer se neisplati borit s našom bagrom, samo mogu uništit svoju budućnost

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.