Ova fotografija danima kruži društvenim mrežama, a važna je za sve roditelje

Iz dnevnika dvogodišnjakinje:

Danas sam se probudila i željela sama odjenuti haljinu, ali mi je rečeno: “Ne, nemamo vremena, ja ću.”

To me rastužilo.

Htjela sam sama pojesti doručak, ali su mi rekli: “Ne, previše si neuredna, ja ću to učiniti za tebe.”

To me frustriralo.

Htjela sam sama hodati do automobila, ali su mi rekli: “Ne, moramo žuriti, nemamo vremena, ja ću.”

Zbog toga sam se rasplakala.

Htjela sam izaći iz automobila sama, ali mi je rečeno: “Ne, nemamo vremena, ja ću.”

Zbog toga sam poželjela pobjeći.

Kasnije sam se željela igrati s kockama, ali mi je rečeno: “Ne tako, ovako…”

Odlučila sam da se više ne želim igrati s kockama. Htjela sam se igrati tuđom lutkom pa sam je uzela. Rekli su mi: “Ne, to se ne radi. Moraš dijeliti.”

Nisam sigurna što sam napravila, ali to me rastužilo pa sam plakala. Željela sam zagrljaj, ali mi je rečeno: “Ne, dobro si, idi se igrati.”

Kažu mi je da je vrijeme za spremanje. Znam to jer netko uporno ponavlja: “Idi pokupiti svoje igračke.”

Nisam sigurna što trebam raditi, čekam da mi netko pokaže.

“Što radiš? Zašto samo stojiš? Pokupi svoje igračke, sada!”

Nisu mi dopustili da se sama odjenem, niti da sama otiđem gdje trebam, ali sada me traže da skupljam stvari.

Nisam sigurna što učiniti. Treba li mi netko pokazati kako se to radi? Odakle krenuti? Gdje je ovim stvarima mjesto? Čujem riječi, ali ne razumijem što od mene traže. Prestrašena sam i ne usuđujem se pomaknuti.

Legnem na pod i plačem.

Kada je vrijeme za jelo i želim sama jesti, kažu mi: “Premala si, ja ću.”

Zbog toga se osjeća malom. Pokušala sam jesti hranu koja je preda mnom, ali netko uporno ponavlja: “Evo, probaj ovo, pojedi ovo…” i gura mi hranu u lice.

Ne želim više jesti. Želim bacati stvari i plakati.

Ne smijem ustati od stola jer me nitko neće pustiti jer sam premala i ne mogu. Govore da uzmem koji zalogaj. Plačem još više. Gladna sam, frustrirana i tužna. Umorna sam i želim da me netko drži. Ne osjećam se sigurno i kao da imam kontrolu. Zbog toga se bojim i plačem još više.

Imam dvije godine. Nitko mi ne da da se sama odijevam, krećem i zadovoljim svoje potrebe.

Ipak, očekuje se da znam kako dijeliti, slušati ili čekati. Očekuje se da znam što reći i kako se nositi s emocijama. Očekuje se da sjedim mirno ili znam da će se nešto potrgati ako to bacim. Ne, ja ne znam te stvari. 

Nije mi dozvoljeno usavršavati hodanje, guranje, povlačenje, zatvaranje, izlijevanje, posluživanje, penjanje, trčanje, bacanje ili ono što mogu. Stvari koje me zanimaju i oko kojih sam znatiželjna su stvari koje ne smijem raditi. 

Imam dvije godine. Imam dvije godine. Nisam užasna. Frustrirana sam. Nervozna, pod stresom, previše mi je svega, zbunjena sam. I trebam zagrljaj.