Poslovni institut iz Kölna definirao je deset posto najbogatijih u njemačkom društvu, a većina građana smatra da je taj iznos premalen.
Kada govorimo o bogatašima, obično zamišljamo ljude čiji bankovni računi “pucaju” pod šesteroznamenkastim brojkama, koji svaki mjesec primaju desetke tisuća eura, koji voze Ferrarije i Maseratije. Istina je nešto drukčija, bar u Njemačkoj.
Službeno, u toj je zemlji bogat svatko tko ima mjesečnu plaću veću od 3440 eura. Upravo je tako njemački Poslovni institut iz Kölna definirao 10 posto najbogatijih u njemačkom društvu. Službeno –gornju, bogatu klasu.
Pogrešna percepcija
Taj iznos neto zarade, nakon odbitka poreza i davanja državi, iako se ne čini pretjerano velikim, dostupan je tek svakom desetom Nijemcu. Ali ta granica bogatstva vrijedi samo za samce. Ako se govori o domaćinstvu bez djece, odnosno o bračnom paru, granica bogatstva je 5160 eura, odnosno tek nešto više od 2550 eura po supružniku.
Razlog je tome što se u domaćinstvu određeni troškovi plaćaju po jedinstvenoj cijeni, bez obzira na to koliko članova te usluge koristilo. Poput interneta, grijanja ili najma stana.
Paradoksalno je, ali Nijemci sebe ne doživljavaju bogatima. Gotovo nitko od onih koji imaju plaću veću od 3500 eura ne smatra sebe bogatim, samo pripadnikom srednje ili u najboljem slučaju više srednje klase. Ujedno, stvarni pripadnici srednje klase, koji primaju oko 1870 eura mjesečno, nerijetko sebe smatraju ljudima na granici siromaštva.
No stvarnost je znatno drukčija. Upravo je tih 1869 eura mjesečno srednje primanje u Njemačkoj, odnosno upravo polovica zaposlenih u toj državi prima toliki ili niži iznos, a druga polovica prima viši iznos.
Najčešće su plaće Nijemaca između 1300 (za žene) i 1600 (za muškarce) eura na mjesec. Naravno, fakultetski obrazovani zaposlenici u Njemačkoj u prosjeku su bolje plaćeni od tih iznosa.
Prema statistici i analizi Poslovnog instituta, prosječni visokoobrazovani zaposlenik u Njemačkoj mjesečno uprihodi oko 2540 eura, što je ipak iznos nedostižan za dvije trećine stanovništva Njemačke.
Mit o visokim plaćama u Njemačkoj utemeljen je na ogromnim iznosima koje primaju vrhunski menadžeri i vlasnici velikih tvrtki, no takvih je vrlo malo, ne više od jedan posto. No zato su njihova primanja gotovo nevjerojatna.
Tako vlasnici i izvršni direktori najvećih njemačkih kompanija primaju po nekoliko milijuna eura godišnje, od čega se dio odnosi i na bonuse nakon završetka poslovne godine. Naravno, ni mirovine im nisu oskudne. Nedavno umirovljeni direktor Mercedesa tako prima 4250 eura, ali ne na mjesec, već na dan.
Naravno, prihodi, kao i granica bogatstva, nisu isti i ovise o mikrolokaciji, a ovdje je riječ o prosjeku na razini cijele Njemačke. Kada se malo raščlane podaci, pokazuje se da je prag bogatstva niži živite li u gradu ili na selu. Jer 3440 eura puno više znači u ruralnim dijelovima Bavarske i malim gradićima nego u, primjerice, Münchenu.
Razlika istok – zapad
Ujedno, upravo na razini praga bogatstva vidi se i razlika između zapadne i istočne Njemačke odnosno područja koje je do 1989. pripadalo ondašnjem DDR-u.
Ondje je razina bogatstva ipak niža i iznosi 2839 eura, što je iznos plaće koju prima tek svaki deseti Nijemac u tom području. Kada bi se gledala razina praga bogatstva samo na području zapadne Njemačke, taj bi iznos bio veći od prosjeka na nacionalnoj razini koji iznosi 3440 eura.
(www.jabuka.tv)
