Tri dana nakon prvostupanjske haške presude kojom su šestorica najviših političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne osuđeni na visoke zatvorske kazne kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata na čelu s predsjednikom RH Tuđmanom i uz konstataciju Suda kako se radilo o međunarodnom sukobu, mediji iste te Hrvatske više niti ne spominju tu presudu.
Kao što su čitavo desetljeće ignorirali suđenje, tako je ignorirana i presuda i njene moguće posljedice, kao da se to Hrvatske ne tiče. Vijest o tome da je Angelina Jolie odlučila preventivno odstraniti sise povlačila se valjda deset puta više i dulje po hrvatskim medijima nego vijest o tome da je Međunarodni kazneni sud označio Hrvatsku kao jedinog agresora na BiH. Vrhunac ignorantskog odnosa bio je Treći dnevnik HTV-a na dan presude, u kojem je ona bila tek druga vijest, nakon izvještaja i rasprave s gostom ekonomistom o padu bruto društvenog proizvoda u zadnjem kvartalu i poskupljenju struje.
Nino Raspudić | Nezavisne.com
Oslobađajuća presuda Stanišiću i Simatoviću donesena dan kasnije primljena je sa zgražanjem i interpretirana kao potvrda da se Haag definitivno pretvorio u lakrdiju, ali i to je bila priča samo za jedan dan. Četiri dana nakon presude održan je drugi krug lokalnih izbora, što je odmah okupiralo interes javnosti. Nakon analiza izbornih rezultata stvari će se izgledno vratiti u “normalu” – prepucavanje oko zdravstvenog odgoja i referenduma o uvođenju u Ustav definicije braka kao zajednice muškarca i žene očito će, uz stalne afere sve krhkije vlasti, dominirati i sljedećih tjedana. A sve to se odigrava na pozadini sve lošije gospodarske i socijalne situacije netom pred ulazak u Europsku uniju 1.7. kojem se, uzevši u obzir situaciju u većem dijelu Europe, više nitko razuman posebno ne raduje niti se od njega ikakvom bitnom poboljšanju nada. U takvoj situaciji je raščišćavanje priče o ratovima s početka devedesetih i pozicija sunarodnjaka u BiH zadnja rupa na hrvatskoj svirali.
Oko toga da se te tema zatvore u ormar zaborava i čvrsto zamandale, već duže od desetljeća postoji prešutni konsenzus na hrvatskoj političkoj i široj javnoj sceni. Ne samo da institucije hrvatske države nisu činile ništa da pomognu obrani koja je posredno branila i Hrvatsku, već su je u mnogo čemu i onemogućavale. Za razliku od servilnog odnosa prema istražiteljskim timovima Tužiteljstva, odvjetnici optuženih tvrde kako su nailazili na stalne poteškoće u pribavljanju dokumentacije. Između ostalog, 18 knjiga s mnoštvom ratnih dokumenata, koje su nesumnjivo stvar od javnog interesa, a koje je godinama objavljivao general Praljak, naknadno su klasificirane u kategoriju šund literature i razrezan mu je porez od 628.000 kuna. Ukratko, u Hrvatskoj je vladala i vlada i dan-danas potpuna nezainteresiranost i potcjenjivanje značenja presude vodstvu Herceg Bosne, uz mlaku uvjerenost kako će, u skladu s dosadašnjom praksom, te uzevši u obzir činjenicu da je predsjedavajući sudac Antonetti dao izdvojeno mišljenje, presuda pasti u žalbenom postupku. No do tada će najvjerojatnije proći dvije godine.
Za razliku od Hrvatske, u bošnjačkoj je javnosti presuda pomno čekana i primljena je s oduševljenjem, prema komentarima posebno zbog činjenice da je presuđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata i međunarodni sukob. Neki sarajevski analitičari su se žalili kako su kazne premalene, a jedan gost na Federalnoj televiziji izjavio je kako je samo smrtna kazna adekvatna kazna. Pri tome nije precizirao da li je treba izvršiti ritualnim odsijecanjem glave ili može i obična. Grebatorski nerv naviknutosti na primanje donacija i uzdržavanje od strane drugih proradio je u nekih komentatora kojima je krenula slina na usta pri pomisli kako bi se, ako drugostupanjska presuda bude ista, od Hrvatske mogle tražiti i odštete, zaboravivši pritom da Haški sud sudi pojedincima, a ne državama. Vrhunac trijumfalizma bila je izjava drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH Bakira Izetbegovića, koji je prvostupanjsku hašku presudu šestorci shvatio kao zeleno svjetlo za daljnje političko eliminiranje Hrvata u BiH pa je lupio i kako je to presuda trećem entitetu. Što očekivati od političara kojem vrijeđa vitalni nacionalni interes bilo koje rješenje koje onemogućuje njegovu narodu da malobrojnijem narodu odabire predstavnike. No već sutradan, nakon oslobađajuće presude Stanišiću i Simatoviću, i u bošnjačkoj javnosti su se pojavili značajni upitnici po pitanju haške pravde pa na koncu izgleda da su sve strane ostale pomalo zbunjene.
Nakon zadnje etape rada Haškog suda ostaje osjećaj nedosljednosti i proizvoljnosti. Dvije svrhe zbog kojih je Sud osnovan – kažnjavanje ratnih zločina i pridonošenje pomirenju između naroda nisu ostvarene. Na svim stranama ostao je osjećaj frustracije, a sve igre i igrice oko Suda nisu smirivale nego samo pogoršavale uzavrelu atmosferu, prije svega u BiH. Ako drugostupanjska presuda hercegbosanskom vodstvu bude oslobađajuća, hoće li Bakir Izetbegović to interpretirati u smislu da je treći entitet onda okej? Hoće li to značiti da će svi zločini nad Bošnjacima, obilno dokumentirani tijekom suđenja, postati bajka? Da svi ti ljudi nisu pobijeni, protjerani, pljačkani, držani u logorima? Nevjerojatna je lakoća i neodgovornost kojom Izetbegović i slični stavljaju sve ili ništa na to hoće li u Sudskom vijeću pretegnuti ruka više na jednu ili drugu stranu. Takvima i nije stalo do utvrđivanja istine i kažnjavanja krivaca, već do presuda na onim razinama i uz one formulacije i kvalifikacije koje im mogu biti korisne u njihovim političkim ciljevima.
U dijelu hrvatske javnosti u BiH postoji bojazan da se presuda tempirala u vrijeme novih prijedloga za reformu Federacije koje idu u pravcu daljeg političkog desubjektiviranja Hrvata u BiH.
Ostaje nam vidjeti koliko je takav strah opravdan, što će biti s prijedlozima američkog “ekspertnog” tima, ali i kakve će biti prve izjave i potezi novog najmoćnijeg čovjeka u BiH, tj. novog američkog ambasadora, nakon odlaska s funkcije Patricka Moona, koji kao rezultat svog mandata i makinacija ostavlja institucionalno potpuno razvaljenu Federaciju i od rata nikada gore bošnjačko-hrvatske odnose. U trenutku drugostupanjske presude Hrvatska će već dvije godine biti članica EU i znati kako kotira i koliko teži. Za očekivati je, prema sadašnjim tendencijama, da će do tada započeti čvršću i jasniju politiku potpore Hrvatima u BiH. Srbija će, nakon obrata na pregovorima o statusu Kosovu, dobiti status kandidata i započeti pristupne pregovore pa će za dvije godine na nekoj od mučnih etapa tog puta izvršavati briselske “domaće zadaće”, kako su to snishodljivo zvali hrvatski diplomati, tj. prolaziti dugi proces tijekom kojeg će tamošnje društvo, u skladu s vanjskim zahtjevima, biti modelirano institucionalno, ekonomski, financijski, kulturno, s neizvjesnim ishodom. Vrlo je vjerojatno da će je uvjeti na tom putu držati podalje od upliva na BiH tj. da će se ponašati onako kako se ponašala Hrvatska zadnjih desetak godina.
Tijekom te dvije godine za odnose moći u BiH bit će važna i događanja u Turskoj i na Bliskom istoku, jer ono što se percipira kao američka probošnjačka politika dobrim dijelom je rezultat ustupaka važnoj saveznici koja prolazi ozbiljna previranja, a ovisno o tim promjenama može doći i do obrata američke politike prema BiH. Kako god izgledale političke silnice u BiH i oko nje u trenutku drugostupanjske presude, teško da će se situacija u kojoj imamo tri podijeljena društva i tri različite memorije bitno promijeniti. U svakom slučaju, danas atmosfera u BiH nije nimalo bolja nego prije tjedan dana i postaje sve teže vjerovati kako će i buduće haške presude, kakve god bile, imati ikakvu katarzičnu funkciju za bilo koju stranu.
