Nevjerojatna životna priča Lidije Jelčić: Kad upoznaš Boga i život s metastazama je prelijep – Jabuka.tv

Nevjerojatna životna priča Lidije Jelčić: Kad upoznaš Boga i život s metastazama je prelijep

Što se treba dogoditi da se zaustavimo u svakodnevnici i zamislimo se nad svojim životom? Jesu li to zdravstveni problemi, financijski ili jednostavno dosada pa se onda opterećujemo nepotrebnim stvarima?

Kako se u moru mogućnosti koje nam ovaj svijet nameće ili u mnoštvu normi koje nam današnje društvo stvara odmaknuti i prepoznati ono pravo, ono zbog čega jesmo tu gdje jesmo. Sugovornica Radija Mir Međugorje u novom izdanju emisije “Živim svoje snove” je to otkrila i to jednostavnim rječnikom, riječima majke, borca, heroja.

Evo što je imala za reći poduzetnica Lidija Jelčić iz Čapljine koja stoji iza brenda ručno rađenog nakita Lota art.

Kao studentica sociologije živjela je u Zagrebu, kaže kako nije imala izbora, morala je raditi i studirati jer su ona i sestra još kao male ostale bez roditelja, majka je rano preminula, a otac ih je napustio. Iako već sada ova priča ima drugačiji početak od svih naših dosadašnjih gostiju ona nastavlja biti posebna u svakom smislu te riječi.

Hercegovce nisam mogla podnijeti ni nacrtane, ali nakon što sam upoznala Leona i došla u Hercegovinu uvjerena sam da je ovo zemlja iz raja.

Upravo u tim studenskim danima krenula je njihova ljubavna priča, ali i životna borba. Život i studij u Zagrebu iziskivao je velike financijske troškove stoga su odmah krenuli u rad, a priča je počela izradom unikatnog nakita. Iz dana u dan prodaja je rasla u studentskim domovima. Međutim, prekretnica se dogodila upravo u Međugorju. Nakon završetka studija došli su u Hercegovinu u želji da ovdje osnuju obitelj, ali i da prošire svoju prodaju. U tom vremenu prodaja unikatnih proizvoda nije bila lako dostupna kao danas zahvaljujući društvenim mrežama nego se moralo voziti od mjesta do mjesta, od kupca do kupca. Tako su jednom na red došle suvenirnice u Međugorju koje nisu smatrale da bi Lota art nakit zanimao njihove kupce, te su ih redom odbijali. No, ipak se jedna suvenirnica našla koja je uzela ponuđeni nakit i tu dobivaju novi vjetar u leđa. Toga dana, nakon sklopljenog posla otišli su u crkvu, zahvaliti Bogu. Klečeći ispred križa Leon je primijetio komad žice ispred sebe, moleći je savijao žicu i napravio dva križa i upravo je danas ta žica osnova izrade njihova nakita.

Zahvaljujući tom događaju i toj suvenirnici odnosno gđi Neli, mi i dan danas radimo ovaj nakit, istič Lidija  te nastavlja: Suočavali smo se s velikim predrasuda o ručnom radu, o unikatnom nakitu i jedino što smo tada mogli jest dokazivati se iz dana u dan i to samo svojim radom, trudom i ustrajnosti, a gospođa Nela je svaki dan zvala i iznova tražila nove narudžbe.

O odgoju djece u Hercegovini – Hercegovci i njihove predrasude

Osvrćući se na činjenicu kako je od ranog djetinjstva samostalna, smatra kako joj je to ipak donijelo dosta dobroga.

Djeca u Hercegovini se odgajaju kako bi radila za nekoga i ti poslovi se predstavljaju kao sigurni, no mi naše dijete ne odgajamo tako. Lota voli crtati, jako je talentirana, umjetnička duša, ali joj dosta ljudi govori: “Ma džaba tebi što fino crtaš, od toga nema novaca”. Ne! Mi se s tim ne slažemo! Mi dijete na to potičemo! Ona danas slavi rođendan, ima 12 godina, a nedavno smo prodali prvi rajf koji je ona sama napravila, a pravila ga je marljivo dva tjedna. Kupac je jednostavno došao, vidio rajf, oduševio se i kupio. I to je ono na što je i mi potičemo, treba razvijati svoje darove, naravno da treba i ostalo gradivo svladavati, no ona je inače odličan učenik. Sestra i ja u to vrijeme nismo imale izbora, ali u svakom slučaju samostalnosti se treba učiti na vrijeme. Mi uspješno prodajemo nakit u zemlji u kojoj ljudi nemaju za kruha, mislim da to dovoljno govori, priča nam Lidija.

Leon

U prvom dijelu razgovora nismo mogli ne primijetiti koliko Lidija daje važnost svom suprugu, osim što ga je spomenula u svako drugoj rečenici, o njemu je govorila s velikim poštovanjem i ljubavi:

Teži sam onkološki bolesnik već deset godina, u zadnje vrijeme samo moj muž radi, ja sam zadužena uglavnom za PR i komunikaciju preko društvenih mreža ali moram kazati kako je on i puno bolji dizajner od mene.

S obzirom na njeno zdravstveno stanje i koliko god teška tema bila za razgovor, smatra kako će on uvijek stvarati nove i bolje kreacije pa i ako nje sutra ne bude. Koliko god puta im se predbacila financijska nesigurnost njihovog posla, kaže kako za vrijeme korona krize niti u jednom trenutku nisu osjetili smanjenje prodaje, nego čak suprotno. Stoga smatra da se i te predrasude trebaju početi mijenjati.

Divno je vidjeti kako se bračni parovi lijepo nadopunjuju, kako se poštuju i cijene, a Lidija govoreći o svom braku dodaje komentar koji suzi oči.

Detalj s izrade Lota art nakita

Ja sam teži onkološki bolesnik i kažem: “Bože dragi, ako ja trebam sad umrijeti, hvala Ti, hvala što si mi darovao toliko divnog muža koji se brine o meni’”. Ja sam njemu i dan danas najljepša, svaki dan me poljubi, a rak me je stvarno osakatio u svakom pogledu. Tako da sam ja Bogu zahvalna. Ali to je nešto što se stvarno mora njegovati svaki dan. To je jedno poštovanje. Mi smo najbolji prijatelji, rame za plakanje… došli smo do te razine da razgovaramo o tome što ako mene ne bude sutra i toliko smo otvoreni i nesebični jedni prema drugome… I govorim mu da se oženi ako mene ne bude. To ja ne mogu opisati, jednostavno to je jedna ljubav. Ako je Bog odlučio da ja živim 43 godine i da dobijem ovoliko ljubavi pa ja sam presretna, pa mene je Bog blagoslovio jer neki ljudi žive i po 80 godina, a ne dožive ono što sam ja doživjela. I ovo je zapravo poruka ljudima koji misle da je korona najveći problem u životu, ima puno većih”, priča Lidija za Radio Mir Međugorje.

Bog te čuvao

Iako ovako snažne riječi u svakom ljudskom srcu zahtijevaju predah, promišljanje pa i blokadu u postavljanju bilo kakvih dodatnih pitanja, razgovor smo nastavile u želji da još upoznamo ovu ženu velikoga srca. No, pustili smo ipak druge da pričaju o njoj jer smo znale da zapravo svi oni koji poznaju život ove obitelji iz Čapljine imaju samo riječi hvale i zahvalnosti što ih poznaju. Nakon riječi podrške prijateljice Adriane Cvrle Raič, čuli smo Lidijinu imenjakinju Lidiju Ramljak koja je na kraju razgovora poručila:

“Draga Lidija Bog te čuvao.”

Lidija je upitana ima li išta ljepše od ovih riječi i od ove želje da te Bog čuva?

Ja moram reći, vjera u Boga…koliko god se ljudi sažalijevaju kad me vide i govore jadna ti, joj šta sve prolaziš…ali vi to ne možete zamisliti, kad upoznate Boga život je stvarno prelijep, čak i život s metastazama je prelijep, čak i kad su vam odstranili pola dijelova tijela…život je prelijep. Samo treba upoznati Boga, treba se Bogu moliti. Ja sam to dobila, ja sam dobila svoj mir od Boga i ja sam zbog toga presretna. I jedino što želim jest ostaviti taj neki pozitivan trag, jednu poruku da nije sve u tom materijalnom, kući se, kupi ovo, kupi ono…a život se sastoji od trenutaka koji se ne mogu kupiti, odgovorila nam je Lidija.

Zahvalnosti najveći osjećaj koji može izliječiti

Uvjereni smo kako čuti dijagnozu zloćudnog tumora, koliko god godina imali, nije jednostavno i nikad na to čovjek ne može biti potpuno spreman. No, o našem fizičkom stanju puno ovisi i stanje uma, našeg unutarnjeg duha, pozitivnog razmišljanja, vjere, stoga je Lidija upitana je li ovo zapravo recept kako prihvatiti križ i kako prihvatiti neke teške stvari koje nam se dogode u životu, a ona opet daje nesebičan odgovor.

Prva stvar koju trebate učiniti jest prihvatiti stanje. Sjećam se kad sam čekala jedan nalaz CT-a, i naravno strepila iščekujući kakav će odgovor biti, čula sam kako je naša sugrađanka od 17 godina poginula. I tad sam nešto shvatila:

Ja se živciram zbog svog nalaza CT-a, a jedna majka je ostala bez svog djeteta.

Toliko smo usmjereni na sebe, a ne gledamo koliko ima patnje u cijelom svijetu i koliki križ drugi ljudi podnose, koliko ima bolesne djece… Meni su 43 godina, onoj djeci u Posušju, nedavno stradalima, njima je 18 godina, nisu ni živjeli… Zato uvijek treba biti zahvalan. Negdje sam pročitala kako je znanstveno dokazano da je zahvalnosti najveći mogući osjećaj koji može izliječiti, a ja sam nekako uvjerena da ću ja ozdraviti. S Bogom imam poseban odnos koji će možda nekima biti i smiješan, ali ja prepoznajem Božje znakove i kad mi je stvarno teško, ja prepoznam da mi Bog kaže: “Lidija, još samo ovo i onda idemo dalje”. Ja imam takav odnos i takva je moja vjera, šta će biti od svega toga ne znam, ali znam da mene Bog stvarno pazi i Bog nije zločest!

Bog nas ne kažnjava, mi smo ti koji sami sebe kažnjavamo stresom i nekim glupostima, a Bog nekako sve to nastoji vratiti na pravi put, priča Lidija, a u emisiji “Živim svoje snove” željeli smo prezentirati rad, trud i ustrajnost bračnog para Jelčić iz Čapljine koji izrađuje unikatni ručni nakit. Njihova životna priča ipak nije ona priča koju bi izabrali u svojim snovima, ali je definitivno priča koja ohrabruje, koja inspirira i koja potiče, piše Radio Mir Međugorje.

(www.jabuka.tv)


6 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.