Neiskorištena biljna proizvodnja u Hercegovini

Uvod

Dosadašnja praksa i povijest ovoga područja pokazali su velike mogućnosti i raznovrsnost poljoprivredne proizvodnje, uključujući i preradu tih proizvoda gdje su mogućnosti najmanje iskorištene. Donedavno je bio gotovo samo duhan kao proizvod koji se prodavao otkupnim stanicama koje su imale monopol, piše Večernji list BIH.

Bez obzira na sve poteškoće u proizvodnji duhana, on je ipak prehranio mnoge obitelji u našoj kršnoj Hercegovini. U jednom trenutku je to napušteno nakon ratnih zbivanja, uništeni su ili preuređeni objekti te je izostalo obrazloženje zašto je došlo do toga. Osobno mislim da to treba vratiti i prilagoditi sadašnjim uvjetima tržišta.

Međutim, još je mnogo poljoprivrednih kultura koje su neiskorištene ili je to svedeno na manji obujam i za vlastite potrebe obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG). Prije svega mislim na smokvu i sve načine njezine uporabe, zatim lješnjak i industrijsku rajčicu kao proizvode koji su deficitarni i na tržištu vrlo traženi. Bilo je pokušaja da se aktivira i osobno sam u tome posredovao s poznatim kompanijama iz Hrvatske, kao što su Kraš, Podravka i druge konditorske proizvodnje koje bi zasigurno imale mogućnosti konzumirati velike količine ovih roba.

To nismo znali iskoristiti i te su prilike u nekom vremenu propuštene te to treba pripisati našim slabostima i nedostatku marketinškoga duha i saznanja. Proizvodnja i prerada smilja može poslužiti kao dobar primjer pravog izbora i reagiranja na tržišne potrebe.

Sadašnje stanje tih kultura

Prema podacima s terena i iz drugih izvora, moguće je zaključiti da su spomenute kulture zanemarene i da nisu našle svoje mjesto u ozbiljnim razmišljanjima ljudi koji bi to objektivno mogli aktivirati. Te se robe danas uglavnom uvozi i s vrlo sumnjivom kvalitetom, a zadržavaju dosta visoku cijenu. Primjera radi, treba istaknuti nekadašnju tvornicu Lasta u Čapljini koja je koristila velike količine suhe smokve za svoje konditorske proizvode, a posebno za čuvenu štrudlu koja se našla i izvan domaćeg tržišta.

Lješnjak se sporadično proizvodio te ga ima u prirodnom biljevištu i na slabom zemljištu, ali u malom obujmu i nije se proučavao sortiment koji bi na ovom području najbolje uspijevao. A što se tiče industrijske rajčice, naši ljudi skoro i ne znaju o čemu je riječ i nemaju nikakvih iskustava.

Smokva

Kada čovjek prolazi područjem koje je predmet ovoga napisa, ozbiljno se zabrine i upita zašto smo taj proizvod podcijenili i nitko da ozbiljno razmisli o kakvom je bogatstvu riječ. Veliki broj sadnica smokava nalazi se na terenu te, prema slobodnoj procjeni, samo na području Mostara, Čapljine, Stoca i Ljubuškog danas ima više od deset tisuća stabala, zatim u dolini delte Neretve skoro svaka kuća i obitelj imaju barem jedno stablo, a da ne spominjemo područje Baćinskih jezera kod Ploča gdje postoje velike površine zasađene smokvama po uzoru na plantaže.

Otkup smokava je problematičan i često neizvjestan te dobar dio proizvodnje propadne, a jedan dio se suši na klasičan način i eventualno prodaje. Sve je to neorganizirano i, što treba napomenuti, u čitavom području Hercegovine i dijelu Dalmacije nema ni jednog prerađivačkoga kapaciteta.

Treba napomenuti da, prema literaturi i praksi, mi danas imamo oko 21 vrstu smokava, i to tenica i jarakuša, a tek koliko drugih vrsta koje su također upotrebljive i mogu se koristiti u različite svrhe. Tehnologija prerade ili sušenja smokve dosta je jednostavna i ostaje organizacija i interes proizvođača. U tom smislu nužno je maksimalno uključiti struku na način dobrog propagiranja, organizacija radionica, medijski dobro pokriti i tiskanja popularnih brošura o smokvi. Jer mi danas imamo pa gotovo samo jednu stručnu knjigu o smokvi, što otvara potrebu interesa studenata i nastavnika za što širim angažmanom.

Prirodni uvjeti, tržišna potražnja, loša kvaliteta uvoznoga materijala i drugi razlozi nalažu da se odmah krene u realizaciju ideje.

Lješnjak

Lješnjak je kao proizvod uvijek bio zanimljiv i imao je vrlo šaroliku uporabu, a posebno u konditorskoj proizvodnji. Naši ga ljudi poznaju kao biljku u prirodnom biljevištu i brao se u manjim količinama za vlastitu uporabu. O sadnji i podizanju plantaža ništa, nisu ni razmišljali, ali su zato u trgovini skupo plaćali poznata mala pakiranja. Prema podacima, taj se proizvod troši u velikim količinama i uglavnom se uvozi iz pojedinih zemalja gdje ga proizvode na plantažama.

Kod nas su poznati manji pokušaji u Istri, u susjednoj RH. No, područje Hercegovine ima dosta u prirodnom ambijentu lješnjaka i to se sporadično koristi. Prednost je te kulture što nema posebnih zahtjeva u uzgoju, prihrani, zemljištu i nadmorskoj visini. Lješnjak kao drvenasta kultura raste u obliku grma i ima nekoliko sorti i varijeteta među kojima se preporučuje duguljasti istarski i neke talijanske sorte.

Industrijska rajčica

To je povrtlarska kultura koja se kod nas malo proizvodi i ne zna se dovoljno njezinu pravu vrijednost. To je proizvod koji se proizvodi u velikim količinama kao kečap koji trošimo gotovo za svako domaće jelo. Prije izvjesnog vremena osobno sam kontaktirao Podravku iz Koprivnice i s njihovim predstavnicima smo obišli naše terene, neke konditorske tvornice te ustvrdili da postoje uvjeti za dobru suradnju. Međutim, naši ljudi nisu pokazali zanimanje i nisu znali ocijeniti kakve mogućnosti tu postoje.

Naime, kod nas postoje ogromne površine obradivoga zemljišta gdje bi se mogla proizvoditi ta kultura, a to su Mostarsko blato, Ljubuško polje i Gabela polje gdje imamo nekoliko tisuća hektara površina u vrlo povoljnim prirodnim uvjetima i dobrom zemljištu s osiguranom vodom za korištenje. Bio je dogovor da mi osiguramo sirovinu i u velikim posudama transportiramo u Koprivnicu, a Podravka bi to finirala kao industrijski proizvod s etiketom, dobrim dizajnom i prikladnim pakiranjem. Tu postoje ogromne mogućnosti koje bi trebalo iskoristiti, što bi značajno utjecalo na vezivanje ljudi za zemljište i njihovo zapošljavanje. Odgovornost za to trebaju preuzeti općine Široki Brijeg, Ljubuški i Čapljina zajedno s odgovarajućim županijskim ministarstvima poljoprivrede.

Zaključak

Ovaj napis i komentari imaju za cilj potaknuti ljude na razmišljanje o kakvim mogućnostima se piše i govori i što sve propuštamo, što se ne može ničim opravdati. Radeći dugo u ovoj oblasti, iako spomenute kulture nisu izravno predmet moje uže vokacije, ali me stanje nerada i zapuštenosti velikih obradivih poljoprivrednih površina provocira da ovo javno kažem. Tim prije što smo suočeni s velikom nezaposlenošću i odlaskom ljudi u druge zemlje pa tako potičemo demografsku krizu koja je evidentna.

Po slobodnoj procjeni, danas se može za uzgoj ovih kultura obuhvatiti više od 10.000 ha slobodnih i neobrađenih površina te time neposredno zaposliti više od 3000 kućanstava koja bismo mogli zadržati na svojim ognjištima sa solidnom egzistencijom. To bi izravno trebala potaknuti županijska ministarstva za poljoprivredu i prehrambenu industriju i u tom kontekstu što prije kontaktirati zainteresirane tvrtke, kao što su Kraš, Podravka, Zvečevo, Lasta…, kao i udruge poljoprivrednih proizvođača u Hercegovini. Treba napomenuti da mi u Hercegovini imamo znanstveno-stručno pokriće za ove poslove u Federalnom agromediteranskom zavodu (ranije Agronomski institut) koje bi trebalo koristiti za programe i izobrazbu proizvođača preko stručnih radionica i drugih oblika suradnje.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: