Mistična Hercegovina: Legende o vilama, drevne tetovaže i prkosna ganga

Hercegovina je prostor u kojem se stoljećima prepliću vjera, mit i pjesma. Od drevnog običaja sicanja – tetovaža križeva na dječjim rukama, preko mističnih vila koje noću plešu po brdima i vodenicama, pa sve do gromke gange koja para tišinu sela – baština ovoga kraja i danas priča priču o otpornosti, ljepoti i identitetu naroda.

Kroz burnu povijest, Hercegovina je bila raskrižje različitih kultura, carstava i religija. Upravo u toj raznolikosti oblikovali su se običaji i vjerovanja koji su se, usprkos svim mijenama, sačuvali sve do današnjih dana.

Ono što Hercegovinu čini posebnom jest spoj vjere, mita i pjesme, koji se ogleda u trima snažnim simbolima: sicanju, vilama i gangi.

Sicanje je ostavilo neizbrisiv trag na rukama i životima generacija – križevi urezani iglom i prirodnim bojama svjedoče o vjeri, identitetu i hrabrosti u vremenima progona.

Legende o vilama donose bajkovitu, ali i opominjuću stranu narodnog predanja: bića svjetla i tame koja daruju, ali i kažnjavaju.

 A ganga, kao glas naroda, prenosi sirovu snagu osjećaja – kroz dvoglasne sudare glasova koji odzvanjaju brdima i dolinama, prkoseći pravilima klasične harmonije, ali osvajajući snagom emocije.

Ove tri niti, premda različite, isprepletene su u jedinstven mozaik hercegovačke baštine – svjedočanstvo da narod koji čuva svoju tradiciju nikada ne gubi sebe, već iznova pronalazi snagu u korijenima.

Jedan od najstarijih i najupečatljivijih običaja Hercegovine jest sicanje, tradicionalni način tetoviranja koji se u osmansko doba proširio među Hrvatima u Bosni, a ponešto i u Hercegovini, Turopolju i Dalmaciji.

Djeci se već od treće godine života na rukama, čelima i prsima tetovirali križevi i katolički simboli, kako bi ih zaštitili od otmica i janjičarskog života te trajno obilježili kao katolike.

S vremenom se običaj proširio i na djevojke, koje su se tetovirale da budu manje privlačne Osmanlijama, ali i da, bez obzira na sudbinu, uvijek nose vidljiv znak pripadnosti svojoj vjeri i narodu.

Riječ potječe od glagola sikat – ubadati, a označava ručno tetoviranje iglom, trnom ili šilom uz uporabu prirodnih boja.

Kako se radilo sicanje

Sicanje se izvodilo jednostavnim sredstvima – običnom iglom za šivanje i bojom spravljenom od prirodnih materijala poput čađi, pepela ili ugljena pomiješanih s medom, mlijekom ili pljuvačkom.

Na koži bi se najprije nacrtao željeni motiv, najčešće križ kao znak raspoznavanja i zaštite, a potom bi se iglom ubadalo dok se pigment ne pomiješa s krvlju.

Nakon toga bi se tetovirani dio zamotao i ostavljao da zacjeljuje nekoliko dana.

Tetoviranje se najčešće obavljalo u djetinjstvu ili ranoj mladosti, nerijetko upravo na Uskrs, kada bi cijelo selo sudjelovalo u toj vrsti inicijacije i svjedočilo pripadnosti vjeri i narodu.

Simboli i značenje

Najčešći motiv bio je križ – znak vjere i pripadnosti katoličanstvu, ali i svojevrsna zaštita od zla. Tetovaže su se radile na rukama, prstima, zapešćima, ponekad i na čelu ili prsima.

Bile su vidljiv simbol identiteta u vremenima kad su katolici u Bosni i Hercegovini bili progonjeni, pa je sicanje imalo i dimenziju otpora i hrabrosti.

Sicanje je također bio način tetoviranja kojim su se katolkinje u Bosni i Hercegovini  za vrijeme osmanske okupacije obilježavale prepoznatljivim motivima kako bi se zaštitile od prisilnih brakova, otmica u hareme i silovanja, a iako je najintenzivnije trajalo do kraja Drugog svjetskog rata, nakon čega polako odlazi u zaborav, ono je i dalje ostalo prisutno kao dio tradicije i identiteta.

Iako je običaj gotovo nestao nakon Drugog svjetskog rata, i danas se može vidjeti na rukama starijih žena, koje s ponosom pokazuju križeve iz djetinjstva.

U posljednje vrijeme, mlađe generacije ponovno otkrivaju ovu baštinu, prenoseći je kroz moderne tetovaže nadahnute starim motivima.

Vile – bića svjetla i tame

Ako sicanje svjedoči o vjeri i identitetu, onda predaje o vilama otkrivaju svu složenost narodnih vjerovanja Hercegovine.

To su ženska natprirodna bića, naklonjena ljudima, zamišljena kao prelijepe djevojke zlatne, raspuštene kose, obučene u duge, prozračne haljine.

I danas se ponegdje prepričavaju priče o njihovim pojavama – kako su ih ljudi viđali kraj izvora, odjevene u bijelo, gdje čuvaju vodu da je nitko ne zamuti. Govorilo se i da se u ponoć pojavljuju pored vodenica ili na raskršćima, gdje igraju i pjevaju, ostavljajući za sobom trag čarolije.

O lјepoti vila do danas je ostala izreka “lijepa kao vila”, a u narodnim pjesmama pripisuju im se čudne moći, posmatranja iz oblaka i davanja savjeta junacima.

U pričama, vile su vječno mlade djevojke s dugom raspletenom kosom, u bijelim haljinama, katkad s krilima. Njihova ljepota je neizreciva, a njihov znak prepoznatljiv – jedna noga završava kopitom ili papkom. Smatralo se da obitavaju u planinama, šumama, rijekama, spiljama i bunarima, a njihova pjesma ostaje zauvijek urezana u sjećanju onih koji su je čuli.

Vile su mogle biti i dobre i opasne. Pomažu ljudima, nagrađuju ih darovima i plodnošću, ali jednako tako kažnjavaju one koji prekrše njihova pravila. Posebno su cijenile darove poput mlijeka, kolača i sira – ako ih ne bi dobile, znale su uskratiti pomoć ili uzeti nešto po vlastitom izboru.

Vile iz Čitluka, Širokog, Bijakovića i Gruda

Hercegovačka sela prepuna su predaja o vilama:

Čitluk i brdo Vilinka – vjerovalo se da vile ondje noću plešu kolo i konjima pletu repove. Jedan pastir, mali Ivo, vratio se kući pričajući da ih je vidio – lijepe, ali s nogom u obliku kopita.

Bijakovići – trojica mladića susrela su vilu koja im je darovala zlatnike, uz uvjet da čuvaju tajnu.

Tu je i priča o dječaku Zoriću kojeg su vile izvukle iz jame, a kasnije je, kažu, liječio iz “vilinskih knjiga”.

Široki Brijeg – poznata je priča o Stipi Matkoviću koji je izazivao vile.

Jednoj je iščupao vlasi kose, a ona ga je proklela da nikada ne dobije potomke.

Predaja kaže da se kletva doista ispunila.

Grude – spominju se konji koje bi vile jahale cijelu noć, vraćajući ih iscrpljene i s nerazmrsivim pletenicama u grivi.

Jedan je momak tvrdio da je plesao s vilama do zore, ali mu nitko nije vjerovao.

Vila nad Ljubuškim

Posebno je poznata legenda o Ljubuškom: danju bi gradili zidine, a noću bi se rušile.

Graditelji su, prema predaji, morali žrtvovati jednu nevjestu – Ljubušku – zazidavši je u temelje.

Po njezinu je imenu kasnije nazvan grad.

Ganga – glas Hercegovine

Treći važan element hercegovačke baštine jest ganga, jedinstvena forma dvoglasnog pjevanja.

Kako se pjeva ganga

Gangu izvodi najmanje dvoje pjevača. Glavni započne stih, a ostali ga prate u disonantnim intervalima ponavljajući slogove gan, gen, gin, gon, gun.

Zvuk je snažan, prodoran i “tvrdo disonantan”, pa mnogima djeluje “nekulturan” ili “divlji”. No upravo ta napetost i nepravilnost daju gangu njezinu posebnu snagu.

Glasovi se sudaraju u sekundama, kvartama ili kvintama, ponekad oponašajući zvuk diple, svirale ili gusala. Završeci gotovo uvijek ostaju u disonanci, stvarajući dojam da se pjesma gubi u daljini.

Uloga u zajednici

Ganga je bila pjesma mladosti i života. Pjevala se na svadbama, sijelima, kolanjima, pri radu u polju, čuvanju stoke ili dugim putovanjima.

Tekstovi su kratki – najčešće dvostihovi – a tematika varira od ljubavnih i erotskih do šaljivih i zajedljivih dosjetki. Posebno je zanimljivo natpjevavanje mladića i djevojaka, gdje se kroz pjesmu vodio svojevrsni ljubavni dijalog.

Područja i varijante

Ganga se proširila u Hercegovinu iz Imotske krajine, a najdotjeraniji oblici sačuvali su se u Posušju i oko Imotskog.

U Drinovcima, Gorancima i Ljubuškom jednostavnija je i bliža izvornom obliku. Danas je u opadanju, potiskuju je gradske pjesme, ali još uvijek živi na selima i predmet je istraživanja etnomuzikologa.

Baština koja spaja vjeru, mit i pjesmu

Sicanje, vile i ganga tri su lica iste priče – priče o Hercegovini kao zemlji gdje se isprepliću vjera, mit i pjesma.

Sicanje je znak vjere, identiteta i zaštite.

Vile su simboli prirodnih sila, bića koja nagrađuju i kažnjavaju.

Ganga je glas naroda – sirov, snažan i jedinstven.

Oni zajedno čine naslijeđe koje nije samo spomen na prošlost, već i živi dio sadašnjosti. U vremenu kada globalizacija briše granice i posebnosti, upravo su ovakvi običaji ono što čuva identitet Hercegovine i čini ga prepoznatljivim.

Tko je bio herceg Stjepan i zašto cijela Hercegovina nosi njegovo ime?

(www.jabuka.tv)