Nakon što je u ponedjeljak u Širokom Brijegu održana tribina o temi “Jedinstvo ili zajedništvo; demokracija ili jednoumlje”, Udruga Hrvatska zvona na redakcijski mail portala Jabuka.tv poslala je razgovor s profesorom Markom Tokićem, prvim čovjekom, odnosno predsjednikom spomenute Udruge.
Razgovor prenosimo u cijelosti:
Nakon Mostara krajem prošle godine, tribina je na istu temu održana u Širokom Brijegu. Zašto ova tema i jeste li zadovoljni reakcijama ljudi, posjetitelja?
Da bismo javnosti objavili vlastito postojanje i najavili pravce vlastitog djelovanja, držali smo da je potrebno javno izreći neke riječi koje će biti jasna naznaka onoga čemu težimo, a to je uspostava javnog dijaloga o važnim temama za društvo na prostorima s hrvatskom većinom. Držimo da je iznimno politički važno dokinuti obespravljenost hrvatskoga naroda u institucijama sustava i izboriti se za ostvarivanje ravnopravnosti s druga dva naroda u ostvarivanju državotvornih (konstitutivnih) prava, ali isto tako to ne može biti izgovor za razne devijacije unutar prostora na kojima se organizira većinska vlast hrvatskih političkih stranaka.
Pozivanje na jedinstvo koje tako često čujemo u predizborno (i izborno) vrijeme zaboravi se drugi dan poslije izbora. Čim se ostvarenim jedinstvenim izjašnjavanjem dočepamo vlasti više nam velika većina našeg naroda nije potrebna. Dovoljni su stranački dizači ruku, pokoji rođak i ponetko tko može platiti ulaznicu u krug odabranih.
Tako se parola o jedinstvu pokaže ispraznicom, a s druge strane ona je pogubna i u nakani da onemogući svaki drugi, ma kako dobronamjeran, glas. Želi se ostaviti dojam postojanja neke nadpameti s kojom se ne polemizira i koja je uvijek u pravu. Ona uvijek zna. I jedina zna. Ona je i izraz želje za održanjem monopola na pitanje nacionalne sudbine, a monopol na nacionalno pitanje, svjedoci smo, nije do sada ponudio odgovarajući učinak.
Odgađanje poželjnih učinaka u vremenski nedogled jedina je stalnica tog i takvog pristupa i te nadpameti. Vjerujemo da bi sinergija zauzimanja za istovjetne ciljeve polučila bolje rezultate. Činjenica je da se u ime tog monopola pokušava onemogućiti svaki drugi glas, a u proizvodnji unutarnjih neprijatelja počinjemo oponašati nekadašnji jednopartijski model.
Mi pokušavamo biti glas obespravljenih, politički neuključenih (u njihovu oslobađanju od stega demokrature) i glas onih koji vjeruju u potrebu uspostave javnog dijaloga o svim važnim nacionalnim i društvenim temama.
Reakcije su od onih pohvalnih i odobravajućih do onih koje odražavaju nevjericu da se netko usudi otvoreno govoriti. Ovu drugu reakciju nije moguće staviti pod nazivnik dodvoravanja i meni osobno je kudikamo značajniji, jer ona zapravo potvrđuje da je ovaj trpki govor o našoj stvarnosti uistinu potreban.
Udruga Hrvatska zvona utemeljena je prošle godine, prema svemu sudeći aktivniji angažman tek možemo očekivati, no vratit ćemo se na početak – zbog čega je nastala ova Udruga, što Vas je motiviralo da se kao čovjek s bogatim političkim iskustvom u nekim prošlim vremenima angažirate na ovaj način?
Čovjek vjeruje da neke stvari mogu bez njega. I nada se da će se stvari i same od sebe nekako popraviti, da će se naći ljudi koji će to pokrenuti. Budući da me je politika sažvakala, povratila pa odbacila početkom ovoga stoljeća i da sam imao zabranu javnog rada i političkog djelovanja pokušavao sam, koliko je to bilo u mojoj moći, ostati izvan njezina dosega. No, kako se usudim javno govoriti nekako su me uvijek, u nekim (ne)zgodnim prigodama, pronalazili oni koji su htjeli čuti bilo kakav komentar.
Marko Tokić imao je zabranu javnog rada i političkog djelovanja
Postoje takvi trenuci u političkom životu našeg naroda kada se oni koji se profesionalno bave javnim poslovima (dobar dio naše političke elite) plaše vlastitog izjašnjavanja kao izlaganja sudu međunarodnih nadzornika poželjnih (korektnih) stavova. I to su ti trenuci kada unatoč političkom umirovljenju odjednom dobiješ prigodu govoriti i kada je poželjno da netko unatoč političkoj nepoželjnosti izrekne vlastiti stav u skladu s mišljenjem vlastitog naroda.
Ponekad sam i sam, izazvan nepostojanjem odgovarajućih reakcija, jer se nisam mogao suzdržati reagirao pa sam tako i napisao Otvoreno pismo Ivi Josipoviću i Jadranki Kosor (povodom prvostupanjske presude hrvatskim generalima) u kojem sam ih upozoravao ne samo na odnos prema hrvatskim generalima, nego i na nepravedno suđenje Dariju Kordiću i još teži i pogubniji proces Prliću, Praljku, Ćoriću, Petkoviću, Stojiću i Pušiću i upozoravao ih na političke posljedice tih suđenja.
Umjesto razumijevanja za stajališta i upozorenja od kojih su se neka, nažalost, i obistinila, doživio sam različite vrste marginalizacije i onemogućavanja. Domovinski obrambeni rat golorukog naroda koji se ustrojavao u vojsku Hrvatskog Vijeća Obrane i u vlast Hrvatske republike Herceg Bosne voljom međunarodnih moćnika pretvoren je u agresiju na sebe same, a ni od koga se nismo branili.
Nismo se branili od srpske agresije (JNA i pridruženih postrojbi) niti od agresije bošnjačkih snaga (iako smo prije sukoba s ABiH kontrolirali 16% teritorija BiH, a nakon sukoba 10%), iako svi usporedni parametri govore o nesrazmjeru i višestruko većim gubicima Hrvata Bosne i Hercegovine (i Herceg-Bosne).
Političko i pravosudno nasilje prema pripadnicima HVO-a te izvrtanje povijesne istine kojoj sam bio svjedokom dodatni je motiv svakog mog političkog nastojanja. Borba za istinu. I pravedan odnos. Nikada nisam tvrdio da u ratu i naši pripadnici (HVO-a) nisu počinili ratni zločin, prekršili pravila ratovanja. Nažalost, i to se događalo. Rat je i osobito psihičko stanje unutar kojega ljudi znaju izgubiti kontrolu i izgubiti uobičajena rasudna mjerila i samokontrolu. Ali i u takvim slučajevima ti ljudi zaslužuju našu pomoć i pravedan zahtjev da za isto kazneno djelo ratnoga zločina odgovaraju po istim kriterijima i kvalifikacijama kao i pripadnici postrojbi drugih naroda.
No, tu nije kraj naših problema i mojih motiva. Politički proces dekonstitucije hrvatskoga naroda uz neke naše slabosti rezultira demografskom katastrofom hrvatskoga naroda. Onemogućeni povratak Hrvata na svoja ognjišta sada poprima dodatnu težinu iseljavanjem zbog političkog beznađa i društvenih anomalija i tom procesu se ne nazire kraj. Stajati i promatrati. Komentirati, a ne poduzeti ništa nije rješenje. Kao pojedinac čovjek može nešto, no za ozbiljne društvene promjene potreban je aktivizam organizirane skupine ljudi.
I mi smo na počecima uspostave naše mreže. Brzina događaja nas prisiljava da u hodu radimo neke stvari koje oni koji prate naše poteze komentiraju ovako ili onako, prevode u pravcu koji im odgovara ili na koji ih razumijevaju. No, vrijeme će kao i uvijek biti sudac. Mi smo tek na početku puta. Bit će tu i pogrešaka, ljudi smo. Ali u skladu s našom vjerom, oni koji griješe kaju se i popravljaju, nastoje ne griješiti. Sama ta potreba za vlastitom korekcijom držim da nas čini ljudima koji ako očuvaju tu potrebu samokorekcije i prigovora vlastite savjesti imamo temeljni preduvjet za bavljenje javnim poslovima.
Vi ste već ranije u jednom svom javnom nastupu spomenuli da će Hrvatska zvona na Općim izborima u listopadu ove godine podržati HRS. To je ponovljeno na tribini u Širokom Brijegu. Kakva su Vaša predviđanja ili očekivanja ili je još prerano o tome govoriti?
Prvo da dogovorim zašto HRS. Hrvatska zvona pozivaju na udruživanje sve mlade ljude bez obzira na stranačku pripadnost, na dodatni angažman u okviru aktivnosti udruge kako bi naš prostor obilježili našim nastojanjima, oplemenjivali vlastitim aktivnostima i činili ljudskijim, plemenitijim i boljim. Da bi došlo do bitnih promjena nužno je u političko tkivo uključiti nove mlade i neopterećene ljude. One koji nisu obnašali vlast bez narodnog pristanka.
Onima koji jesu mislim da nije mjesto u hrvatskoj politici. Svi oni koji su se kompromitirali sudjelovanjem u vlasti Alijanse i Platforme dobro bi bilo da se povuku iz političkoga života. Oslobode vlastite stranke negativnog nasljeđa. No, budući da su i mnogi od onih koji su uz narodni pristanak (kao legitimni predstavnici hrvatskoga naroda) upali u neku vrstu samodovoljnosti i politički se kompromitirali uspostavom klijentelističko-nepotističko-koruptivnog društvenog obrasca držali smo da je za početak društvenog ozdravljenja nužno uvesti posve novu političku snagu koja nije opterećena ni jednom od navedenih vrsta kompromitacije vlastitog političkog djelovanja. Sretna okolnost je bila postojanje takve stranke (Hrvatske republikanske stranke) kao i mogućnost da se ona osnaži posve novim pojedincima iz naše udruge koji imaju volju za izravnim političkim angažmanom. Oni bi nakon izbora trebali biti kvasac drukčijeg razumijevanja politike i dokaz da se može i treba drukčije.
Što je u ovom trenutku najveći problem Hrvata u BiH – je li to neravnopravnost koja se, pored ostalog, ogleda u Izbornom zakonu ovakvom kakav je, odnosno omogućavanju, kroz taj Zakon, da nam drugi narod bira predstavnike u tijelima vlasti te u nepostojanju TV kanala na hrvatskom jeziku; je li to iseljavanje kojem smo svjedoci iz dana u dan, a koje je u većem postotku posljedica borbe za egzistenciju ili je u pitanju nešto treće?
Kanal na hrvatskom jeziku u ovom je smislu kao Pilat u Vjerovanju, pa čak i Izborni zakon. Naš temeljni problem je ustavnopravno ustrojstvo države: dva entiteta, tri naroda, kojem smo nepostojeća manjina u Republici Srpskoj i narod na izdisaju u Federaciji BiH. Eliminirani iz Republike Srpske postupno se guramo i iz Federacije na put potpunog nestanka.
Ugurani u Federaciju s većinskim bošnjačkim narodom umjesto jedinstvene teritorijalne zaštite dobili smo navodno konsocijacijske zaštitne mehanizme i neracionalni županijski ustroj unutar kojega nismo u mogućnosti zbog raspodjele prihoda na toj razini ostvarivati zaštitu nacionalnih prava i institucija. A podjela kojoj smo tako dodatno izloženi opterećuje uspostavu jedinstvenog nacionalnog stava.
Neracionalni državni ustroj, neupravljiva i nefunkcionalna država, nacionalna neravnopravnost, nedovoljan gospodarski razvoj, politička neravnopravnost, nesigurnost i besperspektivnost ljude usmjerava prema traženju osobnih egzistencijalnih rješenja u drugim zemljama i državama. Iseljavanje i demografska katastrofa kao posljedica svih navedenih čimbenika uz već navođene unutarnje nedostatke tako postaje ona točka na kojoj narod opstaje ili nestaje.
U tom smislu svu snagu treba usmjeriti u postizanje društvenoga konsenzusa, u pokušaju da se pronađe odgovarajući društveni model kako na unutarnjem hrvatskom planu tako i na planu međunacionalnih odnosa u BiH. Mi se moramo osposobiti da sami sebi možemo pomoći. Ne budemo li radili na tome to se samo od sebe neće dogoditi.
Kad već spominjemo Izborni zakon, je li po Vama u ovoj godini izgledno donošenje izmjena toga Izbornoga zakona i kakav scenarij predviđate nakon izbora, ukoliko do tih izmjena ne dođe?
On se u parlamentarnoj proceduri neće donijeti. To znamo svi odavno, osim onih koji su imali potrebu (tko zna iz kojih razloga) svojim navodnim optimizmom zavaravati narod.
Naime, nitko se (povijest ne pamti) dragovoljno u političkom životu kao narod nije odrekao prednosti koju je ostvario. I tu nije važno je li ona ostvarena vlastitim zaslugama ili im je dana od neke veće sile. Zapad (i Bruxelles i Washington i London i Pariz i Berlin) su Muslimanima (Bošnjacima) početkom dvijetisućitih podarili na štetu Hrvata mehanizme prevlasti u Federaciji BiH. I oni se dragovoljno toga neće odreći.
Tako nije za očekivati niti poštivanje odluke Ustavnoga suda i promjenu izbornoga zakona. On može biti samo nametnut. A međunarodna zajednica sada glumi nemoćnoga Pilata koji pere ruke od svih svojih postupaka pravdanih provedbom Daytonskoga sporazuma i zavođenjem demokracije. Neustavan izborni zakon ne može rezultirati ustavnom vlašću, pa se smisao samih izbora dovodi u pitanje. A izbori će se ipak održati, neustavna vlast će se uspostaviti ili ćemo imati za čitavu Federaciju mostarski presedan koji izgleda postaje pravilo u nefunkcionalnoj državi.
Umjesto rješenja, na pomolu je politička kriza iz koje Zapad uvijek izlazi na način da nagazi najslabijega. Hoće li nove promijenjene međunarodne okolnosti konačno ih dozvati pameti, ne znam. Znajući njihovu dosadašnju praksu nisam optimist.
Zanimljivu stvar je u jednom svom javnom nastupu rekao fra Mario Knezović; dakle, potrebno je, naravno, boriti se za ravnopravnost Hrvata u BiH, ali je potrebno boriti se i za ravnopravnost među Hrvatima. Jesu li nam dostižne ili ostvarive i jedna i druga ravnopravnost i zašto smo se doveli u situaciju da se borimo za ovu drugu ravnopravnost?
Vjerujem da se ovdje misli na dvije stvari: politički klijentelizam (s nepotizmom) i pojavu uspostave klasnih razlika. Prešućivanje unutarnjih slabosti zbog potrebe borbe za nacionalnu ravnopravnost, zanemarivanje navodnih sitnica koje narastaju godinama, sve je to smjesa jednog nedovoljno odgovornog ponašanja na svim društvenim razinama.
Samo politički dizači ruku, dodvorice i udvornici, oni koji ne stvaraju probleme nego bespogovorno slijede i potvrđuju promoviraju udvorničkog mentaliteta kao jedine mogućnosti (ukoliko nisi “rodijak”) ili nemaš dovoljno novaca da kupiš ulaznicu u red izabranih. Nedovoljan broj radnih mjesta i zapošljavanje bez odgovarajućih društvenih kriterija samo po odabiru stranačkih moćnika dodatno je opteretilo međuljudske odnose.
Čuveni razgovori za posao na kojima onaj koji ima najslabije reference uspijeva pobijediti druge kandidate samo je jedan od dokaza opravdane sumnje, do otvorenih zahtjeva da se određeno radno mjesto plaća određenim iznosom novca i koji sve one koji ne mogu udovoljiti takvim zahtjevima prisiljava na odlazak. Drugi problem izniče iz klasnih razlika koje su uspostavljene u ovoj eri prvotne akumulacije kapitala i po kojima kćeri i sinovi onih koji imaju odjednom su pametniji (bolji učenici), bolje igraju ovo ili ono ili su čak zaštićeni od kazne za društveno štetno ponašanje u prekršajnim pa čak i u kaznenim djelima.
Takva vrsta privilegije dugoročno nije dobra za dijete i imat će poguban učinak za obitelj, ali ne postoji potrebna svijest da se s takvim pristupom prestane. Naši poduzetnici imaju vlasništvo nad tvrtkama i tvornicama, ali ne trebaju zaboraviti da nisu vlasnici ljudi. Oni radnika moraju poštovati u njegovim pravima. On mora imati opis radnoga mjesta, svojih poslova, svoje odgovarajuće radno vrijeme i svoju naknadu, plaću. Zar nije žalosno da nam ljudi ne odlaze samo zbog toga što nemaju posao ili čak što su slabo plaćeni, nego i zbog odnosa prema njima? Tko će raditi ako svi odemo?!
S druge strane i oni koji rade trebali bi biti sretni da postoje oni koji imaju. Dao Bog i još više imali. Jer radeći mi uzdižemo tvrtku, tvornicu, čuvamo vlastito radno mjesto. I zajedno s vlasnicima unaprjeđujemo naš grad, naše društvo i zajednicu. Svi zajedno rastemo ili padamo. Opstajemo ili propadamo. I mi moramo međusobno razgovarati, potpomagati se. Uzdizati se i jačati. Uzajamnost je uvjet opstanka.
Poštena, iskrena i pravedna uzajamnost. Međusobno razumijevanje i dijalog su nužnost. Onaj tko to ne vidi ili ne želi vidjeti prije ili kasnije susrest će se s posljedicama sudara s jedne strane bahatosti i pohlepe i s druge strane jala i zavisti i taj sukob ne može voditi ničemu dobrom. Vrijeme je za dijalog i preobražaj društva. Široku raspravu i suglasje.
I za kraj, što biste poručili onima koji bi se rado uključili u rad Udruge Hrvatska zvona, ali osjećaju strah, iz ovog ili onog razloga? Imamo li pravo kritizirati, a ništa, barem pokušati, napraviti ili promijeniti?
Na kritiku ima pravo svatko. No, postoje one koje su dobronamjerne i one koje su govor radi govora. Često samo izgovor. Uspostava dijaloga i razgovor o problemima možda odmah i ne budu rješenje samo po sebi, ali tako se rješenja traže. Tako se jedino mogu naći. Prebijanje preko koljena i kad si mnogo jači, život je pokazao, ne donosi ploda.
Biti aktivan znači svjesno nastojati činiti promjene nabolje.
Hrvatska zvona te zovu da nam se pridružiš i daš svoj prinos u idejama što bi se i kako bi se moglo. I da aktivno sudjeluješ u njihovu (p)ostvarenju.
Hajdemo svi skupa učiniti da nam svakodnevnica bude ugodnija i život ispunjen smislom.
(www.jabuka.tv)
