Mala škola jezika: Evo zašto ne može optimalnije od optimalnoga

Riječ optimalan jedna je od onih koje se u hrvatskom jeziku često pogrešno stupnjuju, iako za to nema mjesta ni potrebe.

Preuzeta iz latinskoga optimus, što znači najbolji, riječ optimalan već u svom temelju nosi značenje maksimuma kvalitete.

Upravo zato oblici poput najoptimalniji ili najoptimalnije zvuče privlačno u govoru, ali su – jezično gledano – nelogični i pogrešni.

Hrvatski jezik dopušta redovno stupnjevanje pridjeva: dobar – bolji – najbolji. No “najbolji” je krajnja granica. Ne postoji “najnajbolji”. Ako se pojavi nešto bolje od dosad najboljeg, ono jednostavno preuzima tu titulu.

Isto vrijedi i za riječ optimalan: ako je nešto optimalno, to znači da bolje od toga ne postoji. Pojavi li se rješenje koje nadmaši staro, ono postaje novo optimalno rješenje, a ne “najoptimalnije”.

Zbog toga tvorba superlativa od optimalno nema smisla. Dodavanje prefiksa naj- stvara dvostruko pojačavanje (“naj-najbolje”), što je suvišno i netočno.

Isti se princip primjenjuje i na pridjeve minimalan i maksimalan, koji također označavaju krajnje granice i ne stupnjuju se.

Primjeri jasno pokazuju razliku:

Pogrešno: Najoptimalnija temperatura je 32 °C.
Ispravno: Optimalna temperatura je 32 °C.

Pogrešno: To je najminimalniji broj bodova.
Ispravno: To je minimalan broj bodova.

Zaključak je jednostavan: kada je nešto najbolje, kažemo da je najbolje. Kada je nešto optimalno, to je već u svom značenju najbolje moguće. Sve ostalo je samo jezični višak.