Ljubušanka Ivana Čuljak- Lošić i “Neka jedu kolače”

Gošću moje nove kolumne nije bilo lako uhvatiti za ovo snimanje. Ivana Čuljak-Lošić obožava putovati i raditi kolače – te dvije ljubavi spojila je u jednu.

Na svakoj odabranoj destinaciji iskoristi vrijeme da nauči nešto i kući donese nove ideje. Drugačija i strastvena u onome što radi, tvrdoglavo je odlučila slijediti svoju ljubav te osmislila slogan i brend pod kojim priprema slastice – #nekajedukolače.

Otkačena i simpatična, Ivana s lakoćom peče torte dok u glavi bira sljedeću destinaciju za neko novo životno iskustvo, prenosi Journal.hr.

A kako je sve krenulo s tortom od banane, saznajte u još jednoj inspirativnoj Foto priči snimljenoj u romantičnom ambijentu zagrebačke La Grme.

1. Što si htjela biti kada odrasteš?

Vjerojatno sam kao dijete u glavi imala stotine želja, ali ona koja mi se posebno urezala je da budem cvjećarka. Jedno vrijeme htjela sam biti i pjevačica (moj singl “Šminkam se” nikad neće ugledati svjetlo dana), zatim bagerist jer je moj brat od 6 godina vozio to čudo i dva puta što bi zamahnuo “kašikom” dobio bi 100 ondašnjih njemačkih maraka.

Glasa nikad nisam imala za pjevačice, a mama je kao jedinoj djevojčici tada s troje braće pokušala suzbiti ljubav prema blatnjavim poslovima i kupovala mi Barbike i suknje s puno tila. Ali ljubav prema cvijeću i bojama nikad nije jenjavala.

Tada još kao curica bila sam jako ljubomorna na sve mamine prijateljice koje su, kad bi rodile, dobivale hrpu buketa i poklone umotane u najljepše papire s najljepšim mašnama (čitaj teški kič devedesetih). Svaka kuma u selu znala je da to volim pa bi mi ostavljali celofane i mašne nakon što bi se pokloni otvorili i cvijeće uvenulo.

U petnaestoj godini dobila sam i ja konačno seku i mama hrpu cvijeća, ali tad sam bila teški adolescent u dark fazi pa me to nije previše diralo.

U isto to vrijeme od svojih roditelja naslijedila sam ljubav prema kuhanju. Mami je uvijek trebala desna ruka u kuhinji, a tata je kuhao za posebne prigode i tu se počela rađati moja ljubav za kuhinjom koja je eto do unazad pet godina bila samo hobi.

2. Kad si upisala fakultet kakva su bila očekivanja, a što te dočekalo?

Upisala sam Ekonomiju poduzetništva na Vernu i iskreno nije me previše zanimalo. Ja kao dijete od 18 godina (znam, neki se u toj dobi žene) stvarno nisam znala čime bi se bavila. Ekonomija je bila ono kao “kud svi Turci, tud i mali Mujo”.

Da sam je tada voljela, pa i nisam, no kasnije sam shvatila da mi je dala dobar temelj i znanje u današnjem poslu. I dok sam se tako bavila brojkama, kreditima, kamatnim stopama, gledala sam da svojim kolegama i klijentima na poslu uvijek nešto slatko napravim.

Te slatkiše sam bas zavoljela, ne jesti koliko poklanjati drugima. Deserti su postali drugo cvijeće u mom životu. Oni meni i jesu cvijeće. Puni su boja, šareni, mirišu i uz to ih možete jesti.

3. Koji je bio taj prijeloman trenutak kada si shvatila da si ipak dobro odlučila i da ideš u dobrom smjeru?

U početku sve je bio samo hobi i ljubav. Svojim sam prijateljicama za svaki rođendan pravila tortu od banana. To je nekako kad danas gledam postala naša torta prijateljstva. Nakon 265 ispečenih torti od banana prebacila sam se i na ostale kolače i vidjela da mi baš dobro ide.

Nije mi padalo na pamet da će kolači postati moja profesija. Onda je prije 5 godina uslijedio Masterchef pa nakon njega poslovi po restoranima. Radila sam sve i svašta, a život me preko Meksika doveo do Bokerije u Splitu.

Moje prve ljubavi gdje sam imala potpunu slobodu svog stvaranja. Nakon Bokerije odlazim u Novi Zeland i tamo upoznajem svoju drugu ljubav – Milse – jednu od najboljih slastičarnica u Aucklandu i Novom Zelandu. Milse je bio ljubav na prvi pogled. Posao tamo me izbrusio i dao najveću odskočnu dasku, kao i spoznaju da su deserti ono što definitivno želim raditi.

4. Koje su prednosti, a koje mane kada si sam svoj gazda?

Ono što me najviše veseli je da mogu putovati i imati vremena za sebe. Pokušam si složiti da gdje god putujem usput i kuham tako da spojim ugodno s korisnim. Ovo godine to mi je uspjelo u Kolumbiji, Ekvadoru gdje sam radila tematske večeri Noche de Croata. Do kraja godine ima još 5 mjeseci pa se toplo nadam da će pasti još najmanje jedna zemlja.

5. Većina torti koje izradiš upotpuniš zanimljivim natpisima. Kako je nastala ta ideja i općenito ideja slogana #nekajedukolače?

#nekajedunkolače je spoj dvije ljubavi – slastica i povijesti (jedno vrijeme sam i to htjela studirati dok nisam skužila zašto profesori štrajkaju).

Marija Antoaneta je bila omražena francuska kraljica kojoj se dugo pripisivala navodna izjava Ako nemaju kruha neka jedu kolače. Nisam k’o Antoaneta ali kod mene u stanu kruha nećete naći (osim uštipaka koje tu i tamo ispečem), ali kolača bogme hoćete. Eto tako je nastao slogan #nekajedukolače.

Što se tiče slastica volim raditi personalizirane torte. Okusi i ukrasi ovise o tome što ta osoba voli i ujedno kako ja vidim tu osobu. Eto npr. torta od banana je bila moja prva torta koju sam napravila. Za sve prigode koje smo imale moje prijateljice su uvijek dobivale tortu od banana. To je nekako postao naš simbol prijateljstva.

Vremena su se promijenila, putovala sam svijetom naučila sve i svašta. Onda je jedna od njih obznanila da se udaje i da ja pravim tortu. Nije bilo druge nego napraviti tortu od banana. Mogla sam napraviti bilo koju, ali to ne bi bilo to. Naravno kad pogledam slike svojih prvih radova još uvijek se smijem. Ipak prijateljica je dobila najljepšu tortu od banana ikad.



6. Voliš puno putovati – koje si zemlje dosad posjetila i što bi izdvojila iz svake u smislu kulinarstva, a da te oduševilo?

Većinu svojih ideja, posebno one s različitim kombinacijama okusa, skupljam s putovanja. U Meksiku su to bili svi deserti s cajetom ili dulce de lecheom. I njihovi kolači od kukuruza počevši od tamalesa do torte de elote. U Novom Zelandu naći ćete hrpu slastica sa slanom karamelom, a u Australiji sam dobila recept za najfiniji banana bread ikad.

U Kolumbiji su me naučili tradicionalni kolač od starog kruha, a iz Italije sam se upravo vratila s kulinarskog instituta gdje sam se usavršavala u gelatu. Ne smijem zaboraviti svoju BiH gdje sam uz baku pokupila osnove bosanskih deserata. Ukratko, #nekajedukolače worldwide!

7. Koliko su društvene mreže odigrale ulogu u tvom životu i pomogle ti da razviješ svoj posao?

Po pitanju društvenih mreža jako jako sam lijena. Ne stavljam tako često ono što kreiram, ali zato tu imam svoje prijatelje koji mi rade najbolji PR ikad.

Evo posebno moram spomenuti svoju prijateljicu Dinu koja će jednog dana biti počasni gost u mojoj slastičarnici. A ako ikad budem imala malo jače veze u politici dobit će i svoju ulicu, jer je svaki moj i manje lijep kolač stavljala na društvene mreže i širila dobar glas o mojim slatkišima. Još uvijek sam old school po pitanju cijelog tog PR-a, ali eto zahvaljujem nebu što mi je dao divne ljude koji to čine umjesto mene.

8. Na kakve probleme nailaziš u svom poslu koje bi posebno izdvojila?

Evo jedan – neki dan mi je prijatelj bacio vreću kuhinjskog alata misleći da je to smeće!

Neću idealizirati svoj posao, samo znam da dajem cijelu sebe u svaku svoju slasticu. Naravno to zahtjeva i iziskuje puno fizičkog rada i truda, ali na kraju krajeva koji posao nije takav? Posebna je priča kada se sam moraš razvijati, motivirati i stvoriti nešto drugačije. Kad su klijenti sretni onda je to najveća radost i zadovoljstvo svakog posla, pa i ovoga.

9. Što bi poručila mladim ljudima koji se još traže i nisu dovoljno hrabri osloniti se na svoj talent i krenuti u novu avanturu?

Mama i tata nisu uvijek u pravu! (smijeh) Ne kažem da ne slušate svoje roditelje, dapače, ali ipak poslušajte malo i svoje srce. Moji roditelji u samom početku nisu bili najsretniji s odlukom da se bavim s ovim poslom. Kako selo kaže “završila si faks, ta nisi luda da kolače pečeš”.

Ja sam u ovoj priči imala drugog “tatu” svoga strica koji me uvijek hrabrio u svim postupcima i pokušao urazumiti mamu i tatu da činim dobro. Iako se sto puta činilo da su sve to moje ludosti. I eto danas sam tu gdje jesam.

Slušajte srce i odmaknite se od onog što selo nalaže i traži. Neće biti lako, ali niste se rodili za selo. I još jedna stvar. Hrvatska je puna potencijala za napraviti hrpu toga. Ne bježite van, skupa svi možemo napraviti bolju Hrvatsku (malo sam patriot, ali ne mogu si pomoći).

Nakon splitske Bokerije i novozelandskog Milsea dolazi moja treća ljubav, ovog puta nova, zagrebačka s puno torti cvijeća i svih mojih ljubavi u jednom.

Više o tome u nekoj od ostalih priča.

10. I za kraj – po našoj staroj tradiciji kolumne – poruka?

Neka se vole, neka se ljube, neka čitaju Journal i #nekajedukolače.

(Journal.hr)

4 komentara

Komentiraj: