Legendarni atletičar iz Ljubuškog: Sramota je da moji rekordi nisu oboreni

Vinko Pokrajčić i dan-danas je vlasnik pet državnih atletskih rekorda u srednjoprugaškim trkačkim disciplinama, a koje je mahom postavio još ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Rodom iz Mrkodola kod Tomislavgrada, kao tadašnji reprezentativac Jugoslavije i višestruki državni prvak, 1981. je proglašen i najboljim sportašem Bosne i Hercegovine u konkurenciji veličina poput Safeta Sušića, Mirze Delibašića, Marijana Beneša…

Prvo testiranje

Danas živi u Ljubuškom, i nije bio previše raspoložen za medije. no ipak je dao intervju za Avaz.

To nije zanimljivo, to je sramota da ti rekordi nisu oboreni skoro 40 godina. Ja bih volio da su svi ti rekordi poobarani, to bi značilo da je sport napredovao, spremno je odgovorio Pokrajčić.

Da bi se prisjetio svih rezultata i natjecanja na kojima je nastupio, poslužio se bilježnicom.

Dvije bilježnice s rezultatima zapaljene su mi u ratnom Sarajevu, jednu sam iznio i mogu se prisjetiti nekih stvari, kaže Pokrajčić, koji je svoje najveće uspjehe ostvario kao član Atletskog kluba Sarajevo.

Ipak, nije prvo testiranje imao u Sarajevu, već u Zagrebu.

Bilo nas je sedmero djece u obitelji, sve nas je bilo teško školovati. Tako sam negdje poslije osmog razreda bio predodređen da polako prikupljam papire i idem u Njemačku raditi da bi drugi imali bolje uvjete za školovanje, ali Tomislavgrad je poznat po svatovskim utrkama. Ja sam na nekoliko tih utrka nastupio i uvijek pobjeđivao.

Ispala štoperica

Dobiješ za nagradu negdje košulju, negdje sto maraka. Zahvaljujući tim pobjedama, otišao sam u Zagreb na testiranje kod pokojnog Lea Langa, koji je nekad bio najbolji trener na svijetu za srednje pruge, prisjetio se Pokrajčić.

Na testiranju je trčao na 60 i na 1 000 metara.

Meni direktno nije rekao, nego je Leo Lang dao izjavu za novine pokojnom sportskom novinaru Vinku Lunceru: Štoperica mi je ispala iz ruke kad sam vidio šta se krije u tom djetetu. Međutim, kako meni to nije rečeno, ja sam se vratio u Tomislavgrad, a oni me nisu zvali. S druge strane, jedan mi je rođak služio vojsku u Sarajevu, bavio se malo trčanjem i poznavao trenera AK Sarajevo Lazara Ćirovića.

Napisao je pismo treneru i obavijestio ga o meni, a trener me pozvao u Sarajevo. Nekoliko mjeseci poslije Zagreba otišao sam u Sarajevo na testiranje, a to je bila utrka državnog prvenstva na 3 000 metara za mlađe juniore. Lazar mi je rekao: Sine, ti trči s njima dokle možeš, kad ne mogneš, ti stani. Ja sam trčao do zadnjih 300 metara pa mi on veli: Idi ti sad ako možeš. Kako mi je to rekao, ja iziđem na čelo i uvjerljivo pobijedim u utrci od 15 trkača. Odmah su mi dali trenirku, sprinterice, na meni piše AK Sarajevo, i to je odmah presudilo da ostanem u Sarajevu. U međuvremenu mi je gore i sestra upisala studij i ostao sam u Sarajevu do rata, priča Pokrajčić.

Redale su se pobjede na državnim prvenstvima, balkanijadama, univerzijadama, imao je peti rezultat na svijetu za juniore… a za rani kraj karijere utjecala je upala pluća 1985.

U nekadašnjoj JNA dobio sam tešku upalu pluća s indicijama na tuberkulozu. Kad sam izišao iz vojske 1987. godine, još sam bio prvak Jugoslavije u Ljubljani na 1.500 metara, a već 1988. počinjem raditi kao trener u AK Sarajevo, kaže Pokrajčić.

Nakon odlaska iz Sarajeva, prvo se vratio u Tomislavgrad, pa živio u Kupresu, Drvaru, Čapljini i konačno Ljubuškom.

Lijepe navike

U Ljubuškom su me uzeli za trenera. Deset godina stvarno je dobro išlo, jer tog sporta prije nije bilo u Ljubuškom. Imali smo nekoliko prvaka BiH i Hrvatske u mlađim uzrastima. Ali čim ti mladi atletičari završe srednju školu, odlaze u veće gradove za fakultetima pa sam vidio da ne mogu napraviti nešto više. Jedan od takvih je i moj sin Ante, koji je bio prvak Hrvatske na 1.500 metara (Ante Pokrajčić danas je jedan od najboljih polumaratonaca iz BiH i možete ga susresti na velikom broju trka u regiji, op. a.). Trebao je ići na juniorsko prvenstvo svijeta i kad je bio na pragu da ispuni normu, dobio je mononukleozu, govori Pokrajčić.

Prije tri godine ostavio se trenerskog posla zbog zdravstvenih razloga.

Nadam se da ove mlade snage ipak neće dopustiti da onakva atletska staza propadne, da će se reanimirati. Ako krenu, moj bi im savjet bio da ne idu s ambicijom da naprave prvake kako sam ja htio, nego da im u startu bude cilj da to bude što masovnije, da djeca nisu na ulici, nego na stazi. Trčanje je postalo popularno i to treba forsirati. A ako se dogodi prvak, dobro došao. Nek su oni samo zdravi i da imaju lijepe navike, zaključio je Pokrajčić.

Imamo potencijal

Što se sve izdogađalo, dobro je da imamo ljudi da im je uopće stalo do sporta.

Ipak, nije stao život, a mi imamo genetske predispozicije da u svim sportovima BiH bude puno bolja nego što jeste. Ako je Bosna prije 40 godina mogla biti prvak Europe u košarci, nitko me ne može uvjeriti da nemamo i danas košarkaše koji to mogu biti, kaže Pokrajčić.

Kondo mi je bio uzor

Vinko Pokrajčić i bh. maratonski rekorder Sead Kondo bili su klupske kolege i cimeri.

Gdje god smo bili na pripremama, bili smo zajedno u sobi. Bio mi je uzor u radu, odnosu prema treningu, ponašanju, odnosu prema reprezentaciji. Kao čovjeku mogu samo reći: Kapa do poda. Mali rastom, ali izuzetno veliki kao čovjek.

REZULTATI ZA POVIJEST

1.500 m 3:39,83 BUKUREŠT 22. srpnja 1981.

Jedna milja 3:58,41 KARLOVAC 7. lipnja 1981.

3.000 m 8:07,15 MARIBOR 2. lipnja 1981.

1.500 m 3:48,2 BEČ 25. veljače 1979.

3.000 m 8:03,66 TORINO 11. veljače 1984.

(www.jabuka.tv)

1 komentar

  • E moj Vinko… Kada sam bio u vojsci 1984.tada mi reče jedan oficir nezadovoljan ondašnjom spremom vojnika:”Slušaj bre,ne treba vama na regrutaciji gledati krv i ostale nalaze. Treba vam provjeriti imate li ikako kičmu.” To je bilo tada. A kako je tek danas!!!!

Komentiraj: